Znajte da ne komunicirate s idiotima, dobro znamo za vaš poduhvat protiv istine

Pri sagledavanju karaktera usvojene Deklaracije o položaju Hrvata u BiH, treba imati u vidu činjenice o kontinuiranom miješanju Hrvatske u unutarnja pitanja BiH dok je njen predsjednik bio Franjo Tuđman, posebno u ratnom periodu (1992–1995), i kasnije sve do aktuelnog vremena kada je usvojena Deklaracija. Također, za ovu prigodu uzimamo paradigmatičan propagandistički primjer hrvatskog “doktora nauka” preko kojeg, na štetu istine, hrvatska politika pokušava obmanjivati javnost

 

Hrvatski sabor u Zagrebu 14. decembra 2018. godine, nakon višednevne žustre rasprave, na prijedlog vladajućeg HDZ-a, usvojio je Deklaraciju o položaju Hrvata u BiH, sa zahtjevom da se u BiH donesu promjene Ustava i Izbornog zakona, s ciljem da se otkloni, navodno, postojeća neravnopravnost Hrvata i onemogući da bilo koji od triju konstitutivnih naroda drugome bira predstavnike u institucijama vlasti.

Deklaracija je izglasana s 81 glasom “za”, 4 suzdržana i 11 “protiv”, od ukupno 151 zastupnika, koliko ih Sabor ima, što znači da uopće nije glasalo 55 zastupnika. Povod Deklaracije jeste izbor Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH iz reda Hrvata putem bošnjačkih glasova, a stvarni je cilj da se taj povod iskoristi za reafirmaciju Tuđmanove politike prema BiH, odnosno za obnovu i legaliziranje paradržave tzv. Herceg-Bosne u formi trećeg hrvatskog entiteta u BiH.

Pri tome treba imati u vidu da u BiH ta paradržava djeluje u formi Hrvatskog narodnog sabora (HNS-a) na čelu s Draganom Čovićem i Središnjeg odbora HNS-a s ulogom izvršne paradržavne vlasti na čelu s Božom Ljubićem. Oni u BiH usmjeravaju primjenu aparthejda i segregacije u sredinama gdje lokalnu vlast ima HDZ, kršeći elementarna ljudska prava i slobode za nehrvate.

Opozicijske stranke u Hrvatskom saboru protivile su se prijedlogu Deklaracije, ukazujući da je štetna jer se njom Hrvatska miješa u unutarnja pitanja susjedne države BiH, gdje se iz Zagreba podržava radikalna, desničarska politika HDZ-a.

U predlaganju i obrazlaganju Deklaracije najviše se eksponirao zastupnik “iz dijaspore” Božo Ljubić, inače predsjednik paradržavnog Središnjeg odbora HNS-a u BiH, što znači da Hrvatska svoje sunarodnike u BiH tretira “dijasporom”, iako su oni konstitutivan i suveren narod, što je politička pozicija koju Hrvati, osim u Hrvatskoj i BiH, nemaju više nigdje u svijetu. Deklaracija je usvojena s ciljem da, navodno ugroženim Hrvatima u BiH, bude poruka da Hrvatska i svi Hrvati u svijetu stoje iza njih i bore da steknu ravnopravnost u BiH, te da bude poruka političkim elitama u EU, SAD-u, NATO-u, Savjetu sigurnosti UN-a… da trebaju pomoći rješavanju problema neravnopravnosti Hrvata u BiH.

To su transparentno postavljeni politički ciljevi usvajanja Deklaracije, ali su bitniji oni koji nisu transparentni: promjenama Ustava i zakona učiniti iskorak za legaliziranje “trećeg hrvatskog entiteta” u BiH; skrenuti pažnju javnosti od anticivilizacijske prakse aparthejda i segregacije koju u BiH primjenjuje upravo HDZ-ova politika koja je u Saboru Hrvatske pokrenula i 14. decembra 2018. izglasala Deklaraciju o položaju Hrvata u BiH.

