100 godina od rođenja i 40 godina od pogibije (2): PRVI POKUŠAJ KOMPROMITACIJE I POLITIČKE LIKVIDACIJE DŽEMALA BIJEDIĆA

Ove godine navršava se 100 godina od rođenja i 40 godina od pogibije Džemala Bijedića. Tim je povodom u Sarajevu objavljeno drugo izdanje političke biografije ovog istaknutog bosanskohercegovačkog političara. Stav objavljuje izvode iz ove knjige autora prof. dr. Husnije Kamberovića. Džemal Bijedić rodio se u Mostaru 22. aprila 1917. godine, a poginuo je u avionskoj nesreći 18. januara 1977. godine. Obavljao je najvažnije funkcije u Mostaru, Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji, među ostalim, bio je predsjednik Skupštine Bosne i Hercegovine i predsjednik Saveznog izvršnog vijeća u dva mandata. Jedan je od rijetkih političara u socijalističkoj Jugoslaviji koji je, osim velikog utjecaja na unutarnju, snažno doprinosio i kreiranju vanjske politike Jugoslavije, koju je Josip Broz Tito uglavnom bio rezervirao za sebe. Avionska nesreća u kojoj je stradao predmet je kontroverzi i četrdeset godina poslije

Bijedić je na sjednici Savezne narodne skupštine 30. juna 1962. imenovan za člana SIV-a (Saveznog izvršnog vijeća) i saveznog sekretara za rad. (…) U to je vrijeme član SIV-a bio još jedan Mostarac – Avdo Humo, koji je od 30. juna 1962. odlukom Saveznog izvršnog vijeća obavljao i dužnost predsjednika Savezne komisije za nuklearnu energiju, naslijedivši na toj dužnosti Aleksandra Rankovića. (…)

Dok je Bijedić obavljao dužnost ministra u Saveznoj vladi, jedan dio vladajuće elite u Bosni i Hercegovini pokrenuo je prilično oštru kampanju s ciljem njegove političke i moralne diskreditacije. Očito je da nije svima bilo po volji sve brži Bijedićev uspon u političkoj hijerarhiji. Osobito je to bilo primjetno tokom 1962. godine, kada je napravljena atmosfera političke zategnutosti u čitavom Mostaru, što je dovelo do formiranja posebne komisije Izvršnog komiteta CK SK Bosne i Hercegovine, koja je ispitivala stanje u tom gradu, ali se ubrzo pokazalo da je ključna ličnost protiv koga je bila usmjerena politička kampanja bio upravo Džemal Bijedić. Vidi se to i iz Izvještaja što su ga Uglješa Danilović i Blažo Đuričić, nakon što su 9, 10, i 12. novembra 1962. prisustvovali sjednici Sreskog komiteta SK Mostar, podnijeli Izvršnom komitetu CK SK BiH, koji je imenovao Komisiju sa zadatkom da ispita stanje i odnose u Sreskom komitetu SK Mostar i odnose Sreskog komiteta prema pojedinim općinskim rukovodstvima. Komisija su sačinjavali Blažo Đuričić, Niko Jurinčić i Todo Kurtović. (…)

Džemal Bijedić je za Obrada Kljakića rekao da je nevesinjski seljak

U osnovi ove “političke afere” bio je sukob Mostaraca i kadrova koji nisu bili rodom iz Mostara, a nalazili su se u rukovodstvu mostarske partijske organizacije. Džemal Bijedić je optuživan da kao Mostarac marginalizira nemostarske kadrove te da je jako utjecajna politička ličnost koja pitanja u Mostaru i Hercegovini rješava izvan partijskih struktura. Bijediću je spočitavano da je presudno utjecao na stvaranje prakse da se na sastanke u osnovne partijske organizacije u Mostaru uglavnom upućuju partijski kadrovi iz Mostara, dok su partijski aktivisti izvan Mostara odlazili i politički djelovali među komunistima u zapadnoj Hercegovini ili drugim hercegovačkim krajevima, odnosno po seoskim, a ne gradskim partijskim organizacijama. Blažo Đuričić je na sjednici Izvršnog komiteta CK SK BiH 22. novembra 1962. podnio usmeni izvještaj, (…) izjavivši da je metod rada Sreskog komiteta bio takav “da Mostarci idu u Mostar, a seljaci u selo. Za sve te stvari Džema je znao, a on je, naprimjer, za Obrada Kljakića, koga je donedavno hvalio, rekao da je to i nevesinjski seljak, a prilikom procesa Baliću za javnog tužioca i druga u SUP-u – Zurovca i Grahovca – rekao je da su četnici. A znamo da se danas ne može reći za nekoga da je četnik i ustaša jer takvih ljudi danas nema. (…) Kada se konačno stvar uzme, za sve stvari Džema je znao.” (…)

