100 godina od rođenja i 40 godina od pogibije (3): Vječni osmijeh i lahkoća komuniciranja Džemala Bijedića otvarali su vrata svijeta Jugoslaviji

: Ove godine navršava se 100 godina od rođenja i 40 godina od pogibije Džemala Bijedića. Tim je povodom u Sarajevu objavljeno drugo izdanje političke biografije ovog istaknutog bosanskohercegovačkog političara. Stav objavljuje izvode iz ove knjige autora prof. dr. Husnije Kamberovića. Džemal Bijedić rodio se u Mostaru 22. aprila 1917. godine, a poginuo je u avionskoj nesreći 18. januara 1977. godine. Obavljao je najvažnije funkcije u Mostaru, Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji, među ostalim, bio je predsjednik Skupštine Bosne i Hercegovine i predsjednik Saveznog izvršnog vijeća u dva mandata. Jedan je od rijetkih političara u socijalističkoj Jugoslaviji koji je, osim velikog utjecaja na unutarnju, snažno doprinosio i kreiranju vanjske politike Jugoslavije, koju je Josip Broz Tito uglavnom bio rezervirao za sebe. Avionska nesreća u kojoj je stradao predmet je kontroverzi i četrdeset godina poslije

Bijedić je autoritativno zauzimao stavove iz oblasti vanjske politike bez obzira na to što neki, čak i u njegovoj Vladi, nisu s time uvijek bili saglasni. Kao primjer može poslužiti njegovo ponašanje u vrijeme upada tzv. Bugojanske skupine. Do upada ove skupine došlo je u junu 1972. godine, a Bijedić se nije saglasio sa Saveznim sekretarijatom za vanjske poslove, koje je i mjesec dana nakon upada skupine i nakon njezina likvidiranja smatralo da Vlada Jugoslavije treba samo uputiti proteste vladama Australije i Austrije, ali da širu javnost ne bi trebalo upoznavati sa svim detaljima.

Međutim, Džemal Bijedić je odbacio tu ideju, smatrajući da “naša javnost treba da bude šire upoznata s činjenicom da se pomenuta ustaško-teroristička grupa pripremala na teritoriji Australije i Austrije”. Bijedić je smatrao da treba uputiti proteste vladama tih zemalja i, bez obzira na njihove reakcije, treba obavijestiti i jugoslavensku javnost o saznanjima da se ta teroristička grupa pripremala u tim zemljama. O tome je Bijedić 5. augusta 1972. godine obavijestio Tita i tražio njegovo mišljenje da li bi to mogao spomenuti u govoru 13. augusta 1972. na otvaranju moderniziranog puta Mostar – Split (dio Posušje – Lištica), a Tito je zapisao: “Saglasan sam s drugom Bijedićem.” (…)

U svom mandatu predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Bijedić je obišao 42 zemlje. (…) Postoji široko rašireno uvjerenje o velikoj Bijedićevoj ulozi koju je imao u razvijanju jugoslavenskih političkih i ekonomskih odnosa s “muslimanskim svijetom”, gdje je, kao musliman, bio veoma dobro prihvaćen. Jedan je američki historičar zapisao kako su “vječni osmijeh i lahkoća komuniciranja” preporučili Bijedića “kao odličnog emisara za zemlje Trećeg svijeta i efikasnog glasnogovornika jugoslavenske politike”. Doista, nije sporno da je Bijedić kao jugoslavenski premijer bio jako poštovan u muslimanskim zemljama, pri čemu je činjenica da se radilo o muslimanu sigurno imala određenu ulogu. Međutim, Bijedić je putovao, kako na Istok, tako i na Zapad, jednako je obilazio muslimanske zemlje na Istoku, kao i zemlje Zapada, posjetio je sve velike prijestolnice svijeta, bio gost i u SAD‑u, SSSR-u, Kini, ali obilazio i uspostavljao kontakte s malim i najnerazvijenijim zamljama Azije i Afrike. Potkraj njegovoga mandata Jugoslavija je imala potpisane brojne ugovore o privrednoj i kulturnoj saradnji s gotovo svim zemljama svijeta.