Iz naprijed navedenih razloga, pri sagledavanju karaktera usvojene Deklaracije, treba imati u vidu činjenice o kontinuiranom miješanju Hrvatske u unutarnja pitanja BiH dok je njen predsjednik bio Franjo Tuđman, posebno u ratnom periodu (1992–1995), i kasnije sve do aktuelnog vremena kada je usvojena Deklaracija. Također, za ovu prigodu uzimamo paradigmatičan propagandistički primjer hrvatskog “doktora nauka” preko kojeg, na štetu istine, hrvatska politika pokušava obmanjivati javnost.

HRVATSKA JE IZVELA ORUŽANU AGRESIJU NA RBiH

Činjenice iz ratnog perioda jasno potvrđuju da je Hrvatska izvršila oružanu agresiju na RBiH. Liberalni političari i pojedinci iz akademske zajednice u Hrvatskoj priznaju da je direktnim političkim i vojnim angažiranjem Hrvatska realizirala oružanu agresiju s ciljem da se teritorije RBiH podijele, i to dio Hrvatskoj, dio Srbiji i eventualno da dio u centralnom dijelu Bosne bude mala “muslimanska državica”. O tome uvjerljivo svjedoče autentični stenogrami sastanaka državnog vrha Hrvatske, koji sadrže glavne ideološke i političke stavove predsjednika Franje Tuđmana. To su argumenti o ratnom, agresorskom oružanom angažiranju Hrvatske u BiH.

Autentični stenogrami potvrđuju da je rukovodstvo Hrvatske na čelu s Tuđmanom bilo zadovoljno što je Hrvatska dobila nezavisnost, ali da nije bilo zadovoljno granicama osamostaljene Hrvatske. Zato je izazov njenog državnog vrha bio ispravljanje granica Hrvatske prema BiH. Tuđman je govorio da su “apsurdne” granice u kojima je Hrvatska stekla nezavisnost, pa je svojim najbližim saradnicima, državnim ministrima, generalima i liderima paradržave tzv. HZ H-B (HR H-B), postavio zadatak da pokrenu i vode razne operacije vojnog, propagandnog, obavještajnog, diplomatskog… karaktera kako bi teritorije Bosne i Hercegovine koje su željeli ušle u sastav Hrvatske. Krajem 1993. godine Tuđman je razmatrao varijantu da teritorija pod kontrolom paradržave HZ H-B (HR H-B) i teritorija Autonomne pokrajine Zapadna Bosna budu obuhvaćene novom granicom Hrvatske, prema paradržavi tzv. Republici Srpskoj i “maloj muslimanskoj državici” koja bi obuhvatila Sarajevo i bližu okolinu.

U raspravama o tome Tuđman je insistirao da Travnik, Novi Travnik, Vitez, Busovača, Kiseljak, Kreševo, Fojnica, Bugojno, Prozor, Konjic, Jablanica, Gornji Vakuf, Donji Vakuf, Jajce… budu pod kontrolom HVO-a (HV), dakle u okviru Republike Hrvatske. Već od kraja 1992. požurivao je zauzimanje Prozora, Bugojna i Gornjeg Vakufa jer je to bio uvjet vojnog i ukupnog okupacijskog osvajanja šireg područja srednje Bosne, s katastrofalnim posljedicama progona i masovnih likvidacija bošnjačkog stanovništva. O napredovanju vojnih operacija u skladu s tako postavljenim zadatkom Tuđman je redovno primao izvještaje s terena iz BiH, da bi u ulozi vrhovnog komandanta analizirao i procjenjivao ratnu situaciju te na osnovu procjena usmjeravao i upotrebljavao resurse u ljudstvu i ratnom materijalu.

