Život u tri slike: Kad čovjek nema sitno

Na kahvu je odavno prestao izlaziti, a cimerima se izvlačio kako se želi posvetiti gradivu i učenju. Kutiju “Drine” uglavnom je viđao u izlozima. Kada bi se zavrnulo da ima hljeba i šećera, niko od njega ne bi bio sretniji. Možda su roditelji u pravu!? Možda i jeste najbolje završiti ovu agoniju od studiranja i vratiti se kući

Piše: Safet POZDER

Čim je otvorio oči, znao je da se nešto desilo. Otac i majka nisu pili uobičajenu jutarnju kahvu, iz magaze nisu dopirali zvuci stana na kojem je nana tkala svoje predivne ćilime, a i nozdrve mu nije gušio dim djedove škije. Nešto nije kako treba, i tačka.

Nekoliko se trenutaka meškoljio u postelji i napokon odlučio provjeriti. Spazio je majku i nanu kako, naslonjene na staru ogradu od parmaka, tiho razgovaraju sa Šerifovicom. Rubom šamije nana je pokrila usta i samo bi ponekad odmahnula rukama. Majka je samo posmatrala i, po običaju, nije se miješala u razgovor. Oca i djeda nije vidio.

“Smrt je šerbe i svaki čovjek će ga popiti…”, začulo se sa seoske munare, a to je značilo samo jedno – neko je umro. Jaki i tugaljivi imamov glas nastavio je učiti sallu. Na kraju je naveo ime i prezime umrlog, čija će se dženaza obaviti sutra, poslije ikindije.

Ali, Hadžija nije bio bolestan. Sinoć su skupa na jaciju išli. Jučer mu je u krilu sjedio, a Hadžija mu fes na glavu posadio. Zar se tako brzo umire?

“Eh, sine moj, tako ti je to; nestane nafake i nema dalje. Hadžija zasp’o i nije se probudio, prav‑zdrav!”, šaputala mu je kasnije majka.

Drugog dana u selo se slilo dosta svijeta. Imam i još dva starija čovjeka gasulili su mejita. Pod kućom su poboli nekoliko kolaca i zastrli ih ponjavama, a onda iznijeli Hadžiju i obavili to što su trebali obaviti. Djeca su virila iza kuća. Virio je i on, ali vidio je jedino Ibru kako pronosi vodu u bakrenom ibriku.

Išao je na dženazu. Zapravo, bila je to njegova prva dženaza na kojoj je bio. Čim su se ljudi počeli razilaziti, pohitao je kući. Nije smio ni pogledati u Hadžijinu avliju, u koju je, inače, serbez ulazio. S Hadžijom je redovno išao u džamiju, a znali su i povazdan sjediti pred kućom, pričati, pučiti grah, komati orahe. Hadžiji se moglo kazati ili uraditi sve osim dirati njegov fes. Fes je mogao samo na njegovu dječačku glavu zbog koje ga po selu prozvaše malim hadžijom.

Sad, kada ga nema, nema više ni fesa. Možda su ga ukopali s njim, a i ako nisu, sigurno će ga sinovi uzeti i odnijeti sebi u grad – mislio je.

“Ramiza, je li ti kući onaj mali, trebao bih ga nešto priupitati”, začuo se poznati glas.

Bio je to Hadžijin najstariji sin. Tražio je njega. Rijetko je dolazio. Živio je u gradu, imao svoje firme i bio dosta bogat. “Taj i ne zna šta ima”, pričali su po selu.

Ušli su u dobro poznatu avliju, sjeli i na trenutak motrili jedan drugog. Tačnije, dječak je motrio njegovu košulju i elegantno svezanu kravatu. Mamio ga je predivan miris koji je dolazio odnekud s ozbiljnog čovjeka.

“Slušaj!”, reče napokon. “Moj babo te je plaho volio. Ti si mu bio i razbibriga, i razgovor, i utjeha. Ti si mu bio ono što sam trebao biti ja, ali, kako god. Vazda mi je govorio da, kad on ode, fes pripada tebi, pa, evo ga, uzmi i nosi ga koliko ti je volja. Upamti i ovo. Ako ti nekad nešto zatreba, meni se slobodno možeš obratiti. Jesi li me čuo?”

On je samo piljio u fes i, reda radi, klimao glavom. Nije shvatao zašto Hadžijin sin baš i nije bio Hadžijin sin, niti je znao šta bi njemu moglo trebati od njega. Zapravo, o tome nije ni mislio – on je imao fes.

 

*

 

Upisao je arhitekturu. Nije da ga je to privlačilo, ali mu je crtanje išlo od ruke, a i otac ga je savjetovao da će poslije rata arhitekti imati pune ruke posla.

Isprva je stanovao u iznajmljenom stanu s još dvojicom cimera. Čim se otac razbolio i prestao raditi, prebacio se u studentski dom na Bjelavama. Vrijeme je odmicalo, troškovi rasli, a očeva primanja sve se više smanjivala. Naposljetku je penzioniran. Penzija je bila tolika da bi jedva doteklo za kuću i za dva mlađa brata. Studentu arhitekture predlagalo se sve češće da studij ostavi za neka bolja vremena. Nije želio ni pomisliti na to. Radije će spavati u parku nego se vratiti kući i trpjeti sažaljive poglede i komentare komšija koji će znati kako on, siromah, nije imao para ni da se školuje.

Na kahvu je odavno prestao izlaziti, a cimerima se izvlačio kako se želi posvetiti gradivu i učenju. Kutiju “Drine” uglavnom je viđao u izlozima. Kada bi se zavrnulo da ima hljeba i šećera, niko od njega ne bi bio sretniji. Možda su roditelji u pravu!? Možda i jeste najbolje završiti ovu agoniju i vratiti se kući!? Šta će reći komšiluk? Ko ih šiša! Pa i Balašević je opjevao kako komšiluk treba smjestiti tamo gdje mu je mjesto – na čiviluk!