Komisija je došla do zaključka da su u Mostaru vladali politički zategnuti odnosi i neslaganja među pojedinim kadrovima, a kao razloge navela je lokalizam i neprincipijelnost u rješavanju privrednih pitanja; nedemokratsko ponašanje i utjecaje političkih funkcionera koji nisu bili na funkcijama u Mostaru, a porijeklom su iz tog grada, te kritizerstvo i međusobno obračunavanje pojedinih kadrova. Posebno se u ovom izvještaju Komisije naglašavao značaj lokalizma i težnja pojedinih funkcionera iz Mostara da ovaj grad izvuče najveću korist u privrednom smislu. (…) Komisija je konstatirala da su lokalizmi bili prisutni i u drugim općinama Hercegovine (u ovom slučaju u odnosu prema Mostaru) i naglasila da je to vrlo opasno “jer lokalizam u Hercegovini uvijek ima prizvuk šovinizma, s obzirom na heterogen nacionalni sastav stanovništva i istoriju”. Komisija je isticala nesamostalnost pojedinih lokalnih funkcionera, te kao primjer navela da je Halid Mesihović, predsjednik Sreskog sindikalnog vijeća, izjavio “da je Mujo Udovičić, ranije sekretar Opštinskog komiteta SK, telefonom zvao Džemala Bijedića u Sarajevu da s njim utvrdi tekst poziva učesnicima proslave godišnjice oslobođenja Mostara. I drugovi sa strane su stalno kontaktirali s pojedincima iz Mostara i tražili da budu informisani o stanju u Mostaru”. Možda upravo ovaj dio iz Izvještaja Komisije ukazuje da je Džemal Bijedić bio meta napada. No, Komisija ide i dalje: “Sve to govori da je jedan dio kadrova do te mjere prakticistički postupao da nije bio sposoban da vidi najosnovnije političke probleme. Neki su potpuno potcjenjivali i partijsko članstvo i radnog čovjeka; razvijala se demagogija koja je rađala, kako neki kažu, nove Mujage Komadine. Članstvo je smatralo da se mnoge stvari rješavaju uz preferans u klubu privrednika, ‘Veležu’ i slično.” U takvoj situaciji, odluke su se donosile ne na redovnim sastancima nego u druženjima u kafanama i slično.

U Izvještaju Komisije konstatira se kako je kadrovska politika u Mostaru bila loša, a “vlada uvjerenje da su pojedinci dolazili na razna rukovodna mjesta prema tome da li ih podržava ovaj ili onaj drugi. Tako se misli da su na sva rukovodna mjesta u Mostaru dolazili ljudi koje je podržavao drug Džemal Bijedić”. Zbog takve kadrovske politike, mišljenje je članova Komisije, izabrani funkcioneri nisu bili samostalni i mnogo su ovisili o Džemalu Bijediću. (…)

O Džemalu Bijediću ova je Komisija na kraju Izvještaja zapisala: “Manje-više, svi drugovi s kojima smo razgovarali ističu da je drug Džemal Bijedić svojim gledanjima i radom doprinio da se u Mostaru šire uvriježi lokalistički način gledanja na probleme i njihovo rješavanje. (…) U razgovoru s drugom Džemalom Bijedićem nismo stekli utisak da je on do kraja sagledao svu štetnost ovakve prakse. U naknadno poslatoj pismenoj izjavi ne samo da nije otvoren nego svoju odgovornost u ovom slučaju dovoljno i ne vidi i ne shvata.” (…)

“Drug Džema neke stvari ne može da shvati”

