fbpx

ŽIVOT I PRIČA: JAKOV, EMINA, RACA, DUŠICA

Bio sam dječak i imao možda dvanaest godina. Emina iz Šantićeve pjesme živjela je u našem komšiluku, na Carini u Mostaru. Jednog dana mi je Šerifa Koluder, nastavnica općetehničkog obrazovanja, njezina kćerka, dala neki smotuljak i rekla da ga trebam uručiti njezinoj majci Emini. Nikad prije nisam ulazio u njihovu avliju, ni u prvu niti u drugu

 

Piše: Ibrahim KAJAN

Pita me kćerka zašto sam sačuvao i ona pisma (“od prije 50 godina, prije potopa”, dodaje) koja mi danas u Zagrebu ne bi trebala ništa značiti, jer su “službena”, koja potvrđuju da je (njihovim pošiljateljima) nešto moje stiglo poštom, ili odgovaraju, suhoparno, što kane učiniti s tom mojom, recimo, pjesničkom pošiljkom.

JAKOV

Gledao sam je držeći u ruci pismo crnim, polupotrošenim flomasterom, rukom pjesnika Jakova Jurišića… Dodajem joj pismo ispisano na tankom peliru. “Pročitaj ga”, kažem joj.

 

Dragi Kajane,

Pjesme sam primio. Tri sam izabrao. Ako ostanem u redakciji, objavit ću ih. Normalno, i novac ćeš dobiti.

Kordić mi je rekao da će ti pjesme objaviti u jednom od narednih brojeva. U idućem broju idu drame.

Mogao bi se nekad javiti. Nešto o sebi napisati. Sve me zanima. Primi srdačan pozdrav,

Jakov Jurišić

 

Adresa: Đure Salaja 25 (suteren) 71000 Sarajevo

  1. S. Ako imaš proze, pošalji mi priču od 6-7 kartica, ili ulomak.

Sarajevo, 5. 3. 73.

 

Gleda me, očekuje da nešto kažem. “Vidiš, kad god naiđem na to staro pismo, u njemu vidim i ono o čemu mi Jakov ne piše.” Nije mogao ni pisati, ali svejedno, “vidim” Jakova. U tren mi se “odvije film njegove sudbine”. Taj bezazleni papir posreduje sve što su mi rekli o smrti Jakova Jurišića, ubijenog od onih koje je poslao Radovan Karadžić 20 godina kasnije, u oktobru 1993, na Grbavici, iz koje Sarajlije nisu mogle izaći. Do 6. aprila 1992. godine Jakov je Karadžiću, kolegi pjesniku, bio predsjednik staleškog udruženja književnika.

Pismo iz prošlosti nikome nema značenje koje ima isključivo za mene. Taj tanahni, poluprovidni papir na kojem je ispisano posreduje mi prisustvo onoga kojeg više nema. Vidim ga potpuno jasno, nasmijanog, srdačnog, kako me prvi put odvodi u svoj podstanarski zajednički stan u onom istom suterenu ulice Đure Salaja 25, u koji je sve bezdomne prijatelje primao neusporedivi Nikola Martić. (U blizini tog “suterena bb”, ili baš u suterenu, upoznao sam i jednu divnu, mladu Mostarku, studenticu Rusmiru Čomić, do ušiju zaljubljenu u Nikolu Martića, i on u nju, na isti način.)

Susretao sam se s Jakovom povremeno kad bih dolazio u Mostar i Sarajevo, u Udruženju pisaca BiH, u “Parkuši”, u redakciji Vesele sveske. Razmjenjivali smo knjige koje bismo objavili. O ponekoj sam i napisao prigodni prikaz, kako bi on rekao, “kritički zarez” u Vjesniku. Bio je u svemu nepretenciozan, nenametljiv. Srdačan. Nasmijan. Na svakoj fotografiji izgleda poput “dobrodušnog tipa iz komšiluka”. Takvog ga se sjećam. Mada su ga sve bosanske antologije zaobišle, danas bi se njegove pjesme mogle i morale pročitati sasvim drukčije. Nevelika bibliografija, započeta godine 1972. godine sa zbirkom Grob koji traje.

Godinama pokušavam pronaći njegovu knjigu posthumno objavljenu Škola stradanja, pisanu neposredno smrti gledajući u oči, u opsadi Sarajeva, na Grbavici. Smrt je došla, a Škola stradanja ostala da svjedočeći traje.

