ZENON JE IŠAO SA MNOM U RAZRED

Ko dugo živi, zapamti koješta. Kako je poznavao Bojanu. I mnoge djevojke s imenima rijeka. Jedna lijepa djevojka iz moje mladosti zvala se Volga. A bilo je i zaista nakaradnih imena koje ništa nije moglo niti osvijetliti, niti učiniti lijepim. Neka taj spisak ostane za posebnu zbirku

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

Nekih se stvari sjetiš tek mnogo godina kasnije. I onda se zapitaš zašto. Ne odmah, doduše. To su te igre kojima se pamćenje i sjećanje igraju s nama.

Zenon je bio običan dječak. Jedino je njegovo ime bilo neobično. Dao mu ga je, kažu, otac koji je mnogo čitao i volio antičke filozofe. Učio je da razmišlja, ali nije mu bilo suđeno da mnogo u tome odmakne.

Jedanput se Zenon verao uz zid stare kuće mog djeda i dohvatio neki kabl koji je izgledao stabilno. Najednom je kroza nj prostrujala struja i pao je na zemlju. Svi smo se uplašili.

Nije bilo ozljeda.

Osim straha, koji je možda ostao u njemu.

Kasnije sam upoznao, na ovaj ili onaj način, mnogo ljudi čije ime upozorava na povijest. Jednog se dana u našem učilištu pojavio Sokrat. Bio je to prijazan debeljko i očigledno ugledan među našim starješinama. Predavao nam je o osnovama i začetku pokreta izviđača. To je bio prvi Sokrat kojeg sam vidio. Kasnije sam ih mnogo vidio i čitao o njima, sve do nogometnog brazilskog napadača i brodovlasničkog bogataša (ili se potonji zvao Aristotel, a sin mu Sokrat?).

Ništa u priči čovjeka spočetka fragmenta nije mi bilo zanimljivo – osim njegova imena.

Doista, mnogo sam Sokrata vidio, ali nijedan ne bijaše sokrat.

Kao i Aleksandara.

Aleksandar. Svakom je to nešto drugo značilo. Vjerovatno nikome da je to i Parisovo osnovno ime.

 

Znam i neke Džingise.

Jednog sam i čitao.

 

 

Platon. Platon Karatajev (Tolstojev lik) i Platonov (sjajni pisac čiji je to bio pseudonim).

Kristofor. Gradovi i države zovu se po njemu.

Muhamed Ali. Često ime, ali dvojice ćete se uvijek sjetiti.

Jamesdin.

Rambo (ne po pjesniku Rimbaudu, naravno, ne po Arthuru koji je svoj bijeg od pjesništva dokončao kao oboljeli trgovac oružjem u Etiopiji – kakav primjer!). Ne znam jesu li scenaristi filmova o Rambu znali za ovo (doduše, različito se piše, ali vrlo slično izgovara), ali to čitaču poezije nikako ne može promaknuti.

Spominjem to jer sam vidio jednom tamnoputog dječačića koji je savršeno baratao loptom. Izdvajao se kao biser među većim suigračima.

– Kako se ti zoveš, mali? – zapitao sam ga.

– Rambo! – odgovorio je on ponosno.

Zašto mu nisu dali ime Pele, pomislio sam.

 

Ko dugo živi, zapamti koješta.

Kako je poznavao Bojanu.

I mnoge djevojke s imenima rijeka. Jedna lijepa djevojka iz moje mladosti zvala se Volga.

A bilo je i zaista nakaradnih imena koje ništa nije moglo niti osvijetliti, niti učiniti lijepim. Neka taj spisak ostane za posebnu zbirku.

 

Nekad je u mom komšiluku živio glumac sa ženom i dvoje djece. Djeca su se zvala Hanibal i Kleopatra. Ostala djeca su to skratila, pa su ih zvali Klepa i Bane.

Roditelji, međutim, nisu odustajali. Zamislite kako je to zvučalo:

– Hanibale, ne vuci Kleopatru za kosu!

Nikad ih više nisam vidio. Možda su sretni sa svojom feničanskom i egipatsko-makedonskom nijansom.

 

O imenima ruskih i inih balerina da ne govorim, te filmskih glumaca i glumica. Nekome su odmah ličili na njih.

 

Nova vremena, novi običaji.

Sjećam se kad je moj drug iz razreda dobio brata. A brat je dobio ime Naser Nehru Sukarno. Prezimena mu se, naravno, sjećam, ali neću ga ovdje spominjati. Njegov otac, jedan od starih kočijaša, vidio je u rođenju svog sina nešto zaista posebno.

Potpuno izvan ovih opservacija je, naravno, činjenica da imam prijatelja koji se zove Nehru.

 

Povremeno sam kasnije viđao Zenona, ali nikad s njim nisam razgovarao o Parmenidu, niti o Ahilu i kornjači. Strijeli. Ili drugim paradoksima.

Još manje o predsokratovskim vremenima.

Posljednji put ga sretoh negdje na početku rata. Tad mi se učinilo da u njegovim očima vidim nešto od one struje koja ga je odbacila s kuće mog djeda. Osjetih, ko zna zašto, krivnju.

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

Krajem septembra ili početkom oktobra, neposredno pred izbore, javila mi se A. – Je li Sadik? – Da. – Ovdje A. – Kako si? – Dobro, hvala. Kojim dobrom? – Za koga ćeš glasati? – bubnu A. “s neba, pa u rebra” i, premda me takvo netaktično pitanje nije iznenadilo, jer riječ je o osobi skromne naobrazbe i inteligencije, ipak osjetih huju, ali nekako je obuzdah

Dopada mi se poslovica koju je iznjedrio život grada: “Ne trči za ženom, niti za tramvajem.” Zašto? Zato što je odgovor najjednostavniji mogući: “Odmah dolazi druga, odnosno drugi.” Ipak sam jutros trčao za tramvajem. I to zbog žene koju sam vidio u njemu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!