A, onda se sjetio! Pa, to je to. Kako mu to ranije nije palo napamet?

Hadžijin sin.

Odmah ujutro će otići do njega. On će mu pomoći. On ima, a i rekao je da mu se slobodno obrati.

Nije bilo čestito ni svanulo, a on je već bio u trolejbusu. Našao ga je lahko. Doduše, takvu firmu i nije teško naći. Na recepciji ga uljudno dočekaše i, na njegovo insistiranje da bude primljen, kazaše kako direktor trenutno nije tu. Bio je siguran da mu je automobil tu, viđao ga je ponekad u selu. Nisu se susretali, ali je dobro znao šta vozi.

“Nema veze, ja ću sačekati”, reče.

Mladić i djevojka na recepciji su se neko vrijeme gledali. Za to vrijeme on je već sjeo i počeo listati časopise, elegantno poredane po stolu. Čekanje je potrajalo nekoliko sati. Konačno, iz jedne prostorije pomoli se direktor, i dalje lijepo namirisan i uglađen. Srdačno mu se obrati:

“Pa, vidi ti njega! Pravi momak. Kojim dobrom?”

Dok je to govorio, desnom rukom ga je obuhvatio preko leđa i poveo u kancelariju. Student je sramežljivo objašnjavao kako mu je u oca niska penzija i kako zbog svega razmišlja da napusti fakultet i vrati se kući. Direktor ga je nezainteresirano posmatrao.

“Slušaj! Hajde da ne okolišamo, tanak sam s vremenom. Reci, šta mogu učiniti?”

“Trebalo bi mi dvadeset maraka, u frci sam velikoj. Vraćam čim budem mogao.”

“Aha. Vidi, rado bih ti izišao u susret, ali, vjeruj mi”, šutio je par trenutaka i češkao se po glavi, “vjeruj mi, nemam sitno!”

Pričao je direktor i dalje, ali ga student više nije pratio. U glavi mu je odzvanjalo samo “nemam sitno”. Bit će da su se pozdravili i bit će da ga je direktor ispratio napolje – toga se stvarno ne sjeća. Sjeća se jedino da je sjeo na prvu klupu, zabio glavu među koljena i počeo jecati.

Trznuo se, kao iglom uboden. “Ne! Nisam ja taj koji treba plakati. Moram dići glavu. Neće me dvadeset pišljivih maraka natjerati da odustanem!”, govorio je samom sebi. Dok je čekao trolejbus, pred sobom je vidio jedno drugo Sarajevo, ni nalik onome u kojem se posljednjih mjeseci patio. Vidio je Sarajevo iz kojeg ga niko i ništa neće otjerati.

 

*

 

Dok se vozio prema firmi, svojoj firmi, maloj, ali perspektivnoj i prilično uspješnoj, trznu ga zvono na mobilnom telefonu. Bila je to majka. Nije imala običaj zvati u to doba. Obično bi se čuli navečer. Od iznenađenja je gotovo udario u automobil ispred sebe. Umro je Hadžijin sin. Dženaza je sutra. Majka mu reče da bi bio red da i on dođe jer, ipak, to je na komšiluku.

“Stvarno mi je žao, majko, ali nikako neću moći. Imam jednu obavezu koju sutra nikako ne mogu odgoditi”, rekao je.

Nije imao obavezu. Zapravo, nije ni znao kako da provede sutrašnji dan. I dok je čekao zeleno svjetlo na semaforu, mašio se za telefon.

“Jesam li dobio cvjećaru? Želio bih da naručim jedan buket cvijeća, treba mi za dženazu. Neko će to ujutro preuzeti. Mogu li računati na to? Hvala Vam, baš ste ljubazni. I, da, još jedna molba: nemojte da je skuplji od dvadeset maraka! Dogovoreno. Hvala Vam lijepo!”

Nije ni opazio da je promašio skrenuti ka firmi. Zapravo, više tamo nije ni želio ići. Vozikao se gradom i piljio u hrpu automobila oko sebe. Gdje da ode? Kahva bi bila idealna. Baš bi mu sjela, ali ne da sjedi u nekom kafiću i izigrava čudaka.

Sjetio se. Uzeo je kahvu i krenuo. Vozio se autom, tik iza trolejbusa. Nije želio da ga pređe, iako su ga vozači sirenama upozoravali da usporava saobraćaj. Konačno, našao je svoju stolicu, istu onu na kojoj je onda jecao. Da, baš tu će odsjesti i ispijati svoju kahvu.

I uživati u osjećaju koji je bio neka vrsta tuge i radosti; poniženja i ponosa.

Kako god…

 

PROČITAJTE I...

Gdje smo se izgubili toliko da nismo u stanju vidjeti da nas je na većini geografskog prostora kojim se prostire Bosna i Hercegovina sve manje i da taj negativni trend možemo spriječiti samo ako stanemo pred ogledalo vlastite savjesti i uvjerimo sebe da nam je u jedinstvu spas i da samo jedinstvenim nastupom možemo konačno definirati nacionalne interese koji će nam ubuduće biti vodilja u političkom, naučnom, kulturnom, umjetničkom, društvenom i svakom drugom djelovanju

Muhammed, a. s., iz svoje bi sobe provirivao i gledao ashabe kako klanjaju. Nije im se mogao pridružiti. Tek ponekad bi ga izveli među sobom. Drhtavim glasom im je rekao: “Tako mi Allaha, ne bojim se da će vas uništiti siromaštvo. Bojim se dunjaluka za kojim ćete trčati kao što su trčali oni prije vas pa će vas uništiti kao što je i njih uništio”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!