fbpx

ZVALI SU JE ŽUTA

Jednog jutra pronese se haber da sa Žutom nešto nije u redu. Niko je nije vidio već nekoliko dana, a i kuća joj je stalno zaključana. Skupili se ljudi pa odvalili vrata. Nije je bilo. Prevrnuli cijelu kuću, ali od nje ni traga. Rasporedili se oko sela i tražili. Zavirili u svaki grm i prošli svakim puteljkom, ali ništa. Tražili je neko vrijeme i odustali

PROČITAJTE I...

Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao

“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI