fbpx

Život obnovljen uprkos svemu

Baveći se biznisom u Sarajevu, u kojem žive i rade od Agresije na Bosnu i Hercegovinu, Bilal i Jusuf Memišević uložili su značajna sredstva u obnovu roditeljskog imanja u Omeragićima kod Višegrada. Njihovi roditelji Habib i Advija svirepo su ubijeni krajem maja 1992. na kućnom pragu. Sada Bilal i Jusuf Memišević grade šehidsko spomen-obilježje nasred rodnih Omeragića

 

 

Piše: Bajro PERVA

Dok autom prilazim ćupriji Mehmed-paše Sokolovića, na radiju slušam pjesmu U lijepom starom gradu Višegradu… U njoj je satkana priča o nekadašnjem Višegradu. Današnji Višegrad ne može se prepoznati u stihovima narodnog autora iz vremena kad je pjesma nastala. Jedina konstanta jesu Drina i ćuprija, koje svjedoče krvave orgije iz Prvog i Drugog svjetskog rata. I u Agresiji na Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. na ćupriji su svirepo ubijani Bošnjaci i bacani u duboku Drinu koja vjekovima teče. Kamama i drugim oruđima i oružjima ubijani su starci, žene, djeca, imami, mujezini.

Jedan od najtragičnijih dana za Bošnjake Višegrada bio je 14. juni 1992. godine, kada su četnici pod komandom ratnih zločinaca Milana i Sredoja Lukića zarobili i u kući Adema Omeragića na Bikavcu zaključali oko 70 Bošnjaka i žive ih zapalili. Među žrtvama ovog četničkog zločina pretežno su bili žene i djeca, stare i iznemogle osobe. Najmlađa žrtva, bezimena beba, rođena je dva dana prije lomače, a najstarija je imala 79 godina. Preživjelo je 6 osoba. Po civilnim žrtvama, Višegrad spada među deset mjesta s najvećim pojedinačnim pokoljima Bošnjaka u Agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Istraživačko-dokumentacijski centar (IDC) Sarajevo registrirao je 1.760 žrtava zločina u Višegradu, od čega stotinjak djece. Dok mi ovi fakti naviru u sjećanja, na radiju završava interpretacija posljednjih stihova u pjesmi:

Pa i jutros slušam – pjevaju slavuji,
Na Bikavcu brdu grada Višegrada,
Ustaj, curo mala, ružo procvjetala,
Već je zora rana Drinu obasjala

Ubijene djevojke i djevojčice iz Omeragića kuće nikad više neće ustati, gledati zore rane nad Drinom i slušati pjev višegradskih slavuja…

S pomiješanim (o)sjećanjima slušanja sjetne pjesme o Višegradu i misli o stradanju višegradskih Bošnjaka, koji su do Agresije na Bosnu i Hercegovinu činili dvije trećine stanovništva ove općine, nastavljam put u selo Omeragiće. Čudna koincidencija: Tužno sjećanje na Omeragića kuću na Bikavcu i selo Omeragići u srcu višegradske Župe, koje je, također, teško stradalo.

Želim posjetiti Bilala Memiševića, koji je s bratom Jusufom prije dvadesetak godina započeo obnovu roditeljskog imanja. Njihovi roditelji Habib i Advija ubijeni su krajem maja 1992. godine na kućnom pragu u Omeragićima. Habib je imao 48, a Advija 42 godine. Imali su troje djece, pristojnu kuću i veliko poljoprivredno imanje.

Doktora Bilala Memiševića, zaposlenog u Rijasetu Islamske zajednice u BiH na poslovima šefa Odjela za ekonomske poslove, zatičem nasred Omeragića, pored objekta u izgradnji koji će biti spomen-obilježje za Bošnjake ovog mjesta ubijene u minulim ratovima, među kojima su i njegovi roditelji. Došao je sa suprugom Zahidom i sinom Hamzom. Danas su se u Višegradu prijavili za glasanje na predstojećim izborima. Svi članovi porodice koriste svaki slobodan dan da ga provedu na obnovljenom porodičnom imanju, da beru voće i pripreme se za pečenje bestilja, pekmeza… I da nađu vremena za odmor na čistoj havi.

O objektu pred kojim stojimo Bilal kaže: “Moj brat Jusuf i ja prije šest godina razmišljali smo kako obilježiti stradanja Bošnjaka u Prvom i Drugom svjetskom ratu i u Agresiji na Bosnu i Hercegovinu (1992–1995) koji su svoje Omeragiće nosili u srcu. U arhivima smo našli dokumenta o stradanju u Drugom svjetskom ratu i u posljednjoj Agresiji na BiH. Nismo prikupili podatke o stradanjima u Prvom svjetskom ratu. To ćemo naknadno istražiti. Našu nakanu podržala su još trojica naših rođaka i komšija Memiševića: Mehmed, Rasim i Zahid. Da nije bilo korone, mi bismo ovaj objekt do kraja ove jeseni i završili. Nadam se da ćemo ga iduće godine i zvanično otvoriti. Novija spomen-obilježja koja sam gledao dobrano mi liče na partizanska iz Drugog svjetskog rata, pa smo odlučili da nešto inoviramo, da napravimo prostor u kojem će se moći uzeti abdest, klanjati i po potrebi prenoćiti. Prostor je pet s pet metara sa sofom. Na zidovima će biti spiskovi imena žrtava. Ispred objekta bit će i hajir-česma s koritom.

