Zauzdavanje ustašluka ne može se postići agresivnim ljevičarenjem

I to je taj paradoks. Prave ustaše misle potpuno drukčije, ali ne priznaju Bošnjake kao naciju. Reducirane ustaše žele dijeliti Bosnu, a protuustaše prema muslimanima generalno, a onda i Bošnjacima imaju zapravo vrlo negativne stavove. Apsurd je dosegao kulminaciju kada je neku Sanju Modrić, novinarku Novog lista, prije par godina na HTV-u ismijao Slaven Letica, desničarski, uglavnom HDZ panegiričar, kada je tvrdila da je Bosna nemoguća država, i to zbog muslimana. Bošnjaci se kao narod i ne spominju. No, ima li se u vidu da je osnivač Novog lista, razočaran Jugoslaven i promotor mita o Crvenoj Hrvatskoj Frano Supilo, kao i Starčević, život okončao u ludnici? Nije li stoga stav Modrićke očekivan?

Piše: Faris NANIĆ

 

Žigosanje ustaškog simbola na ruci djevojke u Zadru koja nosi majice s ustaškom simbolikom, kćeri albanskog migranta s hrvaćanskim državljanstvom. Kineski migranti koji daju podršku navijačkim siledžijama u obračunu s istim takvim siledžijama iz Beograda. Bacanje srbijanskog vaterpoliste u hladni Jadran jer se prošetao splitskom rivom u bojama svog kluba, Crvene zvezde, prije utakmice sa splitskim rivalom. Četnici u moru, ustaše na zadatku, i to u multietničkoj postavi – albanskoj, kineskoj i hrvatskoj. Vaterpolista Crvene zvezde koji iz mora viče: “Nisam Srbin, nisam Srbin”, misleći time da će se izvući iz gabule. Slike su to koje posljednjih dana dominiraju javnim prostorom Hrvatske. Sve nakon prepiske Biskupske konferencije Hrvatske i vrha Srpske pravoslavne crkve, u međusobnim optužbama za potpirivanje nacionalizma i netoleranciju.

MULTIETNIČKE USTAŠE ZA USPJEŠNU INTEGRACIJU

Fenomen nije nov, čak su više-manje permanentne njegove demonstracije u Hrvatskoj. Nova je ta višeetnička dimenzija. Otkud javna podrška kineskih migranata navijačkom nasilništvu motiviranom nacionalističkim hrvatskim osjećajima? Nije li ustaštvo kineskih doseljenika ili albanske kćeri put ka integraciji u hrvatsko, a ne hrvaćansko organizirano društvo – državu Hrvatsku, odnosno misle li doseljenici (Albanci ili Kinezi, svejedno) da se jedino ekstremnim hrvatovanjem može postati integriranim?

Ili ih je tomu podučio Zlatko Hasanbegović, čiji splitski vijećnik hvali ustrašeno skakanje Srbijanca crnogorske nacionalnosti u more u bijegu pred razjarenim navijačima kojima smetaju crveno-bijele boje kluba uglavnom pročetničke beogradske čaršije. To jest, misle li doseljenici, temeljem svekolike političke i medijske halabuke, da u Hrvatskoj žive samo Hrvati, da su svi stanovnici Hrvatske Hrvati jer ih takvima stalno i bez ostatka zovu svi mediji, svi političari i sva javnost. I ona virtualna na društvenim mrežama. Vjerovatno da, posebno ako baš i nisu obrazovani ili upućeni u finese naših historija, posebno njihovih mitskih, srpsko-hrvatskih dijelova kojima su saturirane, pa misle da se onda trebaju dokazivati kao veći Hrvati ne bi li bili prihvaćenim kao veći katolici od pape.

No, slučaj mlade Albanke kojoj je školski kolega kao nekoj kravi utisnuo užareni žig koji podsjeća na slovo U izrazito je zanimljiv i svjedoči o potpunom bunilu u kojem živi pretežiti dio “Hrvata”. Naime, njezin je babo Adem Shalla, drug komunista, kandidat na županijskoj listi SDP-a na prošlim lokalnim izborima za jednu od najzaostalijih županija u svakom pogledu, posebno kulturno-civilizacijskom, onoj zadarskoj, uzgaja djetešce koje nosa i fotografira se s ustaškim majičicama koje im popovi i učitelji prodaju kao vid pomoći Vukovaru.

