fbpx

Zašto je u Danskoj zapaljen Mushaf

Izvjesni Rasmus Paludan, vođa ultradesne šovinističke stranke Čvrsti put, pali Mushaf ispred policijskog kordona koji razdvaja demonstrante i klanjače džume ispred danskog Parlamenta. Zašto su muslimani u Danskoj odlučili bijesom i džumom na nemjestu ekshibicijom izraziti otpor protumuslimanskom nasilju i terorizmu

Piše: Faris NANIĆ

 

Živi obruč Šveđana oko džamije u Stockholmu kao štit muslimanima dok klanjaju džumu. S njima i švedska ministrica kulture. Džumanski ezan na razglasu u Christchurchu. Novozelanđanke u hidžabu, zajedno s premijerkom, u iskazu poštovanja i suosjećanja prema tradiciji većine muslimanskih žena na Novom Zelandu. Premijerka koja je odmah napad osudila kao teroristički najavila da će se pooštriti zakoni o oružju te izrazila nacionalnu solidarnost sa žrtvama i njihovim obiteljima.

Kolektivno iskazan osjećaj stida i odgovornosti, ali i solidarnosti građana Melbourna jer je teroristički čin napada na dvije džamije u Christchurchu počinio Australac, uz široku inicijativu da se oduzme status parlamentarnog zastupnika drugom Australcu koji je taj zločin opravdao kao odgovor na “islamski terorizam”. Desetine hiljada ljudi okupljeno u novozelandskim gradovima u znak protesta protiv rasizma te u spomen na muslimane koje je naoružani napadač ubio u Christchurchu za vrijeme džume, dok premijerka Jacinda Ardern najavljuje održavanje središnje nacionalne komemoracije. Oko petnaest hiljada ljudi svih vjera i etničkih porijekala okupilo se na večernjem bdijenju u Christchurchu u parku pored džamije Al Noor, u kojoj je ubijeno četrdeset ljudi, od ukupno pedeset žrtava rasistički motiviranog, islamofobnog terorizma. Jevreji New Yorka koji prepuštaju centralnu gradsku sinagogu muslimanima da u njezinoj sigurnosti obave džumu.

Kopenhagen, Danska. Izvjesni Rasmus Paludan, vođa ultradesne šovinističke stranke Čvrsti put, pali Mushaf ispred policijskog kordona koji razdvaja demonstrante i klanjače džume ispred Parlamenta Danske. Predsjednica istog tog parlamenta javno se protivi džumi na otvorenom. Džumu pred Parlamentom zatražile su muslimanske organizacije u Danskoj, baš kako se traži dozvola za bilo koje javno okupljanje od policije, poput ekoloških protesta, demonstracija radnika u autoindustriji ili gej parada. Dozvola je izdana po zakonu, ali je javno, protestno klanjanje džume naišlo na priličan otpor čak i umjerenog političkog i idejnog spektra u Danskoj.

Dva pola, dvije suprotstavljene koncepcije integracije, reklo bi se na prvi pogled. Možda i s pravom, ali samo ako se pogledaju obje strane, ona većinske populacije i vlasti te muslimanskih zajednica. Solidarnost, građanska hrabrost i pristojnost iskazana u demokratskom društvu Švedske, Novog Zelanda i Australije, ali i drugih zapadnih zemalja, Njemačke i Britanije te zahvalnost i poštovanje koje tim činima iskazuju muslimani otvaranjem vrata svojih džamija i punom gostoljubivošću sublimiraju tragediju i zločin i daju nadu. Javno protivljenje visoke zvaničnice, ali i paljenje Mushafa kao reakcije na isforsiranu džumu s ekshibicijskim pretenzijama prkosa pred Parlamentom u Danskoj, uz policijske intervencije i ranjene ljude, čine upravo suprotno. Nema iskaza solidarnosti većine, niti zahvalnosti ugrožene manjine.

