Zlatne ruke kovača Dursuma

U životu sam napravio pet stotina mlinova za žito, točkove za vodene mlinove, potočare. U vrijeme mog oca ni struje nije bilo. Bušilo se ručno, probijalo čekićem i duršlagom rupe pravile, nitovalo se, al' se služilo i živjelo se. Nije postojalo nešto što se nije moglo odraditi. Da se sada mehanizujem i modernizujem, nemam otkud, a niti imam potrebe za tim. Iz ovog zanata iškolovao sam tri sina, Almira, ekonomistu zaposlenog u banci, Adnana, koji je na doktorskim studijama u Beču iz geodezije, i Ajdina, koji je prije nekoliko godina doktorirao matematiku na Bečkom univerzitetu, a trenutno radi na Evropskom univerzitetu u Bukureštu. Ovaj posao izumire i njime se više niko ne bavi”

 

Kovački zanat jedan je od tradicionalnih zanata u Krajini koji pada u zaborav jer se njime mlade generacije ne žele baviti. Dursum Halilović (65) u Bosanskoj Otoci među rijetkim je kovačima u Krajini i zasigurno jedini kolar na ovdašnjim prostorima koji svojim predanim radom kovački i kolarski zanat želi otrgnuti od zaborava.

Kovački i kolarski zanat Dursum je naslijedio od oca i djeda i usavršavao koliko je više mogao. Ovim teškim poslom počeo se baviti još kao dijete, 1969. godine, kad je završio osnovnu školu. Bio je jedino muško dijete u oca Ahmeta i želio je da ga naslijedi. Svjestan je da će se ovaj zanat nakon njega ugasiti, i to ga pomalo rastužuje.

“U životu sam napravio pet stotina mlinova za žito, točkove za vodene mlinove, potočare. U vrijeme mog oca ni struje nije bilo. Bušilo se ručno, probijalo čekićem i duršlagom rupe pravile, nitovalo se, al’ se služilo i živjelo se. Nije postojalo nešto što se nije moglo odraditi. Da se sada mehanizujem i modernizujem, nemam otkud, a niti imam potrebe za tim. Iz ovog zanata iškolovao sam tri sina, Almira, ekonomistu zaposlenog u banci, Adnana, koji je na doktorskim studijama u Beču iz geodezije, i Ajdina, koji je prije nekoliko godina doktorirao matematiku na Bečkom univerzitetu, a trenutno radi na Evropskom univerzitetu u Bukureštu. Ovaj posao izumire i njime se više niko ne bavi. Ovo su bili tradicionalni majstori. Kod mog oca mnogi su izučili zanat, a neki od njih su u radnji noćili, spavali i trudili se da savladaju i nauče posao. Ovdje imam tokarski strug star oko 200 godina koji je nekada radio i na benzin i na njemu je radio moj rahmetli otac. Raspolažem svim potrebnim bušilicama, aparatima i kovačkom vatrom. S vremenom sam se modernizovao, ali nema tu nekog posla. Narod ima zemlju, a neće da je obrađuje. Ovaj posao treba svugdje, u svakom mjestu, u svakom selu, firmi. U svakom zanatu vam treba čekić. Najčešće izrađujem sjekire, klamfe za kuću, šarafe, i to sve ne u velikim količinama”, priča Dursum.

Asortiman svojih kovačkih proizvoda Dursum je u posljednjih nekoliko godina upotpunio i izradom ramazanskih topova koji pucnjem u ovdašnjim džematima oglašavaju prekid posta tokom mubarek mjeseca ramazana. Ističe kako mušterija i posla ne fali.

