Željeli bismo vidjeti jedinstvo i prosperitet u Bosanskoj krajini

Mi ćemo sarađivati sa svim institucijama Unsko-sanskog kantona. Muftijstvo će se ponašati prema ustavnoj poziciji Islamske zajednice, a to je da je Islamska zajednica samostalna i autonomna u svom radu. Tražit ćemo pomoć i rješenja o pravnom statusu objekata koji do sada nisu riješeni. Željeli bismo vidjeti jedinstvo i prosperitet u Bosanskoj krajini

Piše: Fahrudin VOJIĆ

Instituciju Muftijstva bihaćkog moguće je pratiti kroz tri odvojene razvojne faze i pod vlašću tri različita režima s različitim društveno-političkim sistemima u kojima su nosioci vrhovne vlasti pripadali trima konfesijama: sultan koji je bio musliman, ćesar koji je bio katolik i kralj pravoslavac. Utemeljeno je u posljednjem stoljeću osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini, do punog izražaja dolazi u vrijeme austrougarske okupacije, a ukinuto za vrijeme Kraljevine SHS Jugoslavije. To znači da su nadležnosti i prostor za djelovanje Muftijstva bihaćkog određivala tri pravna okvira unutar kojih su bihaćke muftije ostvarivale svoju misiju i odigrale određenu ulogu u vjerskoprosvjetnom, društvenom, kulturnom i političkom životu muslimana Bosanske krajine.

Profesor dr. Ismet Bušatlić, stručnjak za historiju islamske kulture i civilizacije, u eseju Bihaćke muftije i njihov značaj u Cazinskoj krajini spominje nekoliko imena prvih bihaćkih muftija, od kojih je prvo ime Numan-efendije, sina Ibrahimovog, koji je, prema navodima prof. Bušatlića, bio prvi poznati bihaćki muftija. Zbog oskudnih podataka o njegovoj biografiji, nije poznat tačan datum njegovog rođenja, ali se pouzdano zna da je rođen u selu Buljina kod Konjica, gdje je prošao mektepsku obuku i završio medresu u Konjicu. Daljnje školovanje nastavio je u Istanbulu, ali nije tačno poznato da li je bio negdje na službi prije nego će biti postavljen za muderisa u Bihaću i predavača u bihaćkoj medresi. Nije poznato koliko je dugo ostao na funkciji muftije niti koje je fetve izdao u tom periodu. Ibrahim‑efendija Hujić i Husein-efendija kao bihaćki muderis spominju se sredinom 19. stoljeća, ali nije utvrđeno kojim su tačno redoslijedom bili muftije. Nema tačnih podataka kada su ova dvojica bihaćkih muftija umrla niti gdje su pokopani.

Mehmed Mašić, profesor u medresi “Džemaludin Čaušević”, u knjizi Bihaćke medrese navodi nekoliko imena koja su obnašala dužnost muftije u vrijeme austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini. Među njima je i hafiz Ahmed Sabit-efendija Ribić, poznat po nadimku Širazi. Rođen je 1845. godine u Jezeru kod Jajca, gdje je dvije godine pohađao mekteb, a zatim prešao u Travničku medresu, u kojoj je učio sedam godina. U Istanbul odlazi 1862. godine na halku i ders poznatog učenjaka hadži Šakira ef., a stanovao je u medresi Krk-česma. Za bihaćkog muftiju imenovan je 11. jula 1883. godine. Naredne dvije godine službovanja u Bihaću istovremeno je uz muftijsku obavljao i dužnost muderisa u medresi Mehmed-paše Biščevića u Bihaću.

Sljedeći iz generacije prvih bihaćkih muftija koji su imenovani za vrijeme austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini jeste hafiz Sulejman-efendija Šarac, koji je za bihaćkog muftiju imenovan u decembru 1879. godine, a na toj funkciji ostao je do kraja 1887. godine.

Muderis hadži hafiz Jusuf-efendija Zijauddin Jahić bio je bihaćki muftija. Rođen je 1853. godine u selu Milijanovci kod Kalesije. Još kao dječak izdvajao se od svojih vršnjaka po bistrini i lijepom ponašanju. Dekretom Zemaljske vlade za BiH u Sarajevu broj 14.571/1 od 14. marta 1888. godine Jusuf-efendija imenovan je za muftiju u Bihaću. Po dolasku u Bihać obavljao je i dužnost muderisa u bihaćkoj medresi. Hafiz Jusuf-efendija bio je nosilac visokih priznanja i odlikovanja, među kojima je i Zlatni orden za zasluge za narod, kojim ga je odlikovao Franjo Josif, austrougarski car i kralj.

Prvi poslijeratni bihaćki muftija u novoj državi imenovan je tek 9. februara 1921. godine, kada je na osnovu Štatuta za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini, koji je još uvijek bio na snazi, za bihaćkog muftiju imenovan Abdulah-efendija Mornjak.

Bio je hafiz Kur’ana, a rođen je u Gradačcu 1885. godine, gdje je i završio mekteb i medresu. Nakon toga, 1906. godine odlazi na studij u Istanbul, gdje uspješno diplomira 1914. godine i dobija mjesto nadzornika vjerskih škola u Crnoj Gori. Za vojnog imama u Italiji postavljen je godinu dana nakon toga, a na tom položaju ostaje sve do 1918. godine. Nakon Prvog svjetskog rata preuzima dužnost muderisa u Jajcu, odakle je odlukom Ulema-medžlisa od 9. februara 1921. godine postavljen za okružnog muftiju u Bihaću, navodi profesor dr. Ismet Bušatlić u svom eseju Bihaćke muftije i njihov značaj u Cazinskoj krajini.

Neko vrijeme predavao je u Bihaćkoj medresi, a ubrajali su ga u istaknute vjerske ličnosti tog vremena. Kada je 1930. godine ukinuto Muftijstvo bihaćko, hafiz Abdulah-efendija Mornjak prelazi u sudsku školu i radi kao šerijatski sudac u Štipu, Tetovu, Gnjilanu i na kraju u rodnom Gradačcu od 1941. godine sve do penzioniranja 1945. godine.

Mehmed Kudić, sin rahmetli hadži Nurije i rahmetli hadži Adile, rođen je u Velikoj Kladuši 15. oktobra 1969. godine. Osnovnu školu završio je u Liskovcu, zatim Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, a potom fakultet na čuvenom Univerzitetu Al-Azhar u Kairu. Nakon završenog studija, 1994. godine odlazi u Njemačku, gdje je radio na organiziranju i pokretanju džemata u Ulmu, Ravensburgu i Tuttlingenu. U decembru 1995. godine vraća se u Veliku Kladušu na mjesto gradskog imama i profesora arapskog jezika u Cazinskoj medresi. Punih 10 godina, od 1998. do 2008. godine, bio je na poziciji glavnog imama Medžlisa Velika Kladuša, za što su mu Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini i Medžlis Islamske zajednice Velika Kladuša dodijelili Plaketu za uspješno rukovođenje vjersko-prosvjetnom službom Medžlisa.

Federalno ministarstvo obrazovanja imenovalo ga je 2008. godine za člana Komisije za izradu Nastavnog plana i programa arapskog jezika za osnovne i srednje škole u Federaciji BiH. Pored profesionalnog angažmana redovnog profesora arapskog jezika u medresi “Džemaludin Čaušević” u Cazinu, individualno i timski aktivno se bavi i prevodilačkim radom. Na postdiplomskom je studiju na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Hifz je položio 15. septembra 2014. godine pred Komisijom Rijaseta Islamske zajednice u Sarajevu. Do 20. aprila 2019. godine bio je na poziciji pomoćnika direktora za nastavu. U braku je sa Sabahetom i otac je triju kćeri.

Muftija Kudić za Stav govori o svom viđenju Muftijstva bihaćkog i planovima u budućem radu:

“Poziciju bihaćkog muftije prihvatio sam s ponosom, ali istodobno i s iznimnom odgovornošću. Molim dragog Boga da mi pomogne u toj misiji. Na samom početku htio bih se zahvaliti dosadašnjem muftiji Hasanu ef. Makiću na predanom radu. Bihaćko muftijstvo smješteno je na sjeverozapadu Bosne. Obuhvata 11 medžlisa, sedam u Federaciji BiH i četiri u bosanskohercegovačkom entitetu RS. Broji preko 130 džemata. Polazeći od kur’anske osnove da su vjernici braća, dobra i korektna saradnja među medžlisima, Medresom i Islamskim pedagoškim fakultetom pretpostavka je za uspješan rad. Moj angažman i aktivnosti koje ću poduzimati svakako će ići u tom pravcu. Nakon sagledavanja situacije na terenu i uvjeta rada, namjeravam, uz Allahovu pomoć, napraviti strategiju razvoja institucija Islamske zajednice na području Muftijstva bihaćkog. Moje intencije su sljedeće: intenzivno se zalagati za bolji materijalni status imama; oživljavanje vjerskog života kroz vjersku pouku za djecu, ali i za odrasle; intenziviranje redovitog džematskog djelovanja, posebno kada su u pitanju namazi u džematu i omladinska druženja. Sarađivat ću, ako Bog da, s predstavnicima i institucijama našeg kantona, a posebnu pažnju namjeravam posvetiti džematima i džematlijama u RS-u.”

