Zlatna ruka careva imama

Tokom svoje bogate kaligrafske karijere hafiz Ibrahim-efendija Šehović prepisao je Kur’an čak 66 puta. Za svaki prijepis trebala mu je nepuna godina rada. Neki od njegovih radova, nastalih u 18. i 19. stoljeću, svrstavaju se među najljepše sačuvane rukopisne primjerke u našoj zemlji

 

Piše: Ahmed MEHMEDOVIĆ

 Jedan od najboljih i najplodnijih naših kaligrafa bio je hafiz Ibrahim-efendija Šehović, poznat u svoje vrijeme kao “Carev Imam”. To počasno ime dobio je ne samo kao imam Careve džamije u Sarajevu nego i zbog svojih zlatnih ruku. Drugi imami iste džamije nisu imali tu čast.

Nije poznato njegovo porijeklo, ali neke indicije govore da bi mogao biti potomak poznatog užičkog šejha Muslihuddina Užičanina, a koji su nosili isto prezime – Šehović.

Hafiz Ibrahim-efendija Šehović, sin hadži Muhammeda, živio je u Sarajevu u drugoj polovini 18. i početkom 19. stoljeća. Prijateljske (a vjerovatno i porodične) veze imao je sa sarajevskim kadijom Sejjidom Muhammed-efendijom Šehovićem. Pored toga što je bio sarajevski munla (kadija), Sejjid Muhammed-efendija Šehović imao je zvanje šejha halvetijskog derviškog reda i u tom je svojstvu hafizu Ibrahim-efendiji dao dozvolu (idžazet) za učenje Dala’il al-hajrata, molitvenika kojeg je hafiz Šehović sam prepisao i ukrasio oko 1809. godine. Sejjid Muhammed-efendija ukopan je baš u haremu Careve džamije u Sarajevu u aprilu mjesecu 1814. godine. Ne ukazuje li to na njihove ne samo prijateljske nego i porodične veze? Možda su čak bili i braća, otac obojice zvao se Muhammed.

Učitelj hafizu Ibrahimu Šehoviću bio je i šejh hadži Ahmed-efendija Hajati Bostanija, također sarajevski munla, jer mu je 1809. godine izdao odobrenje (idžaza) za učenje Fatihe na razne murade, a i to je zapisano na Šehovićevom prijepisu Molitvenika kojeg ćemo kasnije predstaviti. Ovaj šejh hadži Ahmed Hajati-efendija bio je veoma ugledan i učen čovjek koji je izazvao pravo oduševljenje kada je stigao u Sarajevo da preuzme dužnost sarajevskog munle (glavnog bosanskog kadije). Tadašnji sarajevski muftija Šakir-efendija Ćesrija (a ne Muidović!) ispjevao mu je pjesmu dobrodošlicu. S obzirom na to da su oba poznata učitelja hafiza Šehovića bili ugledni šejhovi i da su mu uručili idžaze, govori nam da je i on pripadao svijetu tesavvufa, po svoj prilici halvetijskom derviškom redu.

Da je bio temeljito obrazovan, u to nema nikakve sumnje jer je dugo bio imam Careve džamije u Sarajevu, druge po značaju sarajevske pa i bosanske džamije, zbog čega je nosio i počasni naziv “Carev Imam”, a njegovi prijepisi Kur’ana slovili su kao Mushafi Careva Imama.

Stanovao je u kući iznad Šejh Bagdadijine džamije na Bistriku, pored mezarja na kojem je i ukopan. Nišani mu se nalaze samo nekoliko koraka od kuće u kojoj je stanovao, uzglavni je s tarihom, ali mu je turban odbijen. Mezarje je zaraslo u šikaru i jedva se razaznaje. Nije to zaslužio jedan od ponajboljih naših kaligrafa i prepisivača Mushafa. Treba ga čim prije očistiti, ograditi kamenim zidom, a hafizov mezar s (popravljenim) nišanima obilježiti odgovarajućom legendom.

Po zidovima njegove kuće nađeni su mnogi kaligrafski zapisi i levhe, ali je sve kasnije nestalo. To znači da je hafiz Šehović ispisivao i levhe, a ne samo prepisivao Mushaf i molitvenike. Do nas nije doprla ni jedna njegova levha.

Hafiz Ibrahim bio je savremenik šejha Muhammeda Mejlije, Ahmeda Dupničanina, Mula Mustafe Bašeskije i Sari (Žutog) hafiza i bio je mutevellija njegovog vakufa, što znači da ga je hafiz Žuti, kojeg je narod smatrao evlijom, izuzetno cijenio. Mutevelliluk se daje samo čestitim i povjerljivim osobama.

Na ahiret je preselio 1811. godine, kada je dovršen njegov posljednji poznati prijepis. Na nišanu bez imena stoji natpis: Fatiha! Smrt je čaša koju će svaki čovjek ispiti, a mezar je sanduk u koji će svaki čovjek unići. Godina 1225.