Bijedić: Jugoslavija je zainteresirana za ostvarenje arapskog jedinstva

Od putovanja u muslimanske zemlje važni su Bijedićevi kontakti s Irakom. Prvi je put Bijedić u posjeti Iraku bio od 11. do 14. oktobra 1974. godine. (…) Bijedićev je cilj bio potpisivanje niza sporazuma o vojnoj saradnji. Prilikom prvog susreta, Sadam Husein je, s obzirom na velike investicije u poljoprivredi koje su tada bile otvorene u Iraku, naglasio da “Jugoslavija može mnogo više da se angažuje i može da bira projekte koje ona želi”. Za Jugoslaviju je istakao da je zemlja s kojom imaju najbolje odnose i saradnju i ona ima u svim bilateralnim poslovima prioritet.

Bijedić je razgovarao i s iračkim predsjednikom Ahmedom Hasanom el‑Bakrom, koji je “posebno istakao izvanrednu zahvalnost Jugoslaviji na razumijevanju i pomoći u zadovoljenju njihovih vojnih potreba. Istakao je da to sada posebno cijene, jer je Irak ostrvo okruženo sa svih strana neprijateljima. Izuzeo je jedino Tursku, s kojom nemaju problema”. Bakr je naglasio da, osim s Jugoslavijom, u pogledu vojnih nabavki imaju dobru saradnju i s Mađarskom, Bugarskom i Španijom, “ali je Jugoslavija na prvom mestu”. Bijedić je kazao kako je Jugoslavija zainteresirana za ostvarenje arapskog jedinstva i veće političke, ekonomske i vojne saradnje Jugoslavije i Iraka. Prilikom ove posjete, Bijedić je predsjedniku Bakru kao dar uručio jednu kopiju filma Bitka na Sutjesci.

Za vrijeme ove posjete Iraku, Bijedić je obišao Babilon, jedno od najčuvenijih historijskih mjesta, ali je ova posjeta bila osobito uspješna na ekonomskom polju pokretanjem novih inicijativa i novim angažiranjem jugoslavenskih preduzeća u izvođenju investicionih radova u Iraku. Utvrđene su mogućnosti proširenja saradnje u oblasti naftne i petrohemijske industrije te podizanja poljoprivrednih kombinata u Iraku.

Turska televizija i radio dali su Bijedićevoj posjeti značaj kao da se radi o posjeti šefa države

Od diplomatskih misija u muslimanskim zemljama posebno su važna Bijedićeva putovanja i kontakti s Turskom i Iranom. Pri tome se od posebnog značaja ističu njegove posjete ovim zemljama u drugoj polovici 1972. godine. Ove posjete pokazuju koliko je Bijedićeva Vlada bila aktivni sudionik kreiranja vanjske politike Jugoslavije, za razliku od svih ranijih vlada. Bijedićev angažman u ovim zemljama pokazuje i stupanj povjerenja koji su Bijedić i njegova Vlada uživali od strane Josipa Broza Tita.

Do Bijedićeve posjete Turskoj došlo je nakon nešto duže od dvije godine od posjete ranijeg turskog premijera Süleymana Demirela Jugoslaviji 1970. i nakon četiri i po godine od posjete jugoslavenskog premijera Mike Špiljka Turskoj 1968. godine. U to je vrijeme, inače, Turska bila vjerna prozapadnoj orijentaciji, ali je vješto balansirala u odnosima između velikih sila, razvijala dobre odnose sa susjedima te održavala i proširivala veze s tzv. Trećim svijetom. Zbog toga je i za Jugoslaviju bilo od interesa da se razvijaju odnosi dviju zemalja, pa Bijedićeva posjeta, promatrana u tom kontekstu, ima poseban značaj. Zbog porasta antiameričkog i antinatovskog raspoloženja, koji je tokom 1970. i početkom 1971. bio praćen masovnim demonstracijama turske omladine, Turska je u određenoj mjeri revidirala svoje odnose sa SAD koje je u novim uvjetima karakterizirala veća turska samostalnost.

