fbpx

Život nakon grobnica: Kamenica vojnika Rahmana

Tik do Rahmanovog imanja, gdje izranjaju sivi zidovi buduće farme, naslonjena je spomen ploča. Piše na njoj: “Masovna grobnica 04” i da su tu pronađena 362 tijela Srebreničana. Kamenica je mjesto gdje je do sada nađeno 14 masovnih grobnica. Mještani misle da ih ima još. Nedostaju Kameničani koje su komšije pobile na početku Agresije, poput šesterice momaka iz sela čija su tijela spaljena u lokalnoj kovačnici. Nađen je samo ručni sat jednog od njih. Samo u jednoj od kameničkih grobnica pronađeno je 1.153 tijela. Tu su Kameničani ispred svojih kuća, u dvorištima, koseći travu i čisteći imanja, čuvajući stoku, nalazili dijelove ljudskih tijela. Zbog toga su neki od povratnika, koji su u svojim dvorištima nalazili grobnice, odlučili odseliti zauvijek iz Kamenice. Živjeti na mjestu na kojem su bili ukopani, piti kahvu ili ručati u dvorištu iz kojeg su ekshumirani bilo je jednostavno previše za njih

 

 

Piše: Nedim HASIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Do ljeta 1995. godine Rahman Nukić izgubio je četiri brata. Peti brat, Šahman Nukić, izgubio je nogu. Nukići su rodom iz Kamenice, pedesetak kilometara udaljenoj od Srebrenice. Držala se do ljeta 1993. godine i onda je pala. Kameničani su se raspršili na tri strane, neko ka Tuzli, neko ka obližnjoj Cerskoj, a mnogi su, poput Rahmana, odlučili spas potražiti u Srebrenici. Rahman je tamo bio teško ranjen i izmješten je iz Srebrenice na liječenje u Tuzlu. Imao je tada 23 godine.

Kada je u julu 1995. godine Vojska Republike Srpske zauzela tu navodno zaštićenu zonu Ujedinjenih naroda, svi su pokušavali pobjeći iz nje. Žene i djeca konvojima iz Potočara. Muškarci kroz šume. Rahman Nukić krenuo je u suprotnom pravcu. Ka Srebrenici. Sa svojim suborcima pokušao je pomoći Srebreničanima da se izvuku. Mnogi su uspjeli. Oko osam hiljada nije preživjelo. Pobijeni su tokom proboja, u zasjedama, u granatiranjima, u minskim poljima. Strijeljani nakon zarobljavanja. Jedan od onih koji nije uspio bio je i četvrti Rahmanov brat.

“Trojica braće poginula su 1992. godine. Četvrti se nije vratio iz Srebrenice 1995. godine. Jedan je poginuo u blizini Kamenice, dvojica su nestala nakon što su posljednji put viđena u blizini Zvornika, prema Karakaju. Tijelo brata koji se nije probio iz Srebrenice smo našli i ukopali smo ga. Dvojicu braće nismo nikada našli”, priča nam Rahman i nastavlja: “Bilo nas je šesterica braće. Četverica su bila oženjena. Brat Šahman i ja, koji ovdje danas živi s porodicom, tada nismo bili oženjeni. Ta četiri brata koji su bili oženjeni su poginuli. Od te mi je braće poginulo troje djece, najmlađe je imalo tri godine. Jedna mi je snaha poginula, jedna ostala teški invalid. Naša je porodica veoma stradala i zato nisam smio ni zaboraviti ovo mjesto ni prepustiti ga nekome drugome. Nisam mogao dopustiti da neko drugi radi s tom mojom krvlju šta hoće. Zato sam odlučio vratiti se ovdje.”

Dok govori, Rahman rukom pokazuje preko okolnih brda. Okružila su sedamnaest kilometara doline kod Zvornika koja se zove Kamenica, a to je, zapravo, dvadesetak sela i tri mjesne zajednice. Glodi, Donja i Gornja Kamenica. Danas tu živi oko 1.500 ljudi. Svi su oni, izuzev stanovnika srpskog sela na ulazu u dolinu, povratnici.

Preko tih je brda u ljeto 1995. godine krenuo i tada 25-godišnji Smail Ibrimović. Kada je njegova Gornja Kamenica pala, Smail je prvo preko brda krenuo u obližnju Cersku. Onda su snage pod komandom Ratka Mladića napale i na Cersku. Smail je u tim borbama teško ranjen i prevezen je preko brda u Srebrenicu. “Uh… Cerska je bila opasna. Onda smo se svi skupili u Srebrenici. Kažu da je sedam općina bilo u Srebrenici tada. Zvornik, Milići, Vlasenica…, sve se to spustilo tamo”, priča nam dok sjedimo ispred seoske džamije.

Posla nema pa Smail tu provodi dane, u džamijskom dvorištu. Zbog pandemije, ovog ljeta nema ni dijaspore, otkazali su odmore u domovini, a njima Smail održava imanja. Kosi, čisti, krči za dnevnicu. Ovog ih ljeta nema pa je Smail besposlen.

