fbpx

Život nakon pandemije: Povratak u budućnost

Zbog činjenice da danas nismo u stanju živjeti s virusom kao svakodnevicom, a što bi praktično značilo živjeti u uvjetima 19. stoljeća, morat ćemo živjeti u uvjetima 20. stoljeća, tačnije s granicama, restrikcijama i redukcijom životnog standarda. U suštini, svjedočimo povratku u svijet kakav znamo iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Retrofuturizam je umjetnički pravac koji pokušava dočarati prikaze “budućnosti koja se nije desila”, a inspiraciju za svoju specifičnu estetiku crpi iz nikad ostvarenih vizija budućnosti koje su postojale u periodima 19. ili 20. stoljeća. Tako imamo steampunk – viziju budućnosti u kojoj je tehnologija, ali i čitava ekonomija, zasnovana na parnom pogonu, dieselpunk – budućnost koji je tehnološki zarobljena u vremenu prije atomske bombe i tranzistora, atompunk – budućnost u kojoj se pedesete godine prošlog stoljeća, sa svim što ih je obilježavalo, od mode do društvenih vrijednosti, nikada nisu završile… Svaki od ovih pravaca naziva se skraćenicom nastalom po uzoru na jedan poseban žanr naučne fantastike – cyberpunk, a koji je tipičan po tome što se kroz literaturu, filmove i videoigre bavi specifičnim konceptom budućnosti, distopijom, u kojoj se sudaraju ultra visoka tehnologija (cyber) i bijedan svakodnevni život kao posljedica dramatičnih društvenih poremećaja (punk).

Iako se svrstavaju u domen fantastike, upravo su to termini, ali i kontekst u kojem bismo mogli razmišljati o životu koji čeka gotovo čitav svijet jednom kada prođe najgora opasnost virusa korona. Budućnost ne možemo predvidjeti, ona je gotovo uvijek potpuno drugačija od one kakvu ljudi zamišljaju (čega je samo postojanje retrofuturizma najbolji dokaz), no jedna od realnih opcija jeste svakodnevni život koje bismo mogli opisati kao “coronapunk”, a moguć je i svojevrstan “povratak u budućnost”, ponovno zaživljavanje nekih elemenata svakodnevnog života iz naše prošlosti za koje smo mislili da su zauvijek iza nas.

“CORONAPUNK”

Ako ne dođe do iznenadnog, ali i trajnog povlačenja i nestanka virusa s početkom ljeta, ako ovaj virus ne pođe stopama svog starijeg, mnogo smrtonosnijeg, ali i daleko manje zaraznog brata SARSa, te odjednom ne nestane ili barem mutira u neki manje smrtonosan oblik, termin coronapunk mogao bi biti sasvim odgovarajući za budućnost koja nas čeka. Ako se potvrde predviđanja da će se na efikasnu i sigurnu vakcinu protiv virusa korona morati čekati najmanje do prve polovine 2021. godine, te da su samoizolacija i karantin jedini način da izbjegnemo apokaliptični krah zdravstvenih sistema i masovno umiranje starih i ugroženih, čak i priželjkivano povlačenje virusa preko ljeta bit će samo kratkotrajni predah jer će se u jesen vratiti u možda još jačem obliku. Scenarij koji podrazumijeva vakcinu, iz današnje perspektive galopirajućeg širenja virusa, svakako jeste jedan od boljih, no dugoročno su to svejedno vrlo loše vijesti za ionako ugroženu globalnu ekonomiju i lance snabdijevanja.

Jednostavna i strašna istina jeste da agresivni sveopći karantin kakav danas provode gotovo sve države ne može dugo trajati, jer bi došlo do općeg ekonomskog sloma većine država. To bi za posljedicu imalo ne samo nezapamćenu recesiju i nezaposlenost već i pojavu sveopćih nestašica pa i čak gladi, i to na planetarnom nivou, čime bi se ustvari lijek (karantin) pokazao daleko gorim od bolesti. Ako ljeto i pruži olakšanje, u smislu povlačenja virusa, veliko je pitanje mogu li nastankom jesenjeg perioda već dobrano načete ekonomije, ali i sama društva, podnijeti ponovne mjere višesedmičnog ili višemjesečnog zatvaranja, izolacije i obustave proizvodnje i trgovine, čak i ako budu sporadične. Na sve to treba dodati da, ako i do kraja ove godine dođe do pojave vakcine, postoji mogućnost da se virus korona nastavi vraćati periodično baš poput gripe, no s daleko većom smrtnošću, što znači da vakcina neće baš biti slobodan izbor isključivo ugroženih kategorija, kao što je to danas vakcina za gripu, već prijeka potreba radi normalnog funkcioniranja društva.