“Kovačkim poslom sam se počeo baviti još kao dijete pomažući ocu, od svoje desete godine. I kad sam išao u osnovnu školu, više sam ovdje provodio vremena nego u školi. Znaju moja djeca da su ih othranili očeva vatra, čekić i nakovanj. Posla ima, traže se zaprežna kola, fijakeri, prangije ili topovi koji su u upotrebi, kvalitetni i dugovječni. Da bi se izradio jedan ramazanski top, potrebno je raditi svaki dan cijeli mjesec. Cijev za top kupim u Cazinu i obradim je na tokarskom stroju. Sve bude potpuno novo i kvalitetno. Za kovačke usluge dolaze mi brojne mušterije s naših prostora, Kladuše, Bužima, Bihaća, ali i iz Banje Luke. Klamfe sam radio za mušterije u Livnu. Jedna mala zaprežna kola kao ukras isporučio sam u okolini Zadra, a za popravke mi dođu i iz Dvora. Ko sije i ore, mora tražiti kovača”, kaže Dursum Halilović.

Jedno od brojnih djela nastalih u Dursumovim rukama svakako su i tradicionalna drveno-metalna zaprežna kola koja se danas više prave za ukras nego za upotrebu, jer konja više i nema. Njih su zamijenili traktori, kamioni, bageri… Danas je prava rijetkost vidjeti zaprežna kola da prevoze neki teret. Poneki fijaker preveze i neke putnike čisto da bi se podsjetili na našu tradiciju.

“Zaprežna kola izrađujem od suhog i kvalitetnog jasenovog drveta. Sav je metal nov i ima garanciju. Drvo je osušeno u sušari kod stolara, a željezo ja iskujem i oblikujem. Za jedna zaprežna kola da ih uradim trebaju mi četiri mjeseca. Ima tu posla. Izuzetak je da mi nekad neko nešto pomogne, a ja najviše volim sam raditi. Ne smijem dozvoliti da mi se šta otme. Jedna moja drveno-gvozdena zaprežna kola završila su u Americi. Naš čovjek iz Velike Kladuše tamo živi i radi i odvezao ih je u Ameriku. Radio sam dosad još troje zaprežnih kola, fijakere i tzv. špeditere. Jedna takva zaprežna kola koštaju oko 2.000 maraka. Nemam računa raditi jeftinije jer tu ima mnogo posla. Za jedan fijaker mi treba skoro pola godine jer je sav od gvožđa. Radio sam i kolske točkove našim sugrađanima u Francuskoj, Njemačkoj i Austriji. Mom ocu rahmetli su u kovačnicu dolazile mušterije čak iz Sinja i Dvora iz Hrvatske, čekajući po cijeli dan da im zavari osovine iz zaprežnih kola”, prisjeća se Dursum.

Godinama ovaj iskusni krajiški kovač izrađuje gvozdena zaprežna kola i ramazanske topove. Novost iz njegove kovačnice nedavno su iskovane zaprežne saonice koje je izrađivao mjesec i po za poznatog naručioca, vlasnika jednog trgovačkog centra. Saonice će krasiti jedno etno selo u Kiseljaku, u koje su nedavno i otpremljene. Prisjećajući se vremena kada su kovači imali puno više posla nego danas, Dursum kaže kako je saonice naučio izrađivati još dok je bio mladić, kada je potražnja za njima tokom zime bila uobičajena i raširena potreba ondašnjeg stanovništva.

“Što se tiče ovih saonica i zaprege, predviđeno je da ih vuku dva konja. Imaju dva dupla sjedišta u koja može sjesti ukupno šest osoba, a izradio sam ih od jasenovog drveta i željezne konstrukcije. Zaprežne saonice sam radio nekad davno dok sam bio mlađi jer je za njima bila velika potreba i potražnja. U davna vremena, na selima su se zaprežne saonice zimi svakodnevno koristile za izvlačenje i prijevoz stajskog đubriva od štala do njiva. Konji su ih po snijegu lahko vukli. Rekao sam gospodinu da ću mu uraditi saonice i da će biti gotove za mjesec. Radio sam ih oko mjesec i po uz sve moje druge poslove, i to prekovremeno. Saonice sam izradio od jasenovog drveta, u čiju sam nabavku uložio 400 KM. Saonice su potkovane gvozdenim šinama debelim deset milimetara, a širokim pet centimetara. Lijepo sam to ukrasio, jer saonice neće biti u teretu već izložene kao eksponat. To sad može da bude godinama. Njihova tržišna vrijednost je 1.500 maraka. Ugravirao sam na njima ime i prezime proizvođača i godinu proizvodnje”, ponosno će kovač Dursum.