Dok priča, svako malo pa spomene planinu Udrč. Samo je o njoj, kaže, tog ljeta 1995. godine razmišljao. “U grupi nas je bilo oko 1.200 kada smo krenuli u šumu. Bojao sam se sve dok nisam došao do Udrča. Tada se više nisam bojao, znam tu planinu k’o svoj džep i znao sam kuda ćemo do slobodne teritorije”, sjeća se Smail. Išli su šumom šest dana. Samo noću. “Inače se može stići za dva dana, ali smo mi išli šest. Danju nismo nigdje išli, skrivali smo se, a hodali smo noću. Marširaj osam-devet sati bez stajanja da te ne uhvate.”

Smail je preživio marš, njegovi otac i brat nisu. “Brat je nestao u šumi, otac je ostao iza nas u Srebrenici. Došao je do Potočara. Deset godina kasnije sam ga našao u grobnici kod Zvornika”, tiho će Smail. “Bili smo u stanu u Srebrenici. Kada je pala, halalio sam se s njima i krenuo. Više se nismo vidjeli.” Smail se dokopao Tuzle, ali je onda, koju godinu kasnije, odlučio da se vrati kući. Znao je da je kuća opljačkana i srušena, ali sve što je želio bilo je vratiti se u Kamenicu. Bio je među prvima koji su došli kući. “Znaš, nisam ja mogao u Tuzli da živim. Ja sam navikao na selo, nisam ja naučio živjeti gradskim životom, da moraš paziti kad ćeš zagalamiti. Ovdje je ljepše. Teško se živi, ali je ljepše.”

Nedugo nakon Smaila, vratio se i Rahman. “Najviše zbog majčine želje da se vrati, zbog najmilijih koje je izgubila ovdje. Imao sam veliku potrebu da budem tu, da se vratim. Mogao sam živjeti svuda, od Bosne do Holandije, ali nisam za to imao ni volju ni želju.” Rahman nikada nije bio građevinar, ali je to postao jer je bio jedini posao koji je mogao raditi kao povratnik. S vremenom je okupio komšije, osnovali su firmu i danas rade i od toga žive.

A onda je odlučio u Kamenici napraviti farmu pilića. Prva je faza gradnje gotova, do jeseni bi farma mogla raditi. “Nas je othranio riječni mlin. Moj je otac u prošlom ratu ostao bez ruke i zarađivao je za život u tom mlinu. Zbog tog malog mlina sam htio napraviti neki objekt ovdje, nešto trajnije, nešto što će se vidjeti, ali od te farme može i moja porodica živjeti, a zaposlit ćemo i dva radnika”, priča Rahman. “Prva faza je gotova, uložio sam oko 200 hiljada, trebat će još toliko za potpuni završetak radova. Imamo obećanje federalnog ministra Edina Ramića da će oni pomoći nabavku jedne linije i materijala za grijanje, a sam ću osposobiti i staviti u funkciju drugi sprat farme. Plan je da počnemo u septembru, vidjet ćemo hoćemo li uspjeti zbog pandemije.”

Tik do Rahmanovog imanja, gdje izranjaju sivi zidovi buduće farme, naslonjena je spomen-ploča. Piše na njoj “Masovna grobnica 04” i da su tu pronađena 362 tijela Srebreničana. Kamenica je mjesto gdje je do sada nađeno 14 masovnih grobnica. Mještani misle da ih ima još. Nedostaju Kameničani koje su komšije pobile na početku Agresije, poput šesterice momaka iz sela čija su tijela spaljena u lokalnoj kovačnici. Nađen je samo ručni sat jednog od njih.

Samo u jednoj od kameničkih grobnica pronađeno je 1.153 tijela. Tu su Kameničani ispred svojih kuća, u dvorištima, koseći travu i čisteći imanja, čuvajući stoku, nalazili dijelove ljudskih tijela. Zbog toga su neki od povratnika, koji su u svojim dvorištima nalazili grobnice, odlučili odseliti zauvijek iz Kamenice. Živjeti na mjestu na kojem su bili ukopani, piti kahvu ili ručati u dvorištu iz kojeg su ekshumirani bilo je jednostavno previše za njih.

Rahman se potajno nadao da će možda u nekoj od njih naći tijela svoje braće. Kost ili dvije, bar nešto što može pokopati. Ali nije. “Dvije godine nakon što smo se vratili kući, do tada valjda nije ni smjela, ispričala mi je tetka da je vidjela kako su srpski vojnici dvojicu braće natjerali da se popnu na kamion. Jedan se okrenuo i pokušao pitati nešto, pitati možda za svoju porodicu, ali jedan od vojnika ga je udario puškom u leđa, pao je i ubacili su ga u kamion. Poslije toga više ih niko nije vidio niti je čuo za njih. Imamo neke informacije da su strijeljani, ali…”

Prve kosti u rano proljeće 1999. godine pronašao je Hašim Rizvić, i to čisteći septičku jamu. Našao je pantalone i nastavio čistiti dalje misleći da je riječ o smeću. Ubrzo je lopatom udario u kost. A onda još na desetine kostiju. Pozvao je vojnike tadašnjeg IFOR-a i prijavio šta je našao. Međunarodna policija napravila je uviđaj. Godinu dana kasnije, iz te su prve masovne grobnice u Kamenici ekshumirana 84 tijela.