Umjesto nade, još veće nepovjerenje. Kako, ako Danska, Švedska, Australija i Novi Zeland dijele gotovo u potpunosti iste društvene vrijednosti i norme? Leži li odgovor na ovu dilemu samo u činjenici da je Danska znatno tvrđe i s više animoziteta reagirala na migrantski val posljednjih godina ili u naravi historijskog danskog odnosa prema strancima, kao i njezine kolonijalne i prilično nasilničke prošlosti, ukorijenjenog rasizma? Ili je način muslimanskog suočavanja u prve tri zemlje bio bitno drukčiji od onoga u Danskoj? Zašto? U sva četiri slučaja riječ je o kulturološki i etnički miješanim muslimanskim zajednicama, odnosno, preciznije, o čitavom setu kulturološki i etnički homogenih zajednica, nekih manje, a nekih više sklonih integraciji, nekih manje, a nekih više uplašenih asimilacijskim ili, još gore, difamacijskim tendencijama koje mnogi s razlogom zovu islamofobijom kao novim oblikom rasizma.

Zašto su muslimani (ili neki muslimani) u Danskoj odlučili bijesom i džumom na nemjestu ekshibicijom izraziti otpor protumuslimanskom nasilju i terorizmu? Unatoč rastu islamofobije u svim državama Zapada, kojoj je pridonosio val navodno islamski inspiriranog terorizma, ali i povećanog priliva izbjeglica i migranata koji nisu svi muslimani, nisu se sve zemlje jednako nosile s istim izazovima. Danska je jedna od onih razvijenih zapadnih zemalja koja je u suočavanju s tim fenomenima imala najviše problema. Tako je baš Danska, u skladu s vlastitom tradicijom grube policije, najviše upotrebljavala metode represije, katkad i neselektivne i kolektivne, a bila je na čelu uljuđenijih država EU koje su se zalagale za restrikcije Schengenskog sporazuma i tvrde kontrole na nacionalnim granicama. Međutim, ista je Danska u dobroj mjeri slijedila trendove u EU i na sličan način dopuštala organiziranje islamskih zajednica, jednako kao i mnoge države EU, u okviru zakona o udruženjima, bez institucionalizacije. Upravo je taj neintegracijski trend bio i plodnim tlom za rast animoziteta dijela muslimana prema državi u kojoj su rođeni i čije državljanstvo imaju, posebno druge i treće generacije, djece i unuka doseljenika koja nisu imali ekonomsku perspektivu, a integracija je bila ograničena, u dobroj mjeri dopuštena samo uz asimilaciju i odricanje od identiteta.

No, čak je i tu bilo problema. Dobar dio evropskih zemalja diči se tolerancijom koja je teško izborena u stoljećima vjerskih ratova i čiji su temelji položeni westfalskim mirovnim sporazumima 1648. godine, kojima je zaustavljen niz vjerski inspiriranih protestantsko‑katoličkih ratova tokom trideset godina. Svoje konačno uobličenje, vole vjerovati Evropljani kršćanskih kulturoloških i civilizacijskih korijena, duh tolerancije i uvažavanja doživio je nakon obračuna s nacizmom i njegovim strašnim posljedicama. No, je li tome baš tako?

Odnosi li se tolerancija različitosti na svaku historijski utemeljenu i potvrđenu civilizacijsku različitost ili samo na one koje se smatraju izvorno evropskim, posebno kršćanskim, u idejnom, kulturnom i civilizacijskom smislu? Naravno da i ovo izvorno evropski nije jednoznačno i podložno je itekakvim revizijama, posebno kada je o islamu riječ. Stoga se i pojedinac koji je pristao na odricanje od identiteta i dalje smatrao strancem, neevropljaninom, Azijatom, što je proizvodilo frustraciju i dalje produbljivalo animozitete kod onih koji su nastojali sačuvati barem dio identiteta. Međutim, baš je krucijalno nerazumijevanje islama stvorilo taj prikriveni i recesivni odijum prema islamskoj prisutnosti u Evropi kao nečem uvijek privremenom jer je suštinski idejno, kulturno i civilizacijski strano i pripada drugim kontinentima.

Danski šovinista koji pali Mushaf to najbolje epitomizira. On dakle, površinski, na razini primitivne deklaracije (fašisti su palili knjige, među njima je bilo i muslimana) pokazuje posvemašnji prijezir prema Objavi, ali dubinski, riječ je o prijeziru prema stjecanju znanja koje bi mu pomoglo da shvati suštinu. On u plitkosti svog duha pali ono što smatra simbