fbpx

Zašto smo tek sada postali svjesni vrijednosti Baščaršijske džamije

Baščaršijska džamija predstavljala je u vrijeme svoje gradnje avangardno djelo čije su stilističke odlike nagovještavale pojavu klasičnog stila te je i nulta tačka za razumijevanje razvoja jednoprostornih kupolnih džamija u Bosni i Hercegovini

 


Piše: Kenan ŠURKOVIĆ

Baščaršijska džamija jedna je od sedam sačuvanih kupolnih džamija u Sarajevu. Po starini, treća je u nizu. Izgrađena je 1528. godine, poslije džamije Mustafa-bega Skenderpašića – Skenderije (1518) i Čekrekči Muslihudinove džamije (1526). Njen je puni naziv Džamija Havadže Duraka. O samom osnivaču ne znamo gotovo ništa osim da je bio očigledno dovoljno bogat da finansira jedno takvo zdanje. Građena je u vrijeme Gazi Husrev-bega i početka ekonomske i infrastrukturne ekspanzije grada, kada je Sarajevo polahko poprimalo obrise značajnog regionalnog centra.

Njen je položaj veoma interesantan s obzirom na to da se nalazi u srcu Baščaršije, u neposrednoj blizini zanatskih radnji i kazandžijske ulice, koja je i u vrijeme gradnje džamije bila na istom mjestu. To okruženje nekad je bilo još intenzivnije, a na starim fotografijama iz 19. stoljeća možemo otkriti da su zanatlije svoje dućane imale i ispred same džamije, gdje se danas nalazi otvoren prostor trga. Rijetko je koja džamija bila tako okružena trgovinama, pa se može pretpostaviti da je dobar dio radne čaršije upravo u njoj obavljao molitvu.

Riječ je o jednoprostornoj kupolnoj džamiji dimenzija 11,5 × 11,7 metara. Munara se nalazi na desnoj strani objekta i visoka je 34,7 metara (veoma je lijepo ukrašena kamenim reljefima). Na frontalnom dijelu uzdiže se trijem s tri manje kupole. U unutrašnjosti se nalazi kameni minber i veoma dobro izveden mihrab s nekoliko redova stalaktitskog ukrasa, dok se duž čitave sjeverozapadne strane zida nalazi mahvil koji svojim dimenzijama zauzima dobar dio unutrašnjosti. Preko mahvila se ulazi i u munaru. Međutim, džamija je u prošlosti bila oštećena, pogotovo poslije požara iz 1697. godine. Razaranje Sarajeva od Eugena Savojskog imalo je za posljedicu da su skoro sve kupolne džamije imale određen stepen devastacije. Tako znamo da je u tom napadu oštećen trijem Begove džamije (izvaljen jedan stub iz ležišta), a trijemovi su nastradali i kod Careve, Čekrekčijine i Buzadži hadži Hasanove džamije. U tom napadu, a uslijed požara, urušena je kupola Baščaršijske džamije, koja je obnovljena vjerovatno veoma brzo, već u narednim godinama. Od tog vremena pa do danas džamija je više-manje zadržala svoj originalan izgled. Ipak, restauracija je bila neophodna, a ona je urađena nedavno, u čemu je učestvovala Generalna direkcija vakufa Republike Turske.

Obnova Baščaršijske džamije otkrila je više slikarskih slojeva koji su bili prekrečeni. Najznačajniji su ostaci sloja iz sredine 18. stoljeća, kada je ova džamija zajedno s Ferhadijom i Gazi Husrev-begovom bila ponovo oslikana, što otkrivamo iz historijskih zapisa. U to je vrijeme izgrađen i današnji veliki drveni mahvil sa stubovima koji je zamijenio raniji kameni, a koji se nalazio s desne strane od ulaza u džamiju. Ispod dosadašnjeg zelenog bojenog nanosa na mahvilu su otkriveni i najbolje sačuvani dijelovi slikarija iz 18. stoljeća.

Ovo je bez sumnje veoma značajno otkriće koje pokazuje s kakvim su se motivima oslikavale i ostale sarajevske džamije iz tog vremena, a čiji nam ostaci nisu sačuvani. Riječ je o stiliziranim cvjetnim motivima izražajnih boja. Realističan manir oslikavanja u to vrijeme je bio raširen diljem Osmanskog carstva i zamijenio je raniji apstraktniji pristup ustoličen u rumi-ornamentici.

