fbpx

“Živim bez slike svog oca”

Sejdalija Suljić ni nakon 28 godina nije našao očeve posmrtne ostatke

 

Piše: Adem MEHMEDOVIĆ

Prije rata je veliki broj muškaraca s područja Srebrenice i drugih podrinjskih općina radio širom Srbije, od Banata do Beograda. Mnogi od njih zatekli su se s proljećem 1992. godine u Srbiji. Mnogi se nikad nisu vratili svojim kućama i porodicama. Jedan od njih jeste Nurija Suljić iz sela Urisići.

U martu (22. marta 1992. godine) su Srbi formirali tzv. “Srpsku opštinu Skelani” bez ikakvih konsultacija s većinom bošnjačkim stanovništvom općine Srebrenica ili pak s područja ovog srebreničkog sela. Skelani su bili jedno od najvećih bošnjačkih sela u istočnoj Bosni. “Dobrovoljci” iz Srbije prešli su Drinu i preuzeli kontrolu nad ovim selom u prvoj polovici aprila 1992. godine. Zauzimanje Skelana poslužilo je pripremama operacija usmjerenih na “razoružavanju” civilnog bošnjačkog stanovništva i uspostavljanju srpskog uporišta u pretežno bošnjačkim općinama Bratunac i Srebrenica. Stavljanje Skelana pod srpsku kontrolu poslužilo je i za ubijanje Bošnjaka koji su se zatekli u Srbiji na radu.

Tokom aprila 1992. godine grupa radnika bošnjačke nacionalnosti krenula je iz Srbije prema Srebrenici s ciljem da se vrate kući s posla svojim porodicama. Stigli su do mosta u Skelanima.

“Moj otac Nurija radio je u Srbiji. U proljeće 1992. godine bio je u Srbiji. Kada je rat počeo, mi nismo znali šta je s njim. Mislili smo da je u Srbiji i da će doći. Nikad nije došao. Međutim, kasnije sam dobio određene informacije koje kažu da je on i još desetak osoba ubijeno u Skelanima u aprilu 1992. godine. Moj otac i ti ljudi su zarobljeni od srpske vojske. Onda su ih sve odveli na most na brani i tu ih poklali, a tijela bacili u Drinu. Tijelo mog oca nikad nije pronađeno. Niti jedan skeletni ostatak od te grupe ljudi nije pronađen. Genocid nad Bošnjacima je počeo 1992, a završen je 1995. godine”, priča Sejdalija, sin Nurije Suljića.

Odmah na početku rata majka Mina i djeca Sejdalija i Mirsad ostali su bez najveće zaštite, bez oca.

“Majka se sama morala brinuti o nama. Bio sam dijete, ali valjda je to tako da se obično ružna sjećanja urežu u pamćenje i potisnu ona lijepa. Ostane zauvijek u mislima ono sjećanje da smo mama, brat i ja svaku večer morali ići u šumu da spavamo. Krili smo se po potocima i po kolibama. Nismo smjeli u kući da ostajemo i spavamo. Sjećam se kako me mati budila u toku noći i govorila da moramo opet ići u šumu da spavamo. Zbog toga vjerovatno, zbog tih loših sjećanja, ja sam izgubio sliku svog oca Nurije. Ne mogu da se sjetim kako je izgledao, kako se ponašao. Nažalost, nemam ni očeve slike. Ništa nije ostalo, sve su zapalili. Slike i sve što smo imali bilo je u našoj kući. Kada su 1993. napali na naše selo, moja kuća i cijelo selo je zapaljeno. Tako da je sve otišlo. Ništa nije ostalo osim zgarišta. I poslije toga nisam uspio nigdje ni kod kog pronaći bilo kakvu sliku mog oca. Volio bih da jesam”, kaže nam Sejdalija Suljić, koji je imao svega pet godina kada mu je ubijen otac 1992. godine.

Godine 1993. srpske agresorske snage spalile su selo Urisići kao i mnoga druga, a Suljići su došli u Srebrenicu.

“Kada je selo zapaljeno, onda smo morali pobjeći u Srebrenicu. Živjeli smo u srebreničkom naselju Petrića, u podrumu jedne kuće. Oko tebe se puca, glad, bijeda i svi smo osjećali neki strah”, kaže Suljić i prisjeća se kako je izgledao pad Srebrenice u očima djeteta.

