Zašto nam trebaju nacionalne institucije

Ukupni rad državnih ustanova, s druge strane, pokazuje da čitav jedan kosmos tema bitnih za Bošnjake ostaje nepokriven. Ovo se posebno reflektira na područja gdje Bošnjaci žive kao manjina, u domovinskim zemljama i dijaspori. Dakle, uz državni okvir, potrebne su institucije poput “Preporoda” i “Merhameta”, koje će se baviti Bošnjacima, uz razumijevanje da se sektori kulture i obrazovanja moraju ogledavati s obzirom na interkulturalnu premreženost triju naroda u BiH.

Piše: Filip Mursel BEGOVIĆ

Nedavna polemika, ako bismo je tako uopće mogli i nazvati, o ulozi i svrsi državnih i nacionalnih obrazovnih i kulturnih institucija, ukazala je na nepomirljive stavove, ali i na kontinuitet gotovo šizofrene proizvodnje konfuznih i kontradiktornih shvatanja suodnosa između državotvornog i nacionalnog u BiH. Ustvari, kada govorimo o bošnjačkim elitama, riječ je o nezajažljivom egu razvikanih pojedinaca koji se nalaze u permanentnom sukobu oko moći i para. Takva atmosfera, u kojoj se ne želi ulagati u zajednicu nego u vlastito Ja, pokazalo se, proizvodi opći nerad i haos.

Kod Bošnjaka ne samo da na akademskom nivou bilježimo izostanak proizvodnje svih temeljnih nacionalnih izdanja, nadalje zamrli književni život (a bez plodne književnosti, i jezik se isušuje), nego primjećujemo i zastoj na razini folklorne artikulacije identiteta. Prostor koji opisujemo životodajna je nacionalna biosfera koja se kreće od folklornog do akademskog nivoa. Biosfera koja se sada nalazi na rubu egzistencije i doslovno je prinuđena da se održava prosjačeći za nešto što se u kulturama susjednih država smatra temeljnim standardom.

O svrhovitosti nacionalnih institucija zapravo se započelo govoriti osnivanjem Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU). Protivnici BANU-a govorili su da se njome potire i obesmišljava postojanje državne akademije ANUBiH, baš kao što to paralelno rade i srpske i hrvatske akademije u BiH. No, kada govorimo o BANU, problem ponajviše vidimo u posvemašnjem amaterizmu i sitnošićardžijskom politikantstvu koji su proizvodili inicijatori same ideje, muftija Zukorlić i reis emeritus Cerić. Kao i mnogi drugi u toj instituciji osnovanoj u Novom Pazaru, obojica inicijatora nemaju zadovoljavajuće naučne reference da budu članovi bilo koje akademije koja drži do vlastitog digniteta. Doduše, s obzirom na funkciju koju je Cerić obnašao, mogao je zadobiti status počasnog člana, ali samo to.

Stoga, ideja BANU postojećim je pristupom posve kontaminirana pseudonaučnim amaterizmom i vjerovatno nikada neće ni zaživjeti pod ovim imenom, jer to i ne zaslužuje. No, treba li nama uopće nešto kao što je BANU, bošnjački instituti i fondacije za književnost, jezik, historiju i slično? Ako se njima ispunjava praznina koju za Bošnjake državne institucije ne mogu popuniti, onda je odgovor potvrdan. Ako su to samo isprazne ljušture bez stručnih i predanih kadrova i kvalitativnih sadržaja, onda je odgovor negativan.

Nažalost, većina dosadašnjih prijedloga za osnivanje nacionalnih institucija ukazivalo je upravo na nedostatak misije i vizije potrebne da nešto zadobije upotrebnu svrhu i bude prepoznato kao vrijedno finansiranja i ulaganja. Ili bi se Bošnjaci okupili, osmislili nešto plemenito i funkcionalno, ali se odmah potom i razišli, jer njihov ego nije mogao podnijeti saputništvo i zajedničko žrtvovanje za “opći interes”. U tom smislu, raduje nas da se događaju pozitivni pomaci unutar postojećih bošnjačkih institucija od kojih smo gotovo odustali. Nova vodstva u BZK “Preporodu” i “Merhametu” pokazuju da je moguće u vrlo kratkom periodu stvari pomjeriti nabolje. Ideja ne nedostaje, ostaje pitanje ulaganja u ovakve institucije.