Muftiju smo pitali i o intenzivnim odlascima bh. građana u Evropsku uniju u potrazi za boljim životom i na koji način Islamska zajednica može utjecati na smanjenje tog trenda. Muftija Kudić upozorava da je situacija alarmantna.

“Da, činjenica je da ljudi masovno odlaze u inostranstvo. BiH ostaje bez mladih i obrazovanih ljudi, ostaje bez njegovatelja, majstora, liječnika, farmaceuta, inžinjera i drugih. Na desetine hiljada ljudi se posljednjih godina iselilo i na hiljade porodica zauvijek napustilo BiH. Situacija jeste alarmantna i trenutno ne postoji mehanizam koji može zaustaviti taj trend. Obično se u medijima govori da je to problem bosanskohercegovačke vlasti. Vjerske zajednice ne bi trebale zadirati u državne i političke probleme, ali isto tako, ne mogu ni ignorirati dešavanja u društvu, budući da moraju voditi računa o svakodnevnom životu svojih vjernika. To je problem koji se ne može riješiti preko noći. Muftijstvo bihaćko će se pozabaviti ovim problemom i, ako već ne možemo spriječiti odlazak ljudi, potrudit ćemo se da oni koji odu ostanu vezani za Islamsku zajednicu i njene korijene te da čuvaju svoj bošnjački identitet”, objašnjava novoizabrani muftija te se osvrće i na pojavu migranata. Zanimao nas je njegov pogled na nedobrosusjedske tendencije da se Krajina prikaže kao radikaliziran teritorij s velikim brojem “opasnih muslimana”.

“Od Adema, a. s., do danas poznata je pojava migracija stanovništva. Ona je bila individualna i kolektivna. Ibrahim, a. s., poznat je po svom putovanju i Hidžri. To je proces koji se odvija bez našeg utjecaja. Smatram da smo mi kolateralna šteta u svim ovim događanjima. Nadam se će se nadležne institucije znati nositi s tom situacijom. Na nama je da im pomognemo u onom dijelu koji se od nas očekuje”, kaže muftija Kudić, te poručuje: “S obzirom na to da je Unsko‑sanski kanton nastanjen pretežno bošnjačkim stanovništvom, otud i obaveza političkih predstavnika da odgovornije pristupe stvaranju ambijenta razumijevanja i tolerancije u demokratskom duhu.”

“Mi ćemo sarađivati sa svim institucijama Unsko-sanskog kantona. Muftijstvo će se ponašati prema ustavnoj poziciji Islamske zajednice, a to je da je Islamska zajednica samostalna i autonomna u svom radu. Tražit ćemo pomoć i rješenja o pravnom statusu objekata koji do sada nisu riješeni. Željeli bismo vidjeti jedinstvo i prosperitet u Bosanskoj krajini”, naglašava muftija Kudić.

Prethodni članak

Smaknut jer je bio uz narod

Sljedeći članak

Miris režiranog incidenta

PROČITAJTE I...

Careva džamija, kao ni druge carske džamije, nije imala vakufske imovine. Službenici su finansirani iz carske hazne. Uprkos toj činjenici, kako piše Hasan Eminović, stari su je Stočani stalno ukrašavali i o njoj se brinuli putem svojih vakufa. Poklanjali su svoju imovinu kao trajno dobro, a sav prihod bio je podređen njenom funkcioniranju

Bošnjački prosvjetni kadar uključio se u izradu planova i programa iz četiri predmeta nacionalne grupe. Neki autori uradili su i dio udžbenika iz predmeta koji se koriste u obrazovanju na bosanskom jeziku. Manji dio udžbenika koji se koriste u osnovnim školama na Kosovu za nastavu na bosanskom jeziku je iz Bosne. Nažalost, problem danas predstavlja činjenica da u srednjim i višim školama nema udžbenika. Bio je samo jedan uvoz udžbenika iz Bosne za srednje škole u školskoj 2015/2016. godini. I još jedan, veoma važan problem jeste odliv i osipanje broja učenika, uglavnom zbog odlaska s roditeljima u zapadnoevropske zemlje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!