“Kada smo se 2000. godine vratili ovdje, niko nije mogao ni posumnjati da tu postoji neka masovna grobnica”, priča nam Rahman. “Mi tada nismo zapravo ni znali šta je masovna grobnica. I ja sam ratovao, ali nisam ni sanjao da neko može zakopati toliki broj ljudi na jednom mjestu. Prva grobnica koja je otkrivena bila je ona u Redžićima i tek smo tada i saznali šta je grobnica. Ne znam zašto su odabrali baš Kamenicu. Mi smo se branili godinu dana i vjerovatno im je to smetalo. Minirane su džamije, popaljene kuće, očišćeno je da više nikad niko ne dođe, ali, eto, vratili smo se i tu smo.”

Posljednjih su dana u Kamenici intenzivirani radovi na izgradnji šehidskog obilježja koje će podsjećati na 400 Kameničana koji su dali svoje živote tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu, ali i na sve druge pobijene u Genocidu. Obilježje grade zahvaljujući donacijama Kameničana, ali i uz pomoć Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata.

“Kada završimo gradnju šehidskog obilježja, tu ćemo postaviti mapu na kojoj će biti ucrtana svaka grobnica, mjesto na kojem je nađena i broj žrtava u njoj. Postavit ćemo podatke o ljudima koji su zakopani u grobnicama. Da djeca čiji su očevi nađeni ovdje znaju tačno mjesto s kojeg su ekshumirani”, kaže Nukić.

Šume oko Kamenice glavni su dio puta kojim su se Srebreničani izvlačili iz tog grada u julu 1995. godine. U njima se još mogu naći predmeti koji su pripadali onima koji su tuda bježali od sigurne smrti. Tih stotinjak kilometara krije obuću, odjeću, kašike, konzerve. Kriju i kosti brojnih ubijenih koji još nisu pronađeni.

Sve se to nalazi na trasi puta smrti koji se danas zove “Marš mira”. Svake godine hiljade učesnika “Marša mira” pređe put od Nezuka do Srebrenice sjećajući se hiljada žrtava Genocida nad Bošnjacima koji su u Srebrenici i njenoj okolini prije 25 godina počinile vojne i policijske snage Republike Srpske. Prema svjedočenjima preživjelih, oko Kamenice je samo za jedan dan ubijeno više od hiljadu Bošnjaka.

Nekoliko hiljada učesnika ”Marša mira” trebalo je i ove godine proći tim putem, ali u tome ih je spriječila pandemija. Zbog povećanog broja oboljelih, vlasti su poduzele brojne mjere zabrane, između ostalog, zabranjeno je i okupljanje više od 50 osoba na jednom mjestu, što organizatorima “Marša” stvara probleme. Munir Habibović, vođa ovogodišnjeg “Marša mira”, kaže da su ove godine očekivali oko 10.000 učesnika, ali da je zbog pandemije virusa korona smanjen broj.

Habibović je jedan od onih sa spiska preživjelih. “Čitav sam rat proveo u Srebrenici i onda sam 1995. godine morao ići iz nje”, priča nam. “Preživio sam prodor, probili smo se na Baljkovici i dočepali slobodne teritorije. Šest dana nam je trebalo da se izvučemo. Bila je to neopisiva opasnost, ljudi su bili premoreni, izgladnjeli, dosta nas je počelo halucinirati. Mislim da nam je taj proboj ka Baljkovici bio posljednja šansa, da to nismo uradili, ne bismo preživjeli.”

S njim u grupi bilo je tridesetak ljudi. Svi su se izvukli. Munir je imao tada 25 godina i znao je da će se vratiti kući. Kad-tad. “Meni je Srebrenica sve, tu sam rođen, tu ću i umrijeti. Hvala Bogu, u svojoj ću kući umrijeti. Mnogi drugi, nažalost, nisu. Još ih tražimo po šumama. I živim za taj dan kada ćemo ih naći pa da svi konačno nađemo smiraj.”

 

 

 

Prethodni članak

Neumorni dobročinilac

Sljedeći članak

Ko se usudio

PROČITAJTE I...

Bošnjaci muslimani kao da još uvijek ne shvataju da se u džennet ne može ući s partijskim knjižicama i da neko s naše desne i lijeve strane zapisuje naša djela. Dezinformacija je očito uzela danak. Atomiziramo se, dezintegriramo se. Međutim, barem što se Bošnjaka vjernika tiče, imperativ Knjige nas upućuje da se nada ne smije gubiti, da je ravnodušnost pokuđena osobina.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!