EMINA

Za mene Emina nije samo ime poznate Šantićeve pjesme. Stih iz nje, ili samo koji takt iz njezine pjevne melodije, dozvat će mi u svako doba njezin zbiljni izgled kakav sam nekoć vidio…

Bio sam dječak i imao možda dvanaest godina. Emina iz Šantićeve pjesme živjela je u našem komšiluku, na Carini u Mostaru. Jednog dana mi je Šerifa Koluder, nastavnica općetehničkog obrazovanja, njezina kćerka, dala neki smotuljak i rekla da ga trebam uručiti njezinoj majci Emini. Nikad prije nisam ulazio u njihovu avliju, ni u prvu niti u drugu – prepunu zaobljenih šimšira, raskošnih hadžibega u plavim i ružičastim cvjetovima, karanfila i šeboja, te ruža penjačica što su puzale uza okrečene zidove prelijepog kaldrmisanog dvorišta.

U tom cvijeću zatekao sam bjelokosu Eminu. Rekoh joj zašto sam došao. Predadoh joj smotuljak. Njezina ruka me pomilova… da i sad, kad se prisjetim, osjetim tu nježnost što se spustila na moju plavu kosu.

Nekoliko godina poslije, otac je donio novine u kojima je pisalo da je umrla Emina Koluder, kćerka imama Sefića, koja je snažno nadahnula pjesnika Aleksu Šantića da napiše jednu od najpoznatijih pjesama naslovljenu njezinim imenom.

U kasnijim godinama ću prvi put, svjesno, postaviti sebi pitanje ima li Emina, sama po sebi, ikakvog udjela u nastanku Aleksine slavne umjetnine? Nisam još našao pravog odgovora, jer – bi li pjesma nastala da nje nije bilo?

RACA – PO NJOJ SE NAZVAO PJESNIK SOLEV

U dvadesetoj godini sam, kao laureat prvog festivala jugoslavenske mlade poezije u Skoplju (1964), od Makedonske RTV dobio prvu nagradu koja je podrazumijevala – putovanje i ljetovanje u Makedoniji. Mjesec dana sam putovao s također nagrađenim dvadesetogodišnjim pjesnikom Atanasom Vangelovom. Bio mi je odličnim putovođom: posjetili smo više gradova, a on bi mi u njima pokazivao znamenitosti ili me upoznavao sa živim, značajnim ljudima koje je poznavao. U Titovom Velesu me odveo u Biblioteku “Kočo Racin”. U tihom odjelu, za velikim stolom sjedila je divna starica. Bila je odjevena u crnu haljinu kratkih rukava, bijele kose stegnute u nevidljivu pundžu na zatiljku. Atanas je gospođi rekao ko sam, otkud sam i kako sam se našao u Makedoniji i evo, sad, pred njom u biblioteci. “On je pjesnik iz Bosne, iz grada u kojem je rođen Aleksa Šantić. Želio sam ga predstaviti Vama, jer Vi volite ne samo pjesme nego i pjesnike…”, sa smiješkom je govorio, sa šarmom ozbiljno-neozbiljnog mladića, pa smo se i ja i gospođa nasmijali, ono – od srca! Duže od pedeset godina nosim u sluhu njezin glas poput lelujavog šapata i u očima srebro njezine kose na licu što je, čudno, sačuvalo neko pričuvno proljeće za koje ni sama nije znala.

“Zna Atanas da je moja najveća ljubav bio i ostao… pjesnik Kosta Apostolov Solev…”, izgovarala je tiho da sam je jedva čuo. “Da, ali je on, toj ljubavi zahvaljujući, objavljivao pod drugim imenom do kraja života – Racin. Kočo Racin”, dodao je Atanas. Pod tim imenom mu je objavljena (ilegalno!) prva knjiga pjesama Beli mugri (Bijela svitanja) u hrvatskom gradiću Samoboru 1939, na makedonskom jeziku, u doba dok mu je makedonsko ime skrivano i zabranjivano torturama i robijama – pod nesmiljenim vlastodršcem iz Beograda.

“Bili smo opijeni jedno drugim… Oboma, prve ljubavi”, smješka se Rahilka Firfova Đorđeva Raca, kako su je u djetinjstvu iz milja nazvali. Pod pjesnikovim pseudonimom, u kojem je njezino ime, pokriveno je cijelo književno djelo Koste Apostolova Soleva.

Tog je ljeta 1964. godine, u kojem smo je Atanas i ja posjetili, u Velesu utemeljena pjesnička manifestacija “Racinovi susreti”. Otvorena je i njegova rodna kuća. Sve što je pripadalo i sačuvano iza pjesnikove tragične smrti od kobnog metka u čelo 1943. godine muzealizirano je. Raca je na poseban način pjesnikovo “živo sjećanje”.