To je bila kadrovska, mobilizacijska i logistička podrška komandama i jedinicama HVO-a (HV), kao i rukovodstvu tzv. HZ H-B (HR H-B). Ustvari, Tuđman je kontrolirao osnivanje te paradržave da bude politički okvir vojnog angažiranja Hrvatske u BiH, uz mjere koje je želio da budu s efektima maskiranja uloge državnog vrha Hrvatske, vojske, obavještajne službe… u oružanoj agresiji Hrvatske na RBiH. Uspostavom paradržave, Tuđman je želio predstaviti da Zagreb nije involviran u sukobe, da su sukobi u BiH unutarnjeg karaktera (građanski rat) koga je izazvala “muslimanska politika” s ciljem da BiH bude “islamska država”. U tom pogledu, Tuđman je kopirao subverzivnu vojnu i propagandnu praksu koju je protiv BiH primijenio Beograd, osnivanjem tzv. Republike Srpske.

Zanimljivo je što u BiH politička i akademska elita ne pridaje kako treba značaj rasvjetljavanju sadržaja djelovanja i metodologije koju su koordinirano, zajednički, Zagreb i Beograd primijenili u cilju maskiranja oružane agresije na RBiH. U BiH je Beograd uspostavio jednu, Zagreb drugu, a zajednički Zagreb i Beograd treću paradržavu (PPZB).

USMJERENJA GENERALIMA ZA MASKIRANJE ORUŽANE AGRESIJE HRVATSKE NA RBiH

Na jednom sastanku političkog i vojnog vrha Hrvatske predsjednik Tuđman je kritizirao ministra odbrane i generale jer nisu proveli njegove upute pa su putem detalja u sadržaju svojih naredbi i drugih dokumenata demaskirali oružanu agresiju Hrvatske na RBiH, rekavši: “Kako ste mogli, ministar odbrane i načelnik Glavnog stožera, izdavati ovakvu naredbu kojom potvrđujete da Hrvatska vodi rat, da je direktno upletena?” Tuđman se zatim pozivao na ranije svoje upute u cilju maskiranja agresije tako što će se Hrvatska vojska angažirana u BiH tretirati kao da su “dobrovoljci iz Hrvatske koji su napustili Hrvatsku vojsku, koji se bore tamo pod zapovjedništvom HVO-a”. Zato što nisu postupili po tim uputama za maskiranje vojnog prisustva Hrvatske u BiH, Tuđman ih je je kritizirao jer su u nekom dokumentu “imenovani Glavni stožer, Ministarstvo obrane Hrvatske i načelnik Glavnog stožera”.

Zanimljivo je kako je Tuđman 10. novembra 1993. godine, dan nakon rušenja Starog mosta, s ministrom odbrane Gojkom Šuškom, ministrom vanjskih poslova Matom Granićem, načelnikom Glavnog stožera, generalom Jankom Bobetkom i predsjednikom paradržave HR H-B Matom Bobanom, izmislio laž i planirao lansiranje izmišljene laži o rušenju Starog mosta u Mostaru. Organizirali su utjecaj da njihovu izmišljenu laž za domaću i svjetsku javnost lansira zvaničnik Španskog bataljona UNPROFOR-a koji je tada djelovao na području Mostara. Po prijedlogu ministra vanjskih poslova Mate Granića, naređen je hitan razgovor nekoga od pouzdanih s komandantom tog bataljona, s ciljem da se na njega utječe da on u ime UNPROFOR-a lažno izvijesti javnost da je zbog zuba vremena Stari most “toliko pucan prije tako da je sam pao. Najvažnija stvar je što će reći španjolski bataljon, apsolutno najmjerodavniji. Prema tome, moj prijedlog je odmah danas netko tko je najpovjerljiviji da ode, tko ima vezu, odmah. Njihova izjava je najvažnija”. U tom razgovoru, predsjednik paradržave HR H-B Mate Boban je rekao da u vojnom pogledu rušenje Starog mosta “ide u korist nama”, dakle Hrvatskoj. Riječ nama u tom Bobanovom komentaru potvrđuje da su oni Hrvatsku i HZ H-B smatrali da su jedno, da su integrirani, da su jedna zaraćena strana.