Izvršni komitet CK SK BiH razmatrao je na sjednici 20. decembra 1962. ovaj Izvještaj Komisije. Blažo Đuričić informirao je članove Izvršnog komiteta da su članovi Komisije usmeno upozorili Bijedića “da tako ne radi”, ali je Bijedićev odgovor “bio blijed”. Đuričić je naglasio da je od Bijedića tražio da napiše pismenu izjavu, “ali on to nije učinio, jer on ne sagledava svoju odgovornost niti smatra da je glavni krivac, a prema ovoj ocjeni (Komisije, op. H.K.), utiscima i činjenicama, vidi se da on u čitavoj ovoj stvari snosi najveću krivicu”. No, ova Đuričićeva izjava nije bila posve tačna, jer je Bijedić, ipak, napisao izjavu koju je na sjednici pokazao Đuro Pucar i zatražio od Đuričića da je pročita. Pucar je ocijenio da ta izjava nije potpuna: “Ona nije samokritična i mi nismo zadovoljni s njegovom izjavom.” S ove sjednice Izvršnog komiteta CK SK BiH zanimljiva je Đuričićeva diskusija. On, naime, objašnjava kako je ranije razgovarao s Bijedićem tražeći od njega da svoju izjavu napiše u skladu sa situacijom. “Ja sam ga zamolio da napiše izjavu, ali je on odgovorio da ne može (…), jer on smatra da mi nismo u pravu. Drug Džema neke stvari ne može da shvati.”

Iz daljeg se toka diskusije može zaključiti da je Blažo Đuričić pretpostavljao da bi Bijedić mogao biti isključen iz Partije kako bi se ta stvar “presjekla”, a Rato Dugonjić se upitao: “Ljudima ne ide u glavu: čitava stvar počela je da se gužva, a Džema postaje savezni ministar. To ljudima u Mostaru ne sjeda u glavu, a ne sjeda ni meni. Stvari su bile manje‑više poznate, a Džema se postavlja za saveznog ministra. Džema je pozvan ovdje na jedan interni razgovor, za koga neće niko saznati, a dole se smjenjuje jedan, drugi, treći – i kako izaći iz ovoga.” Možda je Dugonjić ovom izjavom najbolje okarakterizirao pozadinu ove “afere”: cilj je bio kompromitirati Džemala Bijedića i onemogućiti njegov opstanak na poziciji u Saveznoj vladi. S druge strane, vidljivo je kako Dugonjić nagovještava način rada upravo onakav kakav je prigovaran Džemalu Bijediću, navodeći da su Bijediću predlagali “interni razgovor, za koga neće niko saznati”. Bijedićevo odbijanje da pristane na takav način rada bilo je pokazatelj njegove političke zrelosti i političke odgovornosti. (…)

Đuro Pucar predložio je da se Džemal Bijedić kazni najblažom kaznom – partijskom opomenom. Pucar je žalio što je Bijedić namjeravao “zataškati stvar”, mada je, prema njegovom mišljenju, preferiranje mostarskog lokalizma identično s pojavama lokalizama i u drugim sredinama, a to može biti dosta ozbiljan problem u funkcioniranju vlasti (“kada Džemal gura Mostar, Radovan Papić gura Bileću itd.”).

No, Pucar je u svojoj diskusiji ukazao na još jednu dimenziju ovih događaja. On je kazao: “Rekao bih i ovo, da nisam pristalica da se s Avdom Humom posebno razgovara. Potrebno je sakupiti sve ove ljude koji imaju veze s Hercegovinom i ukazati im na postupke i putove kojim treba da kontaktiraju sa svojim krajevima.” Uvođenje imena Avde Hume u ovu “aferu”, na način kako je to uradio Đuro Pucar, pokazuje da je o tome već bilo riječi, vjerovatno među članovima Izvršnog komiteta izvan sastanka, ali nije dovoljno jasno da li je Humo spomenut samo kao istaknuti Mostarac na visokim partijskim dužnostima, ili kao Mostarac čija bi pozicija mogla biti dovedena u pitanje izrastanjem drugog Mostarca, Džemala Bijedića, koji je krenuo u pohode na savezne političke funkcije. (…)