Primjerice, afera Vlade Kantona Sarajevo otkriva da su bili spremni pronevjeriti 200 hiljada maraka u korist nepostojećeg instituta za kulturu, što je svota koja nadmašuje ukupna sredstva kojima u KS-u servisiraju “Preporod”, “Napredak” i “Prosvjetu”. Dakle, nije istina da nema novaca za kulturu i obrazovanje. Ima, samo se netransparentno raspoređuju.

Bez sumnje, potrebno je ulagati i u državne obrazovne i kulturne institucije jer bez njih nema ni integracijskih procesa u Bosni i Hercegovini, bez njih nema ni zajedničkog mjesta gdje tri naroda mogu artikulirati nešto što ih povezuje i spaja. Kao i sve drugo kod Bošnjaka, i ova vrlo jednostavna formula ne može biti prihvaćena bez trzavica i problema. Ako bismo simplificirano prišli ovoj problematici, rekli bismo da u Bosni imamo tri kuće s tri domaćina. Potrebna je četvrta kuća gdje će se tri domaćina sastajati i dogovarati. Međutim, neki sugeriraju da nije tako i, umjesto toga, otvaraju bošnjačku kuću sa željom da ona bude mjesto susreta i dogovaranja. Takav je pristup posve kriv i kod Bošnjaka vodi u potpuni gubitak nacionalnih i državnih kapaciteta, na radost druga dva domaćina koji bi svoje kuće rado uknjižili u grunt drugih država.

Ukupni rad državnih ustanova, s druge strane, pokazuje da čitav jedan kosmos tema bitnih za Bošnjake ostaje nepokriven. Ovo se posebno reflektira na područja gdje Bošnjaci žive kao manjina, u domovinskim zemljama i dijaspori. Dakle, uz državni okvir, potrebne su institucije poput “Preporoda” i “Merhameta”, koje će se baviti Bošnjacima, uz razumijevanje da se sektori kulture i obrazovanja moraju ogledavati s obzirom na interkulturalnu premreženost triju naroda u BiH.

Naredni problem vidimo u neravnopravnoj raspodjeli sredstava. Na posljednjem konkursu Federalnog ministarstva kulture i sporta u oči bode da su Bošnjaci dobili nemjerljivo manje od Hrvata, iako su imali prijavljene projekte koji zaslužuju potporu. Odnosno, selekcija u ministarstvu pod kontrolom HDZ-a BiH nije vršena prema kvaliteti nego prema nacionalnom predznaku, i to u korist Hrvata. Iz ovog proizlazi da se hitno mora uspostaviti novi sistem finansiranja kulture i nauke od nacionalnog značaja u kojem sve razine vlasti moraju participirati na odgovarajući način. Pri tome se mora voditi računa da se novac daje za kapitalne projekte i temeljne institucije koje iza sebe imaju reference i tradiciju. Jer, ako je “Preporod” u istom rangu kao i udruženje ribolovaca i udruženje umirovljenih šahista, a trenutno jeste tako, onda će Bošnjaci svjedočiti vlastitoj propasti, bit će prepušteni pseudonaučnim i amaterskim rješenjima, a kulturne standarde postavljat će im nepostojeći instituti Naše stranke.

PROČITAJTE I...

Kako smo mogli saznati zahvaljujući djelovanju opozicione zastupnice u Skupštini Kantona Sarajevo Samre Ćosović-Hajdarević, takva propaganda kantonalnog režima te cenzura bilo kakve kritike plaća se ni manje ni više nego iz džepa građana ovog kantona!

Na 315 stranica knjige pukovnik Sead Jusić kroz opis vlastitog učešća u ratu, a posebno u danima bitke, zatim kroz izjave velikog broja preživjelih učesnika “Breze '94”, svjedočenja zarobljenih neprijateljskih vojnika, potom kroz zarobljenu pisanu građu, ali i dostupnu poslijeratnu objavljenu i neobjavljenu građu s obje strane fronta, donosi raznovrstan materijal od nemjerljivog značaja za razumijevanje toka i karaktera navedene bitke, te namjera daleko nadmoćnijeg napadača, ali i postignuća daleko hrabrijih i uspješnijih branilaca

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!