DUŠICA, KĆER KOJU KOČIĆ NIJE VIDIO

U biografskom romanu Petar Kočić Gojka Banovića, po tvrdnjama autora, pisanog na temelju dokumenata i živog kazivanja književnikove supruga Milke umrle 1965. godine, na stranici 182. zabilježen je trenutak u kojem supruga Petru saopćava tragičnu vijest o smrti njihova šestogodišnjeg sina Slobodana: “(…) Malo docnije, u kući, sretoše im se pogledi… Ne mogavši da zadrži nove suze, Milka mu najposlije kaza da njih dvoje imaju samo ono dijete koje ona nosi u sebi…”

Na jednim predratnim “Kočićevim danima” u Banjoj Luci i na Zmijanju (oko 1980. godine, ne mogu se sjetiti) bio sam među pozvanim pjesnicima, s nizom poznatih bosanskih i jugoslavenskih književnika. Među gostima sam upoznao i Dušicu Pavić, direktoricu beogradske biblioteke “Petar Kočić”. Bila je to, kako mi se ubrzo otkri, kćerka Petra Kočića, upravo ono “dijete koje nosi u sebi” zabilježeno u izgovorenoj rečenici njezine majke, citirane iz Banovićeva romana o Petru Kočiću.

Sjedili smo sučelice ispred jednog šatora na Zmijanju. Bila je sa sinom i mužem po kojem nosi prezime Pavić.

Podsjećam je na Banovićev roman. Kaže: “Da, ja sam to dijete koje otac nikad nije vidio. Neposredno poslije Slobodanove smrti, koja ga je do kraja dotukla, oca su odveli u beogradsku Nervnu bolnicu, tako da me nije ni vidio. U bolnici je i umro potpuno uništenih živaca u svojoj 39. godini, 1916. godine. Imala sam samo dvije godine.” Pitam je posjeduje li nešto što ju osobno veže za oca. “Imam jednu jedinu dopisnicu koju je otac poslao majci onog dana kad me rodila. Cijeli tekst na njoj ispisan glasi: Poljubi mi malu.”

ODBIJENA U SARAJEVU, NAGRAĐENA U ZAGREBU

“Oko” je objelodanilo polovicom 7. mjeseca 1975. godine Prijedlog Komisije za stimuliranje domaćeg književnog stvaralaštva Izvršnom odboru Samoupravne interesne zajednice kulture SR Hrvatske. Lista je obuhvatala 107 autorskih književnih i književno-teorijskih rukopisa, te pet autorskih projekata. Pročitao sam na 41. mjestu te liste svoje ime i naslov svoje prve dječije pjesničke zbirke Žuta ptica sunca, djela koje je iz obilja rukopisa izdvojila i nagradila procjeniteljska komisija potpisana u punom sastavu.

Taj mi je rukopis bio dva puta odbijen u sarajevskoj “Svjetlosti”, prvi put samo s popratnim pismom urednice Milice Grabovac (“Nemamo adekvatnu biblioteku za Vaše djelo…”), a drugi put je primetnula zbunjujuću recenziju Dragoljuba Jeknića, koji, istodobno, i kudi i hvali rukopis. Bio je na mukama jer je očito trebao spojiti dvije krajnosti: svoje prevladavajuće pozitivno mišljenje i (nečiju) diktiranu odbijenicu. Nakon punih pet kartica ekvilibriranja, Jeknić je iscijedio zaključak: Odbija se.

Osjećao sam veliko zadovoljstvo kad sam nekoliko dana kasnije dobio i pismenu obavijest o nagrađenom rukopisu, zajedno s recenzijom. Kratka je, pa ću ju citirati u cjelini:

 

To su pjesme za djecu, dosta originalne, pune iskara i svježine. Nisu pisane tradicionalnim ukalupljenim stihom, nego na temelju suvremenog poetskog izraza, a s nastojanjem da se izbjegnu uobičajene banalnosti, koje su tako često prisutne u našoj poeziji za djecu. A opet, sve je dovoljno jasno, jednostavno i blisko dječjoj psihi, i po izrazu i po temama o kojima se ovdje pjeva. Sve pjesme dakako nisu podjednako uspjele, ali zbirka u svakom slučaju zaslužuje pozitivnu ocjenu.

Predsjednik Komisije: Živko Jeličić, v. r., i članovi:

 Tito Bilopavlović, Jure Kaštelan, Nikola Miličivić, Stanko Pekeč.

PROČITAJTE I...

Ma, znate šta – prekide šutnju Gadafi – naš svijet još misli da će ovo zlo koje nas je snašlo brzo proći, da je sve ovo nekakav nesporazum, greška. A vidi onog Jasera Arafata?! Počeo čovjek ratovati u petom razredu osnovne škole, a sad mu skoro sedamdeset! Možeš misliti, čovječe, koliko je on primirja potpis’o u životu, pa ništa

Kad sam upoznao Sulejmana Mašovića, imao je impresivnu biografiju iza sebe. Kazivao mi je dr. M. Huković da je svjedočio njegovim razgovorima s grupama ljudi na međunarodnim simpozijima – bilo je začuđujuće pratiti njegovo “prešaltavanje” iz jednog u drugi svjetski jezik, uz evropske i arapski i turski. Doktorat prava stekao je nakon što je diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1946. godine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!