USMJERENJA HISTORIČARIMA ZA MASKIRANJE ORUŽANE AGRESIJE NA RBiH

Za svog života Franjo Tuđman usmjeravao je historičare s naučnim zvanjima da maskiraju oružanu agresiju Hrvatske na RBiH. Poslije njegove smrti, ulogu kontrole nad historičarima preuzeo je njegov sin Miroslav Tuđman, koji također, radi maskiranja agresije Hrvatske na RBiH, putem svojih knjiga plasira apsolutne neistine. Političke osnove i strategiju maskiranja oružane agresije Hrvatske na RBiH otkriva intervju dr. Davora Marijana, objavljen u Globusu 29. decembra 2017. godine, kada su se razni politički, medijski i akademski autoriteti pod kontrolom HDZ-a digli u protivljenje presudi Haškog suda izrečenoj šestorici lidera paradržave, tzv. HZ H-B (HR H-B), za zločine nad Bošnjacima izvršene tokom rata na području Zapadne Hercegovine.

Historičar, “doktor nauka” Davor Marijan, umjesto da afirmira metode nauke, propagandistički se eksponirao kao glasnogovornik HDZ-a. Po onome kako je to brutalno i bezobzirno činio s pozicija ustaške ideologije, negirajući Bošnjake kao narod i BiH kao državu, mogu mu pozavidjeti najekstremniji četnički ideolozi i egzekutori velikosrpske propagande koji se s pozicija četničke ideologije također bave negiranjem Bošnjaka kao naroda i BiH kao države. To je negiranje tačka susreta, istog interesa, “najmanji zajednički sadržilac” ustaške i četničke ideologije. Upravo to, pred ratove na prostoru bivše Jugoslavije, Tuđmana i Miloševića dovelo je u Karađorđevo na postizanje sporazuma za zajedničko uništenje i podjelu BiH, odnosno za zajedničko istrebljenje Bošnjaka.

Obrazovni i odgojni sistem Hrvatske proizvodi, a vrh HDZ-a upotrebljava naučna zvanja radi afirmacije i zaštite zločinačke politike koja je kompromitirana korištenjem rata kao svog sredstva, da bi na štetu opstanka susjedne države BiH postigla cilj ispravke, kako je Tuđman isticao, “apsurdne” granice Hrvatske. “Doktor nauka” Davor Marijan opravdava i kao ispravne afirmira Tuđmanove stavove da BiH “ne može opstati”, da je BiH “dio hrvatskog teritorija koji je najvećim dijelom od njega otrgnut i da su Muslimani dio hrvatskog naroda… Sadašnji hrvatski perec je neprirodan.”

Iako prema naprijed citiranim stavovima Tuđmana, poznaje i ističe ideološke i političke osnove oružane agresije Hrvatske na RBiH, “doktor nauka” Davor Marijan u odnosu na to upada u proturječnost tako što, priznajući da je HDZ-ova “šestorka” izvršila zločine nad Bošnjacima, za iste implicitno nalazi olakšavajuću okolnost jer su se zločini dogodili “u ratu koji je izazvalo muslimansko vrhovništvo”, zaključujući da ti zločini nisu “posljedica stvaranja ‘Velike Hrvatske’, kako to tvrdi Haški sud”, već da su ti zločini posljedica “rata koji je nametnula muslimanska vojska”. On izmišlja i druge olakšavajuće okolnosti za zločine HDZ-ove “šestorke”, pa zaključuje da su njihovi zločini nastali “uz crtu i na crti bojišnice”, sugerirajući zaključak da su žrtve zločina bile legalan vojni cilj. Ta neistina u funkciji zaštite i opravdavanja zločina odražava svu brutalnost i bezobzirnost hrvatske propagande prema neoborivim činjenicama. Nevjerovatno je da “doktor nauka” Davor Marijan ne zna da su logori u BiH, pod neposrednom kontrolom Tuđmanovih najbližih saradnika, bili podaleko od “crta bojišnice” i da zlostavljanje i ubijanje nisu mogli biti nikakav, a pogotovo ne legalan vojni cilj.