Sve ovo dovelo bi do toga da coronapunk zaista postane naša nova realnost, da ono što je bila fikcija postane stvarnost. Život u permanentnom strahu od izbijanja nove epidemije i to u uvjetima znatno pogoršanog standarda zbog povremenih obustava proizvodnje ili trgovine izazivanih karantinom na ovom ili onom kraju planete.

PROŠLOST KAO BUDUĆNOST

Tu dolazimo do retrofuturističke vizije budućnosti jer je opisani scenarij ustvari realnost života naših predaka, realnost na koju se današnje društvo vjerovatno teško može navići bez ogromnih društvenih potresa. Do početka redovne vakcinacije protiv zaraznih bolesti ovakve i još gore vrste epidemija bile su tako česte, bile su neizbježni dio života, što je današnjem čovjeku sasvim apstraktna ideja koju ne može istinski pojmiti ma koliko to pokušavao. Upravo se u tome krije i jedna od najvećih opasnosti današnje pandemije.

Nemoguće je i zamisliti da bi sadašnje ljudsko društvo moglo pristati da nastavi s normalnim životom uz ovakav virus ako znamo da mu je smrtnost među registriranim oboljelim u ovom trenutku iznad 4 posto, ili čak i više. Takvo prirodno procjepljivanje i stjecanje kolektivnog imuniteta samo u Bosni i Hercegovini bi za jednu godinu prouzrokovalo hiljade žrtava, i to u najboljem slučaju, a pritom niko ne garantira da bi imunitet bio trajan, pa čak ni dugogodišnji. To je neprihvatljivo, te će svaka država poduzeti ono što može kako bi smanjila smrtnost od virusa, a to, barem za sada, znači ograničavanje kretanja, mjere samoizolacije i karantin, iako su baš takve mjere odgovorne za poremećaje u proizvodnji i trgovini te dovode do garantirane recesije i opadanja životnog standarda. Čini se da je i najbolje rješenje koje sada imamo loše iz perspektive načina života na koji smo navikli, no mnogo je vjerovatnije da će svako društvo i svaka država prije odabrati da živi u retrofuturizmu 20. nego 19. stoljeća.

U suštini, ovo se već dogodilo. Pandemija je pokazala koliko su bile lažne tvrdnje onih koji su nas uvjeravali da je došlo do “kraja historije”, da granice više ne postoje, da su nacionalne države izgubile bilo kakav legitimitet i smisao, da je, pogotovo na Zapadu, prevladala ideologija internacionalizma i globalizma te da više uopće nije bitno kako se zovete i odakle dolazite. Doslovno je trebao jedan jedini mjesec pandemije da bi došlo do potpunog bankrota do jučer dominantne ideologije koja je vrlo agresivno propagirana i nametana. Posebna je ironija u tome što su upravo one države koje su putem “nevladinih” organizacija ponajviše širile ideologiju društva bez granica bile prve koje su poduzele zatvaranje granica, karantine, masovno otpuštanja stranih građana, zabranu izvoza medicinske opreme i ključnih resursa te protekcionističke ekonomske mjere. Pokazalo se da je ipak izuzetno bitno, čak pitanje života i smrti, kako se zovete, odakle dolazite i to koje države pasoš imate, te da iza čitave humanističke priče o slobodnom protoku ljudi i robe ustvari stoje goli interesi. Oni koji su nam do jučer izvozili svoje proizvode, a uvozili našu radnu snagu, danas ključne proizvode, poput respiratora, lijekova i ostale medicinske opreme, čuvaju za sebe, a nama izvoze višak nepotrebne radne snage kako ne bi pala na teret zdravstvenog sistema namijenjenog njihovim vlastitim građanima.