U odbranu Džemala Bijedića na ovoj sjednici Izvršnog komiteta od 20. decembra 1962. ustao je Šefket Maglajlić. On je tvrdio da se treba boriti protiv lokalizama, ali da to što se zbivalo u Mostaru nije ništa opasno. “Mislim da je lokalizam omogućen birokratskom metodom rada koji je karakterističan za Hercegovinu. Možda to nije potpuno lokalizam. Kod Hercegovaca tu ima nešto više. To treba da posluži kao primjer drugim organizacijama. Hercegovci vode brigu o svome kraju. To nije uvijek spojeno s negativnim stvarima.” Maglajlić je naglašavao da se ta briga o vlastitom kraju treba ipak realizirati kroz rad oficijelnih partijskih struktura (sreskih i općinskih komiteta), a ne dogovaranjem s pojedincima izvan partijskih foruma, jer “tu ima patriotizma i nečega što je dobro. To je kod njih istorijska stvar, veza za svoj narod, što nije loše, ali rješavanje preko telefona nije dobra stvar”. Time je Maglajlić diskusiju o Bijediću okrenuo u drugom smjeru, tvrdeći da Džemal Bijedić nije činio ništa drugo što i drugi već nisu činili, te je zbog toga predložio da “ne bi trebalo osuditi Džemu nego taj metod”, jer se kažnjavanjem ne bi riješio problem. (…)

Najpopularnija osoba u Hercegovini je Džemal Bijedić, a zatim Mujaga Komadina

Vlado Šegrt također se izjasnio za Bijedićevo kažnjavanje, ali istodobno izrazio i uvjerenje da kazna neće postići efekt ako Bijedić “ne uvidi svoje greške, a on ih do sada nije sagledao. On ne može da sagleda greške. Džema je, naprimjer, našao mene u Beogradu i ja sam mu rekao za sastanak u Mostaru i ukazao mu da je bilo svugdje grešaka, ali da je drastičan primjer u Hercegovini. (…). Ja sam mu prišao kao drug drugu da ga ubijedim da je kriv i rekao sam mu da sam ja svoje greške priznao i da je red da i on to učini. On to nije shvatio iako sam mu ja drugarski to izlagao. On odmah prelazi na kritiku članova Komisije, kao da je neko protiv njega. On postavlja pitanje: zašto sam ja protiv njega”, pita se Šegrt, a potom navodi da je Džemal Bijedić, dok je bio sekretar Sreskog komitet SK Mostar, “okupljao jednu grupu, a Vaso Gačić drugu. Stvarala su se društva koja su se do danas održala”. Šegrt navodi da je Bijedić smatrao da iza čitave ove političke kampanje protiv njega stoje Danilo Bilanović i Franc Novak. Šegrt navodi i to kako je čuo da je prije nekog vremena u novinama bila objavljena anketa o najpopularnijem čovjeku u Hercegovini, te da je, prema toj anketi, najpopularnija osoba Džemal Bijedić, zatim Mujaga Komadina, a na trećem mjestu Vlado Šegrt. Očito takvo što nije Šegrtu bilo posve po volji, pa se upitao: “Upoređuju se članovi CK s Komadinom! Kome to služi? Ko će povući za to odgovornost?” Na kraju je zaključeno da se sačine zaključci Izvršnog komiteta i dostave komunistima u Mostaru. (…)

Da bi se malo šire razumjela politička pozadina vezana za ovaj pokušaj političkog eliminiranja Džemala Bijedića, treba sagledati stanje u Jugoslaviji i Hercegovini tokom 1962. godine. Važan sastanak u vezi s tim je sjednica Izvršnog komiteta CK SK BiH 29. i 30. marta 1962. godine, na kojoj je Uglješa Danilović, tadašnji organizacioni sekretar CK SK BiH, govorio i o nekim greškama koje je činilo rukovodstvo Bosne i Hercegovine u svom odnosu prema Federaciji: “I mi smo naš odnos prema Federaciji u osnovi postavili da se ‘izborimo’ za što veći komad, ne gledajući i ne cijeneći koliko je to za zemlju moguće i realno. To se odnosi na naše zahtjeve za pomoć nerazvijenim krajevima, za budžetsku potrošnju, za potpuno izjednačenje u investicijama i sl. Može se reći da su to činili i drugi, da je to bilo nužno radi naše bosanske situacije itd. Sve je ovo u osnovi tačno. Ali mi se čini da sada nije mnogo korisno da tražimo opravdanje za naše takve stavove, nego je važno da uočimo i da se saglasimo da je toga bilo, da to nije bio pravilan put za rješavanje tih pitanja i da ubuduće tako ne radimo.”