Odmah kraj njegova mezara jeste i mezar njegovog sina Mustafe, koji je umro prije oca, tačnije 1805. godine. Imao je kćerku Atiju, koja je za Ajni-begov mekteb kraj Careve džamije uvakufila jedan rukopis Kur’ana 1839. godine. On se danas čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci (R-9953). Vjerovatno mu je kćerka i Ummihana, koja je umrla 1821. godine i ukopana na Hanbinoj Carini. Na nišanu joj piše da je kćerka Ibrahima Šehovića.

HAFIZ IBRAHIM-EFENDIJA JE KUR’AN PREPISAO ČAK 66 PUTA

U Gazi Husrev-begovoj biblioteci nalaze se četiri njegova rukopisa Kur’ana, od toga i 32. primjerak po redu, najraniji njegov poznati prijepis, sačinjen 1780. godine.

Kod profesora Ahmed-efendije Tuzlića nalazio se jedan Šehovićev prijepis Kur’ana.

Hafiz Džemaluddin-efendija Hadžijahić posjedovao je 54. po redu Šehovićev Mushaf, prepisan 1800. godine. On se danas čuva u Orijentalnoj zbirci Muzeja Sarajeva (R-92).

U Gazi Husrev-begovoj biblioteci čuva se i 53. Šehovićev rukopis Kur’ana, prepisan 1799. godine, zatim 56, prepisan 1800. godine, te 63, prepisan 1807. godine.

Šezdeset i šesti Šehovićev Mushaf, prepisan 1811. godine, posjedovao je hadži Mujaga Merhemić, koji je i otkrio da se “Carev Imam” prezivao Šehović i da je bio hafiz. Merhemić je posjedovao i 61. Šehovićev prijepis Mushafa.

Svaki Šehovićev Mushaf ima višebojne unvane (ukrasne zastavice) na početku, a ukrašeni su i na drugi način, pisani lijepim, kaligrafskim nashi-pismom. Na kraju svojih prijepisa potpisivao se najčešće kao Ibrahim ibn al-hadždž Muhammed as-Saraji. Na kraju 66. Mushafa kojeg je prepisao ostavio je ovu bilješku: “Hvala Allahu koji je olakšao završetak ovog časnog Mushafa. Milost i mir Muhammedu, dobrom zagovorniku. Završen rukom siromaha Ibrahima, sina hadži Muhammedova Sarajlije, neka im oprosti grijehe imućni Allah, što sramote pokriva. S ovim, broj Mushafa izašao je na šezdeset i šest. Neka Allah Svojom velikom dobrotom olakša još znatan broj. Godine hiljadu dvije stotine dvadeset i šeste, po Hidžri onog kojem pripadaju čast i ugled.”

Svoje prijepise Kur’ana Šehović je završavao za nepunu godinu, a što je vrijeme odmicalo, bivao je sve brži.

Opisat ćemo dva Šehovićeva prijepisa Kur’ana i dva molitvenika.

Prvi od njih je 53. po redu rukopis Kur’ana, koji se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci vodi pod signaturom R-9840. Urađen je lijepim i krupnim, kaligrafskim nashi-pismom, na 728 stranica srednje veličine. Tekst je pisan crnom tintom, a nazivi sura pisani su sulus-pismom, označeni su bijelom bojom na zlatnoj podlozi. Tačke na kraju ajeta ukrašene su zlatnom i crvenom bojom. Prve dvije stranice imaju bogate ukrasne unvane rađene u više boja, tekst je nadvučen zlatnim trakama, a na ostalim listovima uokviren je zlatnim trakama i tankim crnim linijama. Na marginama u obliku cvjetova iscrtane su rozete za obilježavanje džuzova. Papir je bijel, gladak, a uvez kožni s utisnutim rozetama na sredini, na krajevima i na prijeklopu na kojem je ispisan 79. ajet sure Al-Waqi’a: Dotaći ga smiju samo oni koji su čisti! Na kraju je bilješka da je riječ o 53. primjerku Mushafa kojeg je prepisao Ibrahim ibn al-hadždž Muhammed as-Sarayi, 1214. (1799.) godine. Ovaj je rukopis otkupljen od rahmetli Seida Strika iz Sarajeva.

Drugi Šehovićev uradak na koji se ovdje želimo osvrnuti jeste rukopis Kur’ana koji se čuva u Orijentalnoj zbirci Muzeja Sarajeva (R-92). I on je ispisan veoma lijepim nashi-pismom na žućem papiru, crnom tintom. Prve dvije sure ukrašene su prekrasnim unvanima u više boja, od kojih dominira zlatna, plava, roza, bordo, žuta. Unvani su s vanjske strane ukrašeni floralnim ornamentima u zlatnoj boji i uokvireni debljom i tanjom zlatnom trakom i crnim linijama. Nazivi sura upisani su bijelom bojom na zlatnoj podlozi. Sure su uokvirene zlatnim oblačićima i rastavljene krupnim zlatnim tačkama. Rukopis je predivan i svakako zaslužuje da se potanko opiše i predstavi kao izuzetno umjetničko djelo.