U isto je vrijeme Turska reafirmirala dobre odnose sa SSSR-om, uspostavila odnose s Kinom i raskinula veze s Čang Kai-šekom, odnosno Tajvanom. Time je stekla velike političke i ekonomske poene, što je povećalo njezin rejting u međunarodnim odnosima. “Pozitivnim stavom prema arapsko‑izraelskom sukobu i svojim prisustvom u islamskom svijetu, Turska se pojavljuje i kao medijator između nekih zapadnih saveznika i arapskih zemalja, s izraženim željama i očekivanjima prijateljskih zemalja za aktivniju ulogu Turske na Bliskom istoku, Mediteranu i Perzijskom zalivu.” Uz to, Turska je podržavala borbu afričkih zemalja protiv kolonijalizma i aparthejda, čime je znatno proširila krug svojih prijatelja. “Ovakav spoljnopolitički kurs obezbjeđuje joj nešto povoljnije šanse i na Zapadu i Istoku, kao i nesvrstanom svijetu za njene interese u Kiparskom pitanju koje godinama opterećuje unutrašnje i spoljne odnose Turske.”

Posjeta Turskoj trajala je od 19. do 24. novembra 1972. godine. Bijedić je tri dana boravio u Ankari, a potom posjetio Istanbul i Izmir. Za vrijeme ovog boravka u Turskoj, Bijedić je posjetio Geološki institut, gradilište mosta na Bosforu, kompleks petrohemijske industrije, fabriku frižidera i fabriku stakla. Za vrijeme boravka u Istanbulu položio je u more vijenac na mjestu gdje je 1960. u požaru izgorio jedan jugoslavenski brod kada je poginuo 21 mornar.

U razgovorima s turskim premijerom Feritom Melenom traženi su načini za poboljšanje privrednih veza dviju zemalja. Naime, tada je trgovinska razmjena s Turskom iznosila oko 10 miliona dolara, a ocijenjeno je da postoje uvjeti za znatno veću razmjenu. Turska strana ukazala je na disproporciju u robnoj razmjeni, ali je Bijedić obrazložio kako se radi o prividnoj disproporciji, koja je rezultat izvoza brodova na kredit. Naime, iz Jugoslavije je izvezeno šest linijskih brodova u vrijednosti od 23,7 miliona dolara.

Cevdet Sunay, predsjednik Republike Turske, primio je Bijedića 21. novembra, a razgovor se odnosio na odnose u svijetu. Razgovori s turskim predsjednikom, kao i večera koju je priredio za Bijedića i delegaciju, pokazali su da je Turska ovoj Bijedićevoj posjeti dala izuzetan značaj. Poštovanje koje je Sunay pokazao prema Bijediću, “po ocjeni prisutnih, prevazilazilo je kurtoaziju”. Uz to, turska sredstva informiranja dala su veliki publicitet ovoj posjeti. Objavljeno je jako puno članaka u novinama o Jugoslaviji, “a najznačajniji turski komentatori dali su veoma pozitivnu ocenu značaja i uspeha posete. Ovi napisi, sem malog broja izuzetaka, nastojali su da što objektivnije informišu čitaoce o aktuelnom trenutku jugoslavenskog razvoja”.

Turska televizija i radio dali su Bijedićevoj posjeti značaj kao da se radi o posjeti šefa države. U izvještaju jugoslavenskog Ministarstva vanjskih poslova o ovoj posjeti ipak se naglašava kako se u turskim novinama u najavama ove posjete “naglašeno isticalo ‘tursko poreklo’ jugoslavenskog premijera. Intervencijom ambasade, kao i MIP-a, ovakav publicitet je uklonjen iz ozbiljne štampe”. Naime, turski list Turk Haberler Yansi objavio je vijest kako je Bijedić turskog porijekla te kako će se u Turskoj susresti sa svojom familijom, pa to još potkrijepila Bijedićevom fotografijom, a potom je tu vijest 8. novembra 1972. prenijela većina turskih listova. Zbog toga je jugoslavenski ambasador Begić protestirao kod turskog Ministarstva vanjskih poslova. Rezultat je bio da su neke novine, najavljujući Bijedićevu posjetu, samo naglasile kako je on “Musliman”, dok su neke i dalje, čak i u naslovima, pisale da “jugoslovenski premijer, turskog porijekla, dolazi u Tursku”.