O tome ko je izazvao rat u BiH ima i previše dokaza u obliku neoborivih činjenica, u raznim originalnim dokumentima, tonskim i videozapisima, kao i u svjedočenjima. Ignoriranje tih dokumenata i svjedočenja, uz korištenje propagandom umjesto naučnom metodologijom, kompromitirat će historičare tipa “doktora nauka” Davora Marijana, pa bi mu bilo bolje da brine o izgradnji i zaštiti svog naučnog digniteta nego što brine o zaštiti ratnih zločinaca i politike koja je sve narode u Hrvatskoj i BiH, dakle, i Hrvate, zavila u crno.

NEGIRANJE BOŠNJAKA SVOĐENJEM NA VJERSKU SKUPINU

Propagandista, “doktor nauka” Davor Marijan ne priznaje Bošnjake kao narod, pa ih u svom intervjuu imenuje nekad kao “Muslimane”, nekad kao “muslimane”, a nikako kao Bošnjake, svodeći ih na vjersku grupu, u čemu mu pomažu Zlatko Hasanbegović i njemu slični putem predstavljanja da su Hrvati muslimanske vjere. Ta ambicija da se Bošnjaci asimiliraju u Hrvate nalazi se u paketu s ostalim načinima uništavanja Bošnjaka i države BiH. Pored asimilacije, ostale načine uništavanja Bošnjaka, masovna ubijanja i progone, realizirao je Tuđman u oružanoj agresiji na RBiH, usmjeravanjem HDZ-ove “šestorke” kojoj je Haški sud presudio upravo za djela koja opravdava “doktor nauka” Davor Marijan, stavljajući se u zaštitu presuđenih zločinaca.

Opravdavajući i štiteći takvu Tuđmanovu političku i vojnu praksu na prostoru BiH, “doktor nauka” Davor Marijan opravdava što u vrijeme dok je Tuđman bio živ nije dozvoljeno da Haškom sudu iz arhiva Hrvatske budu ustupljena dokumenta o ratnom angažiranju Hrvatske u BiH, pa u vezi s tim optužuje liberalne i demokratskim vrijednostima naklonjene javne ličnosti koje su poslije Tuđmana bile na funkciji predsjednika Hrvatske (Stjepan Mesić i Ivo Josipović). O tome je “doktor nauka” Davor Marijan rekao: “Do 2000. Hrvatska je imala politiku prema Haškom sudu. Davala je Sudu dokumente na kapaljku, vodilo se računa o nacionalnim interesima. No, nakon 2000. nekritički je davano i ono što se nije tražilo kako bi se postigli probici na dnevnopolitičkoj sceni i obračunalo s Tuđmanovom ostavštinom i stekla pozicija koja bi dugoročno osigurala političku moć. Nakon 2000. Hrvatska nema politiku prema Haškom sudu, nego naprosto izvršava što se od nje traži ili očekuje.”

Zato što postoje i što su Haškom sudu data na korištenje ratna dokumenta, “doktor nauka” Davor Marijan optužuje ne samo Mesića i Josipovića već optužuje i bh. sigurnosnu Agenciju za istraživanje i dokumentaciju (AID), koju etiketira da je “muslimanska” i da je “paraobavještajno tijelo SDA” koje stoji “iza optužnica protiv Hrvata u BiH”. Da poštuje standarde historijske nauke, Davor Marijan utvrdio bi da paradržavni karakter ima tzv. HZ H-B, a da je AID institucija legalne, međunarodno priznate države s kojom su imale saradnju sigurnosne službe svih zemalja Zapada, Interpol, NATO… Da poštuje standarde historijske nauke, Davoru Marijanu bi dobrodošao svaki dokument ako je relevantan za utvrđivanje bitnih historijskih činjenica. Nažalost, za njega je sve loše ako je usmjereno protiv zločinaca koji su bili pod kontrolom državnog vrha Hrvatske, što znači i paradržavnog vrha tzv. HZ H-B.

Dakle, skrivanje istine o ratnom angažiranju Hrvatske u oružanoj agresiji na RBiH strateško je pitanje ostvarivanja “nacionalnog interesa” Hrvatske, onakvog “nacionalnog interesa” kakvog ga putem iskrivljenog i lažnog predstavljanja ličnosti i događaja ideološki i politički interpretira HDZ kao sljedbenik i zaštitnik Tuđmanove politike po kojoj je izvršena oružana agresija na RBiH, s katastrofalnim posljedicama, ne samo za Bošnjake i njihova kulturna dobra već za sve građane, pa i Hrvate.