SVAKI PRIJEPIS – UMJETNIČKO DJELO

Osim Kur’ana, Šehović je prepisivao molitvenike i druga djela, ali se ne zna koliki je njihov broj jer se većina njegovih rukopisa nije sačuvala. Gazi Husrev-begova biblioteka posjeduje jedan njegov prijepis molitvenika Dala’il al-hajrat od Al-Džazulija iz 1781. godine i jedan kodeks od pet djela, uglavnom molitvenika, prepisan oko 1879. godine.

Dala’il al-hajrat wa šavariq al-anwar fi zikr as-salat ‘ala an-nebijj al-muhtar treći je molitvenik pisan rukom hafiza Šehovića i jedini sačuvan (GHB, R-7579). Sastoji se od 346 stranica srednje veličine na arapskom jeziku, pisan kaligrafskim nashi-pismom. Tekst je pisan crnom tintom, istaknute riječi crvenom, uokviren debljom zlatnom linijom i dvije crne, povremeno i crvene linije. Na početku rukopisa i na još nekoliko mjesta su izvanredni višebojni unvani, a na marginama krasne rozete. Zastupljene su: zlatna, plava, crvena, roza, žuta, ljubičasta, siva i crna boja. Korice su kožne, originalne, bogato ukrašene utisnutim, pozlaćenim ornamentima. U sredini je šemse džilt, u uglovima floralni ukrasi, a sve je uokvireno debljom, tordiranom vrpcom i dvjema tanjim pozlaćenim linijama.

Ovaj kaligrafski rad hafiza Ibrahim-efendije Šehovića jedan je od najljepših rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke. Ljepotom pisma, prekrasnim ilustracijama harema Meke i Medine, ostalim iluminacijama, marginalnim bilješkama koje povećavaju umjetnički dojam, bogato ukrašenim kožnim koricama, ovaj rukopis našeg najplodnijeg prepisivača može se mjeriti s najuspjelijim orijentalnim rukopisima uopće.

U Gazi Husrev-begovoj biblioteci čuva se rukopis komentara sure Ja-sin, naslovljen kao Tafsir‑i sura Ja-sin, nepoznatog autora, na turskom jeziku, kojeg je 1796. godine prepisao Ibrahim, poznat kao hafizu-l-Kur’an, 1796. (R-5654). Sudeći po vremenu, a naročito po rukopisu, i ovo je kaligrafski rad hafiza Šehovića. Djelo je prepisano veoma lijepim nashi‑pismom, na 114 stranica srednje veličine. Tekst Kur’ana i istaknute riječi pisane su crvenom tintom. Na početku je unvan na zlatnoj podlozi. Prve dvije stranice obrubljene su debljim zlatnim linijama, a ostale stranice crvenim. I margine na prve dvije stranice ukrašene su manjim pozlaćenim unvanima i obrubljene zlatnim linijama. Margine na ostalim stranicama uokvirene su crvenim linijama, a tekst je pisan ukoso i veoma dekorativno. Rukopis je izuzetno lijep, što odlikuje i ostale Šehovićeve kaligrafske radove.

Od 66 hafizovih rukopisa Kur’ana, sačuvano je njih svega nekoliko i dva-tri molitvenika.

PROČITAJTE I...

Careva džamija, kao ni druge carske džamije, nije imala vakufske imovine. Službenici su finansirani iz carske hazne. Uprkos toj činjenici, kako piše Hasan Eminović, stari su je Stočani stalno ukrašavali i o njoj se brinuli putem svojih vakufa. Poklanjali su svoju imovinu kao trajno dobro, a sav prihod bio je podređen njenom funkcioniranju

Bošnjački prosvjetni kadar uključio se u izradu planova i programa iz četiri predmeta nacionalne grupe. Neki autori uradili su i dio udžbenika iz predmeta koji se koriste u obrazovanju na bosanskom jeziku. Manji dio udžbenika koji se koriste u osnovnim školama na Kosovu za nastavu na bosanskom jeziku je iz Bosne. Nažalost, problem danas predstavlja činjenica da u srednjim i višim školama nema udžbenika. Bio je samo jedan uvoz udžbenika iz Bosne za srednje škole u školskoj 2015/2016. godini. I još jedan, veoma važan problem jeste odliv i osipanje broja učenika, uglavnom zbog odlaska s roditeljima u zapadnoevropske zemlje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!