“Kada je došao juli 1995. i kada je Srebrenica pala, znam da sam vidio pogotke metaka u kuću, u panici smo bježali prema Potočarima. Pješke smo otišli u Potočare, do baze UN-a. Kada smo došli do baze, nisu nam dali da uđemo u bazu, nego smo ispred portirnice proveli noć. Srebrenica je pala i to je gotova priča bila. Svakog trenutka je bilo sve više i više ljudi u Potočarima. Žene, djeca, starije osobe. Svi s nekom zebnjom i strahom u očima. Počeli su dolaziti i kamioni i autobusi. Mama je mene i brata držala uz sebe. Popeli smo se na taj jedan kamion i krenuli. Gužva na kamionu, vrućina, a nema se vode. Najgore od svega je što ideš a ne znaš zapravo gdje ideš i gdje ćeš doći. U svemu tome sam i zaspao”, prisjeća se Sejdalija Suljić.

Po dolasku na slobodnu teritoriju Suljići su se prvo smjestili u Dubrave, kod Živinica, u šatorsko naselje. Nakon toga su prebačeni u Banoviće, u školsku salu. Dvije godine su proveli u naselju Tulovići, a nakon toga se smjestili u Vozući. Sejdalija i brat Mirsad su u Vozući završili osnovnu školu. Nakon toga su odselili u Živinice. Sejdalija je u Tuzli završio fakultet razredne nastave, a 2013. godine se vratio u Srebrenicu, gdje je počeo raditi u školi.

“Znaš kako kažu: ‘Svugdje pođi, svojoj kući dođi.’ Tako i ja, Srebrenica je moja. Moji (U)Risići su moji i tuđi ne mogu biti nikako. Mogu ja živjeti i u Živinicama, Tuzli, bilo gdje, ali onaj moj kamen u mom selu je moj. Tu mi je hodao otac, djed i tu i ja pripadam. Moj povratak u Srebrenicu može se gledati s dvije strane. Sve u životu ima i dobro i loše. Bilo je teško vratiti se, prisjetiti se svega jer ljudi smo. Na početku kad sam se vratio bilo je jako teško. Opet je pozitivno kad dođeš u Srebrenicu samo s teškom sudbinom i sjećanjem na prošlost i onda započneš neki novi život. Ja mogu reći da sam u godinama od povratka izgradio svoj život. Formirao sam porodicu, sa suprugom Melisom sam dobio sina Ajnura. On je moja najveća pobjeda, radost i sreća. Kupili smo i kuću ovdje u naselju Vidikovac”, ističe ponosno Sejdalija Suljić.

Ono što Sejdaliji Suljiću posebno teško pada jeste činjenica da njegov sin nema djedove. Ubijeni su: “Ni ja ni supruga nemamo očeve. Znate kako je težak osjećaj kad vidim da druga djeca idu djedovima pa se oni igraju s njima. Drago mi je zbog te djece jer sam ja zapamtio svog djeda koji me volio i bio moj zaštitnik. Međutim, žao mi je što moje dijete neće zapamtiti tu radost. Moj otac nije dočekao da odrastemo, da vidi da smo ‘dobro ispali’. Moja mati je moja svetinja, ona nas je othranila i ovo što smo danas dugujemo njoj. Da je otac živ, igrao bi se danas s troje unuka, jer moj brat ima sina i kćerku. Zamislite, čekate godinama da pronađete kosti od svojih voljenih, da su dani u pitanju, bilo bi previše, kamoli godine. Pitanje je hoćemo li ikad pronaći kosti mog oca Nurije. A da neko bude kažnjen, to više i ne očekujem. Ali, volio bih da neko odgovara. Ipak, ti ljudi koji su ubili mog oca i druge su uzeli moje djetinjstvo, uzeli mog oca koji je bio zaštita meni i porodici, uzrokovali patnju i teške godine. Kazna će ih stići, ako ne na ovom, nadam se, onda na onom svijetu”, poručuje Suljić.

PROČITAJTE I...

Bošnjaci muslimani kao da još uvijek ne shvataju da se u džennet ne može ući s partijskim knjižicama i da neko s naše desne i lijeve strane zapisuje naša djela. Dezinformacija je očito uzela danak. Atomiziramo se, dezintegriramo se. Međutim, barem što se Bošnjaka vjernika tiče, imperativ Knjige nas upućuje da se nada ne smije gubiti, da je ravnodušnost pokuđena osobina.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!