Danilović veli da Bosna i Hercegovina ne treba prestati iznositi svoje stavove i svoje probleme, te tražiti njihovo rješavanje, ali da treba voditi računa kako se to treba raditi te ističe da nije siguran u ispravnost teze bosanskohercegovačkog rukovodstva da se Bosna i Hercegovina “do skora ravnopravno razvijala, a da sada ozbiljnije zaostaje”, te da mu se čini posebno štetnim to “što se naš stručni aparat, pod našim utjecajem, usmjerio da svugdje dokazuje kao da se prema nama odozgo vrši neka diskriminacija i tome slično”. Danilović kaže kako mu se čini da je svojim zahtjevima bosanskohercegovačko rukovodstvo pretjerivalo, da je zbunjivalo “neke drugove i da smo i sami doprinosili jednoj nezdravoj atmosferi, prosto stvarali u neku ruku ‘republičku patriotsku dogmu’”. Time je i bosanskohercegovačko rukovodstvo, prema Danilovićevom mišljenju, doprinosilo stvaranju atmosfere svađa, nepovjerenja i nervoze. (…)

Jedna grupa u Beogradu bila je protiv Džeme i bunila se što je postao ministar

Na ovom je sastanku Vlado Šegrt govorio o lokalnim podjelama u Hercegovini, naglašavajući kako “postoji i mali sukob između Nevesinja i Stoca”, mada, prema njegovom mišljenju, “Istočna Hercegovina i Konjic nisu umiješani u te svađe”. Glavni spor se vodi između Nevesinja, Mostara i jednog dijela zapadne Hercegovine, jer “drugovi u zapadnoj Hercegovini se bune da imaju nekoliko hiljada radnika koji vade boksit, a svi prihodi odlaze u Mostar. Oni su tražili od direktora Rudnika boksita, ali je on rekao da mora ‘Veležu’ dati 500 hiljada dinara, jer za to ima naredbu. Sukobi se događaju zbog privredne nerazvijenosti ovih krajeva”. (…) Šegrt je na ovom sastanku veoma jasno naveo da je ova podjela u Mostaru jednostavno bila replika dviju grupa Mostaraca koje su zauzimale određene savezne pozicije u Beogradu. “

U Beogradu postoje dvije grupe Mostaraca, na jednoj strani je Džema, a na drugoj Brana Kovačević (…). Ta grupa je bila protiv Džeme i bunili su se što je Džemal Bijedić postao ministar. Kada Brana Kovačević odlazi na odmor, on uopšte neće da svraća u Mostar nego odmah putuje u Nevesinje.” Kasnije je Šegrt, zalažući se da se formira komisija kako bi ispitala stanje u mostarskoj regiji, izjavio da “jedna grupa (u Mostaru, op. H.K.) kaže da će sve biti u redu ako ode dinastija Bijedića”, što samo potvrđuje tezu da je ključni cilj čitave “afere” bio političko uklanjanje Džemala Bijedića. Rato Dugonjić upozorio je kako ova situacija polahko poprima i obrise nacionalizma, jer “ima diskusija da su Srbi i Hrvati protiv muslimana”.

Pokazalo se, ipak, da ova pokrenuta “afera” nije dala planirane rezultate i da je Džemal Bijedić, koji je bio glavna meta napada, politički preživio. Vrijeme je, također, pokazalo da je Džemal Bijedić bio politička ličnost koja je djelovala upravo suprotno od onoga za šta su ga neki optuživali.

 

Prethodni članak

San o porodici

PROČITAJTE I...

“Analizirajući zakonski tekst kao cjelinu, sa sigurnošću se može utvrditi da on ne predviđa izvođenje nastave u Kantonu Sarajevo na samo jednom od zvaničnih jezika. Ne može se nazivati diskriminacijom to što se nastava neće izvoditi na jeziku koji Ustavom i Zakonom nije priznat kao zvanični jezik. Niti jednim aktom nije utvrđeno postojanje jezika koji bi se imenovao kao ‘bosanski, hrvatski i srpski jezik’”

Edina Solak, Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine, Institut za jezik, Sarajevo, 2014. godine, 278 stranica Knjiga Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine Edine Solak među rijetkim je studijama ove vrste koje u obzir uzimaju literaturu i dokumente na osmanskom turskom jeziku. Pisana iz aspekta sociolingvistike, definirajući istovremeno šta je u jezičkoj politici pitanje struke a šta politike, studija na pregledan način predstavlja značaj i kontekst rasprava o jeziku u Bosni i Hercegovini u periodu koji obrađuje te ukazuje na činjenicu da se jezik u Bosni stoljećima nazivao bosanskim.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!