Odjek Bijedićeve posjete Turskoj osjećao se i u prvim mjesecima 1973. godine. Jugoslavenska ambasada iz Ankare javljala je 5. januara 1973. kako je u decembru 1972. o Bijedićevoj posjeti u turskim listovima objavljeno preko 100 članaka i informacija, a visokotiražni list Hayat objavio je veliki članak pod naslovom Dignute su čaše za tursko-jugoslavensko prijateljstvo. Članak je obogaćen s četirima fotografijama i Bijedićevom izjavom koju je dao novinarima nakon povratka u Jugoslaviju.

“Dobro došao, druže Bijediću”

Od 9. do 15. aprila 1975. godine Bijedić je posjetio Sovjetski Savez (i) razgovarao s premijerom Aleksejem Kosiginom. Prilikom ovog Bijedićevog dolaska u Moskvu prijem je bio izuzetno srdačan. “Aerodrom Vnukovo bio je za ovu priliku izuzetno svečano ukrašen. Jugoslavensko‑sovjetske zastave lepršale su se na sve strane. Na zgradi aerodroma isticao se pozdrav na srpskohrvatskom i ruskom jeziku: ‘Dobro došao, druže Bijediću!’ Počasni odred sovjetske armije stajao je u stavu mirno, odajući počast visokom gostu iz Jugoslavije. Nekoliko stotina jugoslavenskih građana koji žive i rade u Moskvi došlo je na Vnukovo da pozdravi predsjednika SIV-a.”

Bijedić je u Moskvi 9. aprila razgovarao sa sovjetskim premijerom Aleksejem Kosiginom te 10. aprila 1975. i s generalnim sekretarom CK KPSS Leonidom Brežnjevom. (…) Brežnjev je svoj govor počeo hvaleći dobre odnose SSSR i Jugoslavije naglašavajući da “sve što smo se dogovorili bilo je realizovano, Jugoslaviju okružuje ceo svet, SSSR je najbolji prijatelj Jugoslavije”. S druge strane, rekao je da se govori da postoje neki ljudi koji žele da pomute naše međusobne dobre odnose.” (…)

Tokom ove posjete potpisana su tri dugoročna sporazuma: o uzajamnim isporukama brodova i brodske opreme, o učešću jugoslavenske mašinogradnje u proizvodnji opreme za atomske električne centrale i o saradnji u oblasti automobilske industrije.

Nakon ove posjete, Džemal Bijedić je 21. jula 1975. poslao pismo Vladi SSSR moleći tehničku pomoć u gradnji poligona za ispitivanje zenitnih raketnih kompleksa “Strijela 2-M”, ali je sovjetski odgovor stigao tek 22. oktobra 1975. godine, i to negativan. Naime, u odgovoru je navedeno da “Vlada SSSR smatra da bi bilo svrsishodno ispitivanje tih kompleksa vršiti na poligonu koji se gradi u Narodnoj Republici Poljskoj uz pomoć Sovjetskog Saveza (suglasnost poljske strane postoji)”. Sudeći po tome, moglo bi se zaključiti da Bijedićeve posjete SSSR nisu polučile stopostotni učinak, ali su važne zbog toga što ukazuju na svu kompleksnost tadašnjih jugoslavensko-sovjetskih odnosa.

Susret s američkim predsjednikom Geraldom Fordom

Bijedić je na poziv predsjednika SAD Geralda Forda i Vlade Amerike zvanično posjetio SAD od 18. do 22. marta 1975. godine. On je već 19. marta na ručku u Bijeloj kući razgovarao s američkim predsjednikom. “Osvrćući se na privrednu saradnju između Jugoslavije i SAD, Ford je sa zadovoljstvom istakao ugovor s Westing-Hausom za isporuku nuklearnog reaktora za elektranu u Krškom.” Osim toga, američki je predsjednik izrazio podršku neovisnosti Jugoslavije i njene cjelovitosti “u sadašnjem nacionalnom sastavu i u postojećim granicama, zbog uloge koju igra i stavova koje zastupa (u politici koju vodi)”. (…)

Osim razgovora s članovima američke administracije, senatorima i kongresmenima, Bijedić se sastao i s generalnim sekretarom UN-a Kurtom Valdhajmom.