Vremena su se promijenila, život olakšan zahvaljujući tehnološkim dostignućima, a životne potrebe stanovništva Bosanske krajine uveliko izmijenile. Nestalo je potrebe za ovom vrstom kovačkih proizvoda, a samim time je i potražnja u potpunosti splahla. Svjestan je toga i kovač Dursum, te je podsjetio na sasvim drukčiju, turističku namjenu saonica u današnjem vremenu.

“Vozeći se u njima, možete uživati u zimskom ambijentu, u planinama, konjima, i to je odmor pravi. Ugodno boraviti na čistom i svježem zimskom zraku. Planiram kasnije raditi još jedne zaprežne saonice. Prioritet su mi sada ramazanski topovi, kojih moram proizvesti i isporučiti minimalno šest do ramazana. Posljednji ramazanski top sam izradio i otpremio za Bužim. Prethodno sam ih izrađivao za džemate u Cazinu, Ostrošcu, Brekovici i Velikoj Kladuši, pa i dalje, Čeliću, Maglaju. Za Sarajevo sam proizveo osam-devet ramazanskih topova”, ističe naš sagovornik.

Mnogi tradicionalni poslovi u Bosni i Hercegovini gotovo da su izumrli ili im prijeti nestajanje zauvijek, ako se ko od mlađih generacija ne drzne i odluči pozabaviti se da ih nauči i aktivno primijeni. U tom pogledu, briga države prema ovom problemu svakako bi dobrodošla u smislu veće zaštite starih bosanskih zanata kroz poticaje kako bi mlade ljude ohrabrili da se upuste u bavljenje nekim od njih. Kao kovač, Dursum Halilović ne samo da nema nikakvog poticaja države već ima samo opterećenje. Mora plaćati industrijsku struju i vodu, kako kaže, kao i veliki proizvodni pogon, da se umije kad je prljav, opere ruke da jede.

“Ovo društvo treba tradicionalnim zanatima posvetiti pažnju, bez razlike ko je to i gdje će raditi. Ja bih obučio tri čovjeka. Ovo je posao kojim iz ničega praviš nešto, vrijedan artikl. Nisam više kao nekad u snazi, a nisam ni u penziji. Imam staža dvadeset i četiri godine. Nekad su sa mnom radili moji sinovi. Oni sve znaju k’o i ja. Izađu iz auta i odmah se uhvate aparata, sijeku i vare, bez razlike što je on doktor nauka. Ove stare zanate društvo je trebalo zaštititi. Da ti omogući da ne plaćaš industrijsku struju i vodu. Borim se, uporan sam. Kovački zanat ne treba izumrijeti. Nevezano za mene. Ovo zanimanje treba svakom mjestu, a svakog kovača koji obavlja ovaj posao država treba nagraditi. Uvijek bih dva-tri mlada čovjeka besplatno obučio da rade ovaj posao. Ne treba mi niko ništa platiti. Njegov dug samo je da me pozdravi i upita kako sam kad me negdje vidi. Ništa mi više ne treba”, kaže na kraju Dursum Halilović.

PROČITAJTE I...

Ne može se Lovrenoviću poreći da promovira svoju viziju Bosne, kao i da smatra da postoji bosanski duh, no, umjesto nekritičke promocije, Bošnjacima bi bilo oportunije i korisnije analizirati ih, pa i polemizirati s tim tekstovima jer, sa stajališta njihove povijesti, tradicije i identiteta, pa i one najnovije historije koju još itekako pamtimo, nisu prihvatljivi i počesto su saturirani upravo suprotnim namjerama od one koju površni čitalac ili nekritički podržavalac percipira. U tom smislu je indikativan intervju za Dane crvenog fratra Dragana Bojića. Po srpskom piscu Ivi Andriću i hrvatskim nacionalromantičarima, franjevci su dobri duh i jedini nosioci civilizacijskih vrijednosti Bosne, ergo oni koji su za razliku od Bošnjaka čuvali duh Bosne

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!