fbpx

Zlatko Dizdarević: Posljednji Mohikanac totalitarnih režima

Tužna i krvava ironija jeste to što su Bošnjaci životarili pola stoljeća upravo po takvom receptu, a za šta su nagrađeni izdajom vladajućih komunističkih dinastija koje su ih dovele pred ponor, kada su ih mirno razoružale i predale u ruke dželatima te zatim oprale ruke od bilo kakve odgovornosti.

 

Zlatko Dizdarević jedna je od onih javnih ličnosti koja zbog životne traume nemoćnog posmatranja rušenja vlastitog svijeta ima potrebu da se vječno sveti onima koje percipira kao krivce za takvu tragediju. Tako Dizdarević, iz svoje potrebe da se osveti nepravednom svijetu zbog historijskog sloma i bankrota komunizma, sve svoje kapacitete stavlja u odbranu gotovo svakog autokratskog režima na planeti, pogotovo ako je riječ o režimima koji vladaju nad muslimanskim narodima.

Naravno, to redovno stavlja u kontekst nekakvog antiimperijalizma, borbe protiv zapadne hegemonije, no, u suštini, riječ je o projiciranju vlastitih dvojbi, zabluda i predrasuda na čitav svijet. Dizdarević pritom često gubi moralni kompas, i to u tolikoj mjeri da zastrani u infantilne teorije zavjere u kojima ne samo da podržava bjelosvjetske zločince, poput Asada, već besramno negira njegove i ruske zločine nad narodom Sirije.

Nije problematično što Dizdarević čitav fenomen “Arapskog proljeće” stavlja u kontekst zapadne zavjere, već što pritom podržava najsurovije režime i njihov brutalan obračun s ugnjetanim, većinom muslimanskim narodima nad kojima vladaju. Teško se oteti utisku da Dizdarević u svojim “analizama” tih događaja učitava i projicira svoje traume i neostvarene želje.

Nekada se čini kao da u asadovskoj alevitskoj i sekularnoj eliti, koju punih usta brani, vidi nekadašnje “muslimanske” drugove komuniste, Pozderce i Dizdareviće i njihove “sekularne” satelite, a u pobunjenim siromašnim sunitskim masama Sirije, na koje ovi prvi istresaju barel bombe, gleda “fanatizovanu muslimansku reakciju” s kojom su se ovdašnje vladajuće nedemokratske dinastije neuspješno pokušale obračunati 1983. godine.

Ovaj utisak pojačava se i zbog načina na koji Dizdarević tretira bosanskohercegovačke teme u hrvatskim medijima. Tako je u tekstu, objavljenom na hrvatskom poralu novilist.hr pod naslovom Cvijeće zla u hladu šadrvana, u najboljem maniru komunističkog tužioca opisao imenovanje Bisere Turković za ambasadoricu u Kataru. Dizadareviću naročito smeta što se ambasadorica sastala s muslimanskim učenjakom Jusufom el-Kardavijem, i to “u odjeći prikladnoj svojim i bratovim svjetonazorima”, pri čemu Dizdarević ironizira vjersko bratstvo između dva muslimana.

Njemu je sporno i što je Bakir Izetbegović bio naklonjen Muhamedu Mursiju, prvom i posljednjem istinski demokratski izabranom predsjedniku Egipta, koji je svrgnut pučem, nakon čega je godinama zlostavljan lošim zatvorskim tretmanom, dok na kraju nije podlegao. Dizdarević tvrdi da je takav Izetbegovićev stav “zgražavao mnoge” u diplomatskim krugovima, mada nije jasno kakvu pažnju zaslužuju oni diplomatski krugovi koji podržavaju vojne pučeve i zatvaranja legalno izabranih šefova država.

Dizdarević zatim ulazi u dugu tiradu o “Muslimanskom bratstvu”, čemu je jedina svrha da ga demonizira, ali i da opravda bilo kakvu vrstu represivnog postupka spram svakog onoga na koga se može i posumnjati da gaji bilo kakve simpatije prema dotičnom pokretu ili onome što Dizdarević naziva “političkim islamom”. Za Dizdarevića je to ultimativna etiketa i zločinački biljeg jer on tvrdi da se radi o ideologiji za koju ne postoji nacija ili država osim one islamske te da je cijela ta ideja pogubna za temeljni smisao postojanja Bosne i Hercegovine.

Naravno, riječ je o potpuno nerelevantnom bulažnjenju, napadu na pojave koje ne postoje, suprotstavljanje stavovima koje niko ustvari i ne zastupa. Niti je politički islam ono što Dizdarević tvrdi, niti bilo ko relevantan politički artikulira takvu ideju u Bosni i Hercegovini, a od hiljadu opasnosti koje prijete opstanku Bosne i Hercegovine ideja “Islamske države” nije ni hiljadu prva.

Dizdarević dobro zna da je sam termin “Islamska država” danas jedna od najopasnijih etiketa i upravo je zato i upotrebljava. Pogotovo je značajno što to radi na hrvatskom portalu gdje tvrdnja da se Bisera Turković sastaje s čovjekom “čija ideologija poziva na ‘sveti rat’ protiv nemuslimana kao i muslimana koji ne slijede pomenuti nauk” odlično amortizira i amnestira neprijateljske poteze Republike Hrvatske spram Bosne i Hercegovine. Od ubacivanja migranata, preko pokretanja false-flag obavještajnih operacija, pa do podrške separatizmu.

Kao i svaki nepokajani drug, i Dizdarević pati za “dobrim starim vremenima” kada je valjda muslimanima bilo dobro jer su vođeni drugovima komunistima “miroljubivo živjeli sa sljedbenicima ostalih religija, u dijalogu sa Zapadom i Istokom, u usklađenosti sa zahtjevima vremena i potrebama sekularnog društva”.

Ovakvo orijentalističko i islamofobično naklapanje gotovo je već dosadna klasika. Dobri i miroljubivi muslimani jesu oni koji se usrdnu povinuju, prilagođavaju i usklađuju “zahtjevima vremena i potrebama sekularnog društva”, a koje naravno određuju drugi, napredniji i civiliziraniji ljudi i grupacije.

Tužna i krvava ironija jeste to što su Bošnjaci životarili pola stoljeća upravo po takvom receptu, a za šta su nagrađeni izdajom vladajućih komunističkih dinastija koje su ih dovele pred ponor, kada su ih mirno razoružale i predale u ruke dželatima te zatim oprale ruke od bilo kakve odgovornosti.

To su činjenice koje se moraju imati na pameti kada se god čita neki Dizdarevićev tekst jer je to i samo to jedini praktični rezultat čitavog svjetonazora i pameti koji stoji iza njegovih “analiza”. /M. Drnišlić/

PROČITAJTE I...

Politike beogradskog i zagrebačkog režima, i to bez obzira koje ih partije profiliraju, ne pomišljaju ni sada ni u sagledivoj budućnosti da odustanu od svog patronatskog odnosa nad Bosnom i Hercegovinom i definitivno našu državu izbace uz svojih megalomanskih državnih aspiracija – Bosna i Hercegovina će, po svemu sudeći, zadugo biti bolna i neizbaciva kost u grlu, neovelikodržavnih apetita

Mi danas ni svoju državnost ni svoju nezavisnost ne slavimo samo kao puke datume, ta dva događaja obuhvataju, prihvataju i grle sve ono što ova država jeste i što je čini Bosnom i Hercegovinom. Dan državnosti je, prema tome, prilika da se prisjetimo godišnjica značajnih događaja iz povijesti Bosne, godišnjica koje su nerijetko i same u prošlosti označavale neke nove početke

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!