Vukovaru, koji je ipak i po odredbama Erdutskog sporazuma, odnosno tzv. mirne reintegracije Istočne Slavonije i Zapadnog Srijema, multietnički, ne samo hrvatsko-srpski (u Vukovaru je živjelo dosta Albanaca, Bošnjaka i Mađara). Šta se to dešava ne samo u praznoj glavici zadarskog “stočara” koji ljude žigoše ustaškim znakovljem kako bi ih etiketirao, valjda kao licemjere, to je već slučaj i za psihijatriju, nego i u glavici djetešceta druga iz SDP-a, i kakav je to SDP koji kandidira tog Shallu, koji odgaja dijete u ustaškom duhu? Ili, ako ne odgaja, mirno posmatra njezino izrastanje u ustaškog fana. I tu ne staje, posebno u Dalmaciji.

Par dana poslije ovog jezivog incidenta s gotovo jednako strašnom pozadinom koji je direktor škole označio “dječijom igrom” i zaradio prosvjetnu inspekciju, zidovi škole u Splitu išarani su grafitima ustaške i protusrpske sadržine. Nakon što su sinovi nekih saborskih zastupnika HDZ-a proslavili svoje očeve čestitkama za pravoslavni Božić fotografijama ustaše koji u ruci drži odrubljenu glavu vojnika tzv. Jugoslavenske vojske u otadžbini, jednako zločinačke formacije, i sličnim krajnje primitivnim ispadima i ostali nekažnjeni, šta se moglo očekivati od ostalih sinova “lijepe naše”?

KRIŽ I SLOVO U

Ustaška je ideologija, baš kako to tvrdi njezin panegiričar Hasanbegović, bila izrazito promuslimanska, naravno, u onom unitarističkom hrvatskom duhu Ante Starčevića i sljedbenika mu, od Josipa Franka do Ive Pilara i Ante Pavelića. Ove ustaše koje slijedi albanska curica misle u koordinatama Dodika i Čovića – podjele Bosne, ekskluzivnog malog hrvatskog i što većeg srpskog teritorija, etnički i vjerski očišćenih od svega što se ne uklapa. Pa crtaju ustaški akronim, to veliko latinično slovo U s križem u sredini. To je travestija, potpuno nepoznavanje ideja, ideologija i historije, površnost, posebno drugova jugoslavenskih komunista koji su se pretvorili u hrvatske socijaldemokrate i misle da moraju svoje “hrvatstvo” isticati.

Takvo “hrvatovanje” gledaju njihova dječica i pogrešno (a možda i ne) to interpretiraju, križićem u slovu U i redukcijom ideje na hrvatski entitet od Lištice do Posušja. I to u saradnji sa Srbima, naravno, samo onim bosanskim. Ta redukcija i prosrpski stavovi nerviraju istinske pravaše, sljedbenike velikodržavne ideologe, i tu je korijen sukoba sa Srbima u Hrvatskoj kao i ovih incidenata. Sukob nije načelan jer i njima “muslimani” idu na živce, ali im trebaju kod prebrojavanja i za podršku (ma koliko ona bila iluzorna) tom projektu “Velike Hrvatske”, od Alpa do Kosova i albanske jadranske obale – mitske Crvene Hrvatske kao dijela teritorija koje pokriva opasna izmišljotina Ante Starčevića o hrvatskom državnom pravu.

Križ je tu da podsjeti na stvarni identitet ili vezivno tkivo nacije – katoličku crkvu koja već sve većem dijelu Hrvata ide na jetra, pa se množe, u Saboru odbačeni, protucrkveni zahtjevi za revizijom vatikanskih ugovora (lijevo-liberalni blok Amsterdamske koalicije), ali i ateistički pokliči o vjerama kao zlu te dobrim, milim i nenasilnim ateistima (kakvi su valjda bili boljševici i nacisti ili, pak, jakobinci, recimo) koje promovira odmetnuta članica iste koalicije stranka Pametno. No, šta će od nacije ostati ako se iz nje isključi Crkva? Ne brinite, niti jedan hrvatski ateista nije toliko lud da niječe činjenicu kako bez Crkve ne bi bilo hrvatske nacije.

Crkva je tu da ostane kako bi opstala nacija. No, njezin se utjecaj treba smanjivati ili potpuno eliminirati iz politike i javnih poslova, osim naravno propagande fidei, koja se svodi prije svega na širenje nacionalizma, zaogrnutog u kršćanski nauk. Svaki, ama baš svaki hrvatski ateista nema nikakvih dilema oko pozitivne uloge Crkve u tzv. protuturskim ratovima i spasu Hrvata na Antemurale Christianitatis od pomahnitalih islamista iz Azije, kao što nema dilema da je osmanska vlast na teritorijama koji se danas zovu Hrvatskom bila čisti mrak, bez obzira na ostatke ostataka temeljito porušenih građevina koji svjedoče o kulturnom i civilizacijskom napretku tih krajeva pod Osmanlijama, odnosno uglavnom bosanskom vlašću koju su držali Bošnjaci.

I to je taj paradoks. Prave ustaše misle potpuno drukčije, ali ne priznaju Bošnjake kao naciju. Reducirane ustaše žele dijeliti Bosnu, a protuustaše prema muslimanima generalno, a onda i Bošnjacima imaju zapravo vrlo negativne stavove. Apsurd je dosegao kulminaciju kada je neku Sanju Modrić, novinarku Novog lista, prije par godina na HTV-u ismijao Slaven Letica, desničarski, uglavnom HDZ panegiričar, kada je tvrdila da je Bosna nemoguća država, i to zbog muslimana. Bošnjaci se kao narod i ne spominju. No, ima li se u vidu da je osnivač Novog lista, razočaran Jugoslaven i promotor mita o Crvenoj Hrvatskoj Frano Supilo, kao i Starčević, život okončao u ludnici? Nije li stoga stav Modrićke očekivan?

Na koncu, ustašovanje dobro dođe vlasti da se zaborave avioni korumpiranog ministra odbrane i njegov deal s korumpiranom vlasti tzv. jevrejske države, propast Uljanika i utjecaj plaćanja garancija za propale poslove tog brodograđevinara iz budžeta (vrlo vjerovatna recesija, deficit veći i od planiranog…), pad industrijske proizvodnje bez izgleda na oporavak, pad investicija iz EU fondova koji je neminovan zbog Brexita, a to su jedine stvarne investicije. To je, uostalom, potvrdila i početkom sedmice objavljena analiza Ekonomskog instituta iz Zagreba.

Premijer Plenković čuva ministra Krstičevića iako je nesposoban, nemušt, otkriven s prstima u pekmezu, ali koji mu ove reducirane ustaše drži u redovima za glasanje za HDZ na svakim izborima. Lahko se otarasio javnosti odiozne, bahate i u korupciju oko “Agrokora” upletene ministrice Dalić jer ona nije imala nikakvu političku bazu, samo podršku nekih finansijskih i krugova iz realnog ekonomskog sektora. No, ako se ustašluk otme kontroli režimskih medija i vladajuće politike, može postati vrlo nezgodan, poput bijesna psa puštena s lanca, posebno potpomognut ekonomskom recesijom ili krizom koja je na pomolu, ohrabren nacionalističkim ideologijama iz zemalja EU, ludovanjem Donalda Trumpa i njegove administracije (zidovi i puščani meci za migrante, smrt i elementarnog multilateralizma).

Međutim, zauzdavanje ovih trendova ne može se postići agresivnim ljevičarenjem, ateizmom i mitologijom. Ovu posljednju – mitologiju – u Hrvatskoj, nažalost, podržavaju i jedni i drugi – promotori i protivnici ustašovanja, originalnog i reduciranog. To potvrđuju gromoglasno i liberalno najavljivane promjene školskih kurikuluma koji se, barem u izučavanju jezika, historije i književnosti nisu otarasili legendi i mitova i dalje ih čvrsto držeći neupitnim istinama.

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

Građani Sandžaka, uz niz kulturnih manifestacija i svečanosti, ove sedmice obilježavaju 20. novembar, Dan Sandžaka. Taj se datum još od 2005. godine obilježava kao jedan od zvaničnih praznika Bošnjaka u Srbiji, a odabran je 20. novembar u znak sjećanja na osnivanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Sandžaka (ZAVNOS) 20. i 21. novembra u Pljevljima 1943. godine

Vrlo je potrebno uočiti da dirigirane migracije preko Bosne i Hercegovine predstavljaju ogroman sigurnosni izazov i prijetnju u prvom redu za Bošnjake. Macron je izrekao nesuvislost o tzv. džihadistima povratnicima koja se oslanja na narativ Christophera Delisa, a koji opet uporište ima u velikosrpskoj propagandi s početka devedesetih godina 20. stoljeća.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!