Američki ambasador u Beogradu, Malcolm Toon, ocijenio je Bijedićevu posjetu veoma uspješnom i korisnom. (…)

Kinezi su Bijediću pokazali ogroman podzemni grad ispod Pekinga, za slučaj atomskoga napada

Bijedić je u Kini bio od 6. do 12. oktobra 1975. godine, a poseban značaj ovoj posjeti daje činjenica da je to bila prva posjeta jugoslavenskog premijera ovoj zemlji. (…) U Pekingu se sastao s kineskim prvim potpredsjednikom Vlade Tengom Hsijaom Pingom. Sam doček u Pekingu bio je veoma živopisan: na aerodromu su Bijedića dočekali visoki kineski dužnosnici, a nakon intoniranja dviju nacionalnih himni, “Džemal Bijedić i članovi delegacije u pratnji visokih kineskih rukovodilaca prošli su kroz špalire oko pet hiljada omladinaca i omladinki odjevenih u živopisnu raznobojnu odjeću, koji su igrali, mahali cvijećem, jugoslavenskim i kineskim zastavama i kličući dobrodošlicu jugoslavenskim gostima. Poslije ovog divnog spektakla, kakav se priređuje ovdje šefovima država i vlada, Džemal Bijedić se odvezao u svoju rezidenciju u zapadnom dijelu grada gdje odsjedaju najviši inostrani gosti”. Nakon razgovora s Pingom, Bijedića je primio i kineski predsjednik Mao Ce Tung. Svi ovi razgovori su se većim dijelom odnosili na vanjskopolitička pitanja, a manje na ekonomske odnose dviju zemalja. Htijući impresionirati Bijedića, Kinezi su mu pokazali ogroman podzemni grad ispod Pekinga, za slučaj atomskoga napada.

Posebno je svečan bio Bijedićev doček u glavnom gradu provincije Kjangsi – Nankingu, na rijeci Jankce. “Više hiljada omladinaca i djece u narodnim nošnjama, s korpama cvijeća, ukrašenim suncobranima, hiljadama raznobojnih balona – dočekalo je Džemala Bijedića, njegovu suprugu i članove delegacije pravim spektaklom boja, muzike, igara i akrobatike.” Ovdje su Bijediću pokazani neki vojni objekti te priređeni manji vojni manevri. (…)

Bijedić se u Pekingu 8. oktobra 1975. susreo s kineskim predsjednikom Mao Ce Tungom i s njim razgovarao oko sat i po. U razgovoru je Mao stalno govorio o mogućem ratu i u jednom trenutku kazao: “Ja sam uvek bio za rat”, naglasivši kako bi poslije jednog novog rata nastupio “mir pod nebom i komunizmom. (…) Danas je stanovništvo sveta inače malo: 3.200.000.000 ljudi. Kad bi pola poginulo, ostala bi milijarda i 600.000, a kad dođe komunizam, stanovništvo će ubrzo narasti na 6 milijardi”. U zvaničnoj jugoslavenskoj informaciji o ovom razgovoru naglašavala se nonšalantnost Mao Ce Tunga. “Ljudi kažu da sam veliki zagovornik rata. Međutim, sadašnja dostignuća u svetu su vrlo mala, a kad zavlada komunizam u celom svetu, onda će to biti pravi uspeh. Ali, to će postići mladi ljudi, a mi nećemo biti ovde. (…) Eto, ovo smo samo ćaskali o budućnosti (…), a neka Bog pomogne vama i Evropi.”

PROČITAJTE I...

Amir Hadžić, jedan od poznatijih balkanskih youtubera, u skoro svakom svom prilogu vrijeđa bošnjački narod, vjernike muslimane i islam kao vjeru. Za njega je Bošnjak onaj koji ništa tuđe ne poštuje, “drogira se, puši, olajava, omalovažava, pije alkohol, ali svinjetinu ne mezi”. Vrijeđajući temelje islamskog vjerovanja, Hadžić ide i toliko daleko u pokušaju da bude sarkastičan da izmišlja Allahove riječi, pa kaže: “Lijepo je dragi Allah rek'o: 'Zabranjujem vam da mezite svinjetinu dok pijete alkohol'”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!