Da je to što je naprijed citirano izjava nekog političara, bilo bi manje opasno, u usporedbi s velikom opasnošću što je to izjava historičara okićenog titulom “doktora nauka”, s ciljem da budu uvjerljivije neistine koje plasira politika.

U vezi sa zalaganjem “doktora nauka” Davora Marijana da se od sudova i javnosti skrivaju dokumenta, bitno je podsjećanje na slučaj kada je Tuđman kritizirao ministra odbrane i svoje generale što su u dokumentima koje su tokom rata potpisivali otkrivali činjenice o oružanoj agresiji Hrvatske na RBiH. Isto kako je Tuđman zahtijevao da se u svrhu maskiranja oružane agresije neistinito predstavlja da su u BiH iz Hrvatske dolazili samo “dragovoljci” koji su napustili Hrvatsku vojsku, u intervjuu za Globus rekao je i “doktor nauka” Davor Marijan da je “HVO tijekom 1993. doživio nekoliko velikih poraza u središnjoj Bosni”, pa da se zbog toga Tuđman “opredijelio za pružanje vojne pomoći uglavnom s dragovoljcima, umjesto da je riskirao da s jakim snagama i u vrlo kratkom vremenu spoji središnju Bosnu s dolinom Vrbasa i praktično dobije rat…”

“Doktor nauka” Davor Marijan iznosi pretjerane neistine, petlja, mulja i ulazi u kontroverze. Zaključuje da je Tuđman mogao u BiH “dobiti rat”, što bi bila besmislena konstatacija ako Tuđman nije donosio odluke u vođenju rata. Kako je moguće da su u BiH došli “dragovoljci” ako se to dogodilo po onome kako se “opredijelio” Tuđman? Dobrovoljci odlaze u rat po svojoj volji, “dragovoljno”. Bilo bi nevjerovatno da “doktor nauka” Davor Marijan nije pročitao knjigu generala Janka Bobetka u kojoj jasno piše da je tokom rata u BiH Istureno zapovjedništvo Generalštaba Hrvatske bilo raspoređeno na prostoru BiH, te da je, prije i u toku 1993, bilo čitavih vojnih formacija HV koje su po odluci Tuđmana direktno angažirane u borbama protiv snaga odbrane RBiH. U vezi s tim, bitno je i podsjećanje kako je politički i vojni vrh na čelu s Tuđmanom sklepao i pokušao plasirati neistinu da je Stari most u Mostaru pao u Neretvu jer ga je oštetio zub vremena, a ne od razornog, intenzivnog granatiranja i raketiranja po njegovom luku. Tuđmanovu ratnu politiku i praksu plasiranja neistina radi skrivanja istine o oružanoj agresiji Hrvatske na RBiH “doktor nauka” Davor Marijan nastavlja u miru, drugim sredstvima, s posljedicama uništavanja digniteta nauke i naučnih zvanja.

SUŠTINA PROPAGANDE DA JE HAŠKI SUD PRESUDIO CIJELOM HRVATSKOM NARODU

U uvjetima mira Tuđmanovi sljedbenici organiziraju zločinstvo nad istinom koristeći institucionalne i kadrovske resurse pod njihovom kontrolom u sistemu obrazovanja, odgoja, medija i akademske zajednice. U kojoj je mjeri perfidna i antiljudska njihova aktivnost da prikrivaju istine, a plasiraju neistine, može se ilustrirati činjenicama iz njihove propagande da je Haški sud, presudom HDZ-ovoj “šestorki”, okrivio čitav hrvatski narod, iako za svoju tvrdnju propagatori nemaju nikakvog uporišta u činjenicama.