Sve ovo, u osnovi, nije niti čudno niti iznenađujuće, ali jeste teško probavljivo jer smo koliko do jučer bili uvjeravani da su bilo kakve ideje suverenizma, nepropusnih granica, samostalne proizvodnje ključnih resursa te one samodostatnosti putem koje bi naša država i društvo moglo barem neko vrijeme samostalno funkcionirati ustvari “prevladani relikt prošlosti”, te se trebamo potpuno prepustiti nezaustavljivom trendu potpunog utapanja u globalno društvo u kojem nas čeka uloga servisne ekonomije, čije će osnovne potrebe u vremenima krize garantirano zadovoljavati drugi. Pandemija virusa korona pokazala je da su to ipak samo priče za male narode, zavodljive bajke koje oni veliki i jaki pričaju onim malim i slabim te da je prilikom bilo kakve ozbiljne krize prvi instinkt zaštititi sebe i svoje, a što je praktično nemoguće onima koji više nemaju vlastite proizvodne kapacitete. Po ko zna koji put potvrdilo se da svako društvo i svaka država koja želi opstati mora posjedovati kapacitete da samostalno i bez ičije pomoći prehrani, zdravstveno zbrine i odbrani vlastito stanovništvo barem jedan određeni period.

ŠTA DONOSI SUTRA

No, iako katarzično, ovakvo “veliko razotkrivanje” ipak se ne svrstava u kategoriju dobrih vijesti. Zbog činjenice da danas nismo u stanju živjeti s virusom kao svakodnevicom, a što bi praktično značilo živjeti u uvjetima 19. stoljeća, morat ćemo živjeti u uvjetima 20. stoljeća, tačnije s granicama, restrikcijama i redukcijom životnog standarda. U suštini, svjedočimo povratku u svijet kakav znamo iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Pokušajmo se sjetiti kako se tada živjelo. Prisjetimo se koliko je bilo teže putovati, koliko je teže bilo i izvoziti i uvoziti, koliko su bile manje pristupačne, ali i skuplje one stvari koje danas uzimamo zdravo za gotovo. Sjetimo se koliko je koštao televizor, videorekorder, računar ili bilo šta od bijele tehnike. Sjetimo se koliki je bio procent građana koji su mogli sebi priuštiti ljetovanje u hotelu ili put u stranu državu. Sjetimo se ko je i kako mogao nabavljati brendiranu odjeću i kako se dolazilo do proizvoda vrhunske robne marke. Oslanjanje na vlastite snage jeste glavni prioritet u vremenima krize, no ono što danas smatramo normalnim i uobičajenim životom produkt je globalizacije, koja je, uz sve negativne efekte, zaslužna ne samo za globalnu nivelizaciju u pristupu modernoj tehnologiji i znanju već i za činjenicu da smo stalno opskrbljeni osnovnim životnim namirnicama. Već je danas sigurno da se to mijenja.

Šta god se desilo i kako god se situacija s pandemijom virusa korona razvijala, gotovo je sigurno da nas čeka barem nekoliko godina života u retrofuturističnoj budućnosti koja će biti obilježena daleko težim prelaskom međudržavnih granica, gdje će nekadašnje ulazne i izlazne vize možda zamijeniti testovi na virus, a kontrole biti daleko dugotrajnije i detaljnije. Turizam i sve privredne grane vezane za njega, poput ugostiteljstva, pretrpjet će ogromne i vjerovatno nenadoknadive gubitke. Također je izvjestan i istovremen pad ponude i potražnje na globalnom nivou, kako gotovih proizvoda, tako i repromaterijala, što je uzročno-posljedično vezano za promjene u svakodnevnom načinu života, pad proizvodnje i usporeni protok robe.

Sreća u cijeloj toj nesreći jeste da će se društva poput našeg možda mnogo lakše naviknuti na ovakvu kontrakciju i nove uvjete života, prije nego neka druga daleko mobilnija i prosperitetnija, pa će time i društveni potresi biti blaži i manje magnitude.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!