Oslikavanje Baščaršijske džamije sredinom 18. stoljeća bilo je refleksija novog zaokreta u osmanskoj dekorativnoj umjetnosti. Takozvani period tulipana iz vremena sultana Ahmeda III, s početka 18. stoljeća, utjecao je na kompletnu kulturu življenja onog vremena, naročito bogatog stanovništva, a svoje jako uporište našao je u umjetnosti i arhitekturi. Iako neki historičari na period tulipana gledaju kao na otvaranje prema Evropi, njega ipak treba posmatrati kao preobrazbu osmanskog osjećaja za lijepo, a nesumnjivo je da se sve to odrazilo i na Bosnu, čemu svjedoči i slikarski sloj u Baščaršijskoj džamiji.

Baščaršijska džamija dugo je bila zapostavljena u nauci. I onaj mali broj knjiga i tekstova o osmanskoj arhitekturi koji su objavljivani u Jugoslaviji fokusirao se isključivo na nekoliko poznatijih džamija u našoj zemlji. Ovo zapostavljanje primjetno je i danas, pa nemamo niti jednu ozbiljniju studiju o ovom objektu. Nikad nije, naprimjer, donesen neki generalni stav o vrijednosti njene arhitekture ili o stilističkoj profilaciji, niti je nešto napisano o njenom historijskom značaju. Tako se Baščaršijska džamija, zajedno s Čekrekčijinom i Buzadži hadži Hasanovom, našla na margini naučnog izučavanja kada je Sarajevo u pitanju.

Najlakše bi bilo reći da Baščaršijska džamija pripada klasičnom stilu, međutim, klasični stil u vrijeme gradnje ovog objekta još nije postojao. Određenu zbunjenost, kada je u pitanju stilističko određivanje, može izazvati i godina njene izgradnje. Prve tri decenije 16. stoljeća smatraju se prijelaznim periodom u osmanskoj arhitekturi, pri čemu su neke džamije, s jedne strane, u svojoj osnovi zadržavale odlike ranocarigradskog stila, a s druge pokazivale tendenciju prema novom tretiranju forme. Upravo tim težnjama i tom prijelaznom periodu pripada Baščaršijska džamija, a njena godina izgradnje – 1528. – daje za pravo da je ne posmatramo kao čist stilistički projekt koji po svemu pripada samo jednoj školi, već da ona otkriva sve one simptomatične pokazatelje o promjenama stila u osmanskoj arhitekturi. U tom smislu, Baščaršijska džamija i pored svih još prisutnih, ali i dobrim dijelom potisnutih odlika ranocarigradskog stila (pogotovo kad je dimenzioniranje u pitanju i oblikovanje kamene plastike), ipak pokazuje odlike jasnog prostornog rasporeda arhitektonskih elemenata i snažne tendencije prema vertikalizmu, što će sve biti karakteristično za nadolazeći klasični stil.

Baščaršijska džamija prvi je vjerski objekt u našoj zemlji koji je građen s novim osjećajem za formu i s potpunim prevladavanjem ranijih tradicija, što se može uočiti ako je poredimo sa samo dvije godine mlađom Čekrekčijinom džamijom, koja je sa svojom horizontalnim rasprostiranjem arhitektonskih masa njena sušta suprotnost. Zbog toga je Baščaršijska džamija u vrijeme svoje gradnje predstavljala avangardno djelo čije su stilističke odlike nagovještavale pojavu klasičnog stila te je i nulta tačka za razumijevanje razvoja jednoprostornih kupolnih džamija u Bosni i Hercegovini. Možemo ići i korak dalje pa utvrditi da se u ovoj džamiji nadolazeći klasični stil bolje zrcali negoli i u Gazi Husrev-begovoj džamiji. U tom smislu, najviše nam upada u oči molitveni kubus i nadovezujući oktagonalni tambur ispod kupole, koji su, zajedno s prozorskim rasporedom, gledajući iz profila, školski primjer rješavanja fasadnog raščlanjivanja kod jednokupolnih džamija pretklasičnog i klasičnog perioda. Zbog svega navedenog, vrlo je moguće da projekt Baščaršijske džamije dolazi iz glavne istanbulske radionice, što se do sada znalo samo za kasnije sarajevske projekte.

 

PROČITAJTE I...

Rijedak, gotovo nezabilježen primjer ne samo u odnosu na druge “zaraćene strane” na prostoru bivše Jugoslavije nego i u kontekstu same historije rata.

Naime, na Facebooku pojedinih kandidata NiP-a objavljene su fotografije na kojima je uslikano više od 30 osoba, a jasno se vidi da niko od njih nema masku. Poznato je da je u Kantonu Sarajevo u zatvorenom prostoru dozvoljen boravak maksimalno 30 osoba.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!