Takvom optužbom protiv Haškog suda propagatori koji štite zločince žele izazvati kolektivnu frustraciju svih Hrvata protiv Suda. Tako propagatori čine zlo utjecajem koji ima cilj da se cijeli hrvatski narod osjeća žrtvom pogrešne presude “šestorki”, čime, ustvari, stavljaju u isti koš i “šestorku” i cijeli hrvatski narod. I u tom pogledu, lideri HDZ-a diktiraju ponašanje ne samo svojih medija već i ponašanje “doktora nauka” Davora Marijana, jer je predsjednica Hrvatske pred Vijećem sigurnosti UN-a izjavila da je krivnju “šestorke” Haški sud kvalificirao kao kolektivnu krivnju svih Hrvata.

U svom intervjuu za Globus, “doktor nauka” Davor Marijan taj stav predsjednice Kolinde bliže je objasnio, rekavši: “Bojim se da je ta presuda jaka osuda Herceg-Bosne, a posredno i Hrvatske, jer se u njoj spominju tri tada najutjecajnija hrvatska dužnosnika – Tuđman, Šušak i Bobetko… Haška presuda je kontekstualno neodrživa. U kontekstu se Hrvatska optužuje za stvaranje Velike Hrvatske i dijeljenje BiH. Ne volim predviđati, ali mi se čini da se radi o pokušaju ponovnog nametanja kolektivne krivnje, pa ćemo nakon ‘ustaštva’ dobiti novi biljeg koji bi nas po nečijem planu trebao ušutkati i oslabiti. Na to nikako ne bismo smjeli pristati.”

Pored prihvatanja Kolindinog stava o kolektivnoj krivnji, naprijed citirano objašnjenje “doktora nauka” Davora Marijana sadrži niz problema, od kojih je i problem što on smatra da je “ustaštvo” prošlost a da se u aktuelnoj situaciji radi o nekom drugačijem problemu, pa ispoljava bojazan da se hrvatski narod kolektivno optuži i za ono što ne postoji, ali ga Haški sud imputira Hrvatima, a drugačije je od “ustaštva”. Niko normalan ne optužuje Hrvate za “ustaštvo”, isto kao što niko normalan ne optužuje Hrvate za zločine “šestorke”, ali “doktor nauka” Davor Marijan treba da zna da je ideološka i politička podloga zločina u logorima NDH na čelu s Pavelićem ista kao ideološka i politička podloga zločina u logorima HVO-a (HV), odnosno HZ H-B (HR H-B), koju je Tuđman izgradio da bude instrument njegove politike u oružanoj agresiji na RBiH.

Na koncu, efekta u smislu njihovog odvraćanja od izmišljanja i širenja neistina od ovog teksta sigurno neće biti. Ipak, neka znaju da u svojoj propagandi ne komuniciraju s idiotima, jer se dobro zna za antiljudski karakter njihovog udruženog zločinačkog poduhvata protiv istine. Njima uopće nije problem što to znaju Bošnjaci, već im je problem ako to saznaju svi Hrvati, pa i oni na koje utječe HDZ. Dakle, njihova misija može se kvalificirati da je velika operacija kojom se obmanjuje i hrvatski narod.

PROČITAJTE I...

Macron sugerira svojevrsnu podjelu na centar koji donosi odluke i periferiju koja ih sprovodi, velike i male, metropolu i kolonije, civilizirane i manje civilizirane, ustrojstvo koje praktično znači kraj poretka koji je u Evropi uspostavljen nakon pada komunizma, čak i transformaciju čitavog poretka nastalog nakon Drugog svjetskog rata i povratak u verziju onih međunarodnih odnosa koji su postojali prije 1945. godine. Valjda nije potrebno ni spominjati kakvo bi mjesto u takvom “novom evropskom poretku” bilo predviđeno za Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake

Ruski novinar Denís Korotkov, koji je godinama istraživao grupu Wagner, objašnjava da ih se mobilizira kada zatrebaju. Odlaze na poligon za treniranje u Molkinu, na jugu Rusije, zatim u Siriju i odatle do mjesta gdje će djelovati. “Od svojih ranih dana u Ukrajini su proširili djelatnost. Sada pružaju vojnu obuku i obavljaju obavještajne operacije”, kaže.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!