Mi ćemo, ako Bog da, ovaj posao privesti kraju. Ma kolika suma novca bila, za nas petericu neće ništa posebno značiti, a objekt će za sve nas puno značiti. Moji su roditelji 21. i 27. maja 1992. godine ni krivi ni dužni ubijeni na kućnom pragu. Ubijanjem mojih roditelja htjela se uputiti jasna poruka Bošnjacima Župe, koja ima tridesetak sela, da treba da napuste svoje toprake. I to je jedna od nakana mog brata i mene da obnovimo naše imanje i dovedemo ga u stanje u kakvom je bilo prije pogibije naših roditelja. Moj babo je ubijen kad je imao osam godina manje nego ja danas.”

Zajedno smo obišli mezarje na kojem su ukopani i omeragićki šehidi, a potom kahvu popili na obnovljenom imanju braće Memiševića. Tu su dvije kuće, štale i drugi pomoćni objekti. Od obnavljanja prvog objekta braća Memišević svakog ramazana na imanju prirede iftar za povratnike u višegradski kraj. Na moju znatiželju šta ga je još osim stradanja roditelja motiviralo da s bratom Jusufom obnovi imanje, Bilal odgovara: “Jedan od ključnih momenata da obnovim imanje bio je kad sam 1999. godine s tada trogodišnjim sinom Habibom, koji je dobio ime po dedi šehidu, došao na zgarište u Omeragićima. Tada mi se sve zgadilo. Mislio sam da poslije toga više nikad neću ovdje doći. Tada je bila jesen, a na proljeće naredne godine pozvali su me moji Omeragićani da s njima odem u Mjesni ured u Prelovu jer su sigurniji sa mnom poći. Potvrdno sam odgovorio.

Po obavljenom poslu u Prelovu, neko je predložio da odemo i do Omeragića, koji su udaljeni tek nekoliko kilometara. Ponovo sam poveo malog Habiba. Kad smo došli nasred sela, svi su otišli na svoja zgarišta. Razočaran onim što sam vidio prije pola godine, ostadoh sam s Habibom nasred sela. Bila je šarokopan. Tada je mali Habib rekao: ‘Hajmo, baba, i mi našoj kući.’ Upitah ga gdje je naša kuća, a on, umjesto odgovora, sam krenu prema našoj kući. Ostao sam okamenjen ovim prizorom. Sam sebi rekoh: možda su ove stope djeteta koje ga vode zgarištu naše kuće išaret od dragog Boga da ovdje treba doći i, koliko je to moguće, obnoviti život. Habib je tada imao tri i po godine. U međuvremenu je završio studij i master, a danas je granični policajac na terenskoj kancelariji Višegrad. Njegove dječije stope prema imanju bile su išaret meni, a možda i njemu.”

Obnovljenom imanju dolazi svakog vikenda, a pokatkad i češće, jer je politički predstavnik Bošnjaka višegradske općine. Obavlja funkciju predsjednika Skupštine opštine Višegrad. “Osim obnove porušene kuće i pomoćnih objekata, za minulih petnaestak godina zasadio sam više od tri hiljade voćki. U kontinuitetu držim sitnu i krupnu stoku. Moja posebna ljubav su konji. Imam 5 grla. Imam i 360 ovaca, a s proljeća nabavim od 30 do 50 goveda. Brat, sestra i ja od babovine smo naslijedili 310 duluma zemlje. Našim Omeragićima rado se vraćaju i moja supruga Zahida i sinovi Habib i Hamza, iako oni, za razliku od supruge i mene, nisu rođeni u višegradskom kraju”, kaže Bilal Memišević.

U Višegrad i Omeragiće redovno dolazi i Hamza Memišević, student masterskog studija na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. “Moji i naši dolasci u Višegrad znače da pogibija mog dede, moje nane i svih drugih Višegrađana nije bila uzaludna. Oni su na određeni način ideju Bosne, nacionalnog identiteta i vjerske pripadnosti prenijeli na mog babu, a babo na nas. Višegrad i danas svjedoči život. Bosne će biti onoliko koliko ima Bošnjaka u RS-u. Život na ovom području šalje poruku o vitalnosti i opstojnosti Bošnjaka. Povratnička mjesta u manjem bh. entitetu ne smiju biti nestajuća veličanstvena prošlost. Bošnjaci imaju svoju prošlost staru više od hiljadu godina. Sva ova mjesta moraju svjedočiti životom. Ako se to ne desi, onda je to kapitulacija i pristanak na onu ideju zbog koje je stradalo 100.000 Bošnjaka.”

Iz Omeragića se spuštam prema Prelovu i Višegradu. Mnoge su livade u jesen ušle nepokošene, a bašče zapuštene. Uzreli plodovi jabuka i šljiva čekaju na branje. Život se nastavlja.

PROČITAJTE I...

Ismet Kasumagić, kao i većina pripadnika “Mladih muslimana”, bio je uhapšen od komunističke vlasti nakon okončanja Drugog svjetskog rata. Uhapšen je i osuđen 1947. godine na jednu godinu zatvora. Tada je optužen i osuđen u grupi s Vahidom Kozarićem, Ćazimom Viteškićem, Midhatom Džulbegovićem, Mehmedom Hadžiavdićem i Izetom Riđanovićem. Kasnije je u slučaj uključen i Ibrahim Trebinjac. Presuda je bila potpuno besmislena. Osuđeni su zbog navodnih antinarodnih stavova organizacije, bez ijednog konkretnog dokaza za same optužene. U samoj presudi stoji da su oni potpuno odvojeno djelovali, a ipak im je suđeno u grupi.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!