Zatvarajući mrtve oči Jasmina Salihovića

Zaliježem da promijenim okvir i izvadim bombe. Pogled mi skrenu desno, dva-tri metra od mene naslonjen na stablo jelike njihov vojnik sjedio je i velikim crnim razrogačenim očima nepomično gledao u mene. Tek tren poslije spazih kako desnom rukom stišće vrat iz kojeg je šikljala krv. Pružio je ruku prema meni, kao da hoće nešto kazati

Piše: Amir HASANOVIĆ

Ponedjeljak je, 8. novembar 1993. godine. Počinje snažna ofanziva Vojske Republike Srpske na Olovo. Cilj im je zauzimanje Olova i spajanje Romanije i Glasinca dolinom Krivaje sa srpskim snagama u Vozući i na Ozrenu. Time bi bio prekinut koridor između tuzlanske regije i srednje Bosne. Glavni pravac napada vodi preko Kruševa, sela udaljenog od Olova desetak kilometara.

Dvije sedmice nakon prvih udara, VRS glavni pravac svojih napada usmjerava prema Olovu iz smjera Krivajevića i Ajdanovića, linijom Kruševo – Bakići – Kremenjača (kota 1113). Na branioce Olova napadaju pripadnici četiri korpusa VRS-a: Sarajevsko-romanijskog, Krajiškog, Drinskog i Hercegovačkog. Tu su 2. romanijska brigada, dijelovi 11. lake pješadijske brigade iz Mrkonjić-Grada, 6. sanske i 43. prijedorske brigade, 65. zaštitni puk, kao i združene jedinice iz Drinskog korpusa.

Uprkos niskim temperaturama i velikom nedostatku MTS-a (materijalno-tehničkih sredstava), naše snage u dvosedmičnim borbama odolijevaju i odbijaju sve napade. Dotad najžešći udar otpočinje 22. novembra na rejonu Bakića.

Oko 11 sati dobijamo informaciju da je linija na Bakićima probijena, a da se na Kruševu jedva odbijaju napadi. Polupospani, izmoreni i promrzli, penjemo se u polutrku uz brdo. Žestoke detonacije odjekuju cijelim krajem uz gromoglasnu pješadijsku pucnjavu.

Na zadnjem dijelu linije dočekuje nas komandir bataljona Olovske brigade, koji je s borcima na liniji: “Pomagajte, puca nam desno krilo, izbili su nam bok, imam dolje ranjene ljude.”

Trčimo, praktično letimo niz stranu. Desno od nas vidimo kako Srbi ulaze u šumarak s boka našim snagama. Odjednom, kao da se sam Džehennem otvorio. Uletjeli smo i zatvorili bok četnicima ispred nosa.

Stiže naredba za kontranapad, ne smije se dopustiti ulazak u borbu neprijateljskom pojačanju. Nastaje drama. Pucamo jedni na druge s razdaljine od petnaestak metara. Šuma sva u dimu.

Odjednom, osjetim, pomičemo se naprijed. Povlače se, ali otpor je i dalje snažan. Do mene pada pogođen Jasmin Salihović. Dolje, malo ispred, padaju pokošena još dva naša borca.

Krećemo se dalje. Zaglušujuća je pucnjava. Zaliježem da promijenim okvir i izvadim bombe. Pogled mi skrenu desno, dva-tri metra od mene naslonjen na stablo jelike njihov vojnik sjedio je i velikim crnim razrogačenim očima nepomično gledao u mene. Tek tren poslije spazih kako desnom rukom stišće vrat iz kojeg je šikljala krv. Pružio je ruku prema meni, kao da hoće nešto kazati. Ja sam okrenuo glavu, skočio i nastavio se kretati.

Pucao sam kao u bunilu. Stjerali smo ih u šumarak iz kojeg su bježali niz uski put. Desno od nas gorjela je njihova praga. Tijela vojnika oko nje razbacana.

“Bježe, bježe”, čuh iza sebe glas. Osjetih ruku na ramenu. Moj drug Mirza…

Čujem viku, traže da se uvedu ljudi u obezbjeđenje linije. U blizini odjeknu ezan, a onda se zaori pjesma: “Olovo je moje porušeno, al’ ranjeno sad podiže glavu”.

Čučnuo sam jer su mi se noge tresle od iznemoglosti. Tijelom su me prožimali trnci, u ušima je bubnjalo.

Vraćali smo se polahko. Na izlazu na proplanak vidjeh kako iznose tijela naših momaka. Među njima je ležao i rahmetli Jasmin. Razbarušene kovrdže pale su mu na čelo. Kao da spava. Spustim se na koljena, pomilujem ga po čelu i polahko mu rukom zatvorim oči.

Teški, preteški trenuci.

Zato molim, kad nabrajate heroje, ne zaboravite hrabre branioce Olova. Taj su dan za odbranu naše domovine živote položili Jasmin Salihović (1973), Almir Sarajlić (1970), Vehad Hasić (1974) i Mensur Kahrić (1973). Lahka vam zemlja bosanska, gazije naše, moje…

 

PROČITAJTE I...

U jednoj poruci navodi se da su “škole u Bosni prebačene opet ‘Hizmetu’, ali da je učiteljima rečeno da njihove plaće nisu ‘prebačene’”, te da su na taj način oduzete mnoge plaće učiteljima. “Učitelje su stavili na mjesto budala, ja im haramim”, stoji u istoj poruci. U jednoj drugoj piše da je pokušaj državnog udara najviše koristio školama na Balkanu. “Na Balkanu su govorili da će poslije uplatiti pa su ljudi strpljivo čekali, poslije se desio državni udar i onda su rekli da ne mogu isplatiti”, objavljeno je u jednoj od poruka

U junu 1944. godine, na sastanku s Churchillom u Napulju, Tito je bio je prinuđen na izvjesno priznanje legitimiteta izbjegličke vlade u Londonu, što je indirektno otvorilo vrata infiltraciji velikosrpskog interesa u narodnooslobodilački pokret. Uslijedili su ustupci velikosrpski orijentiranoj izbjegličkoj vladi, među kojima je bila jedna od najvrednijih i najvećih žrtava ukidanje ZAVNOS-a i podjela Sandžaka između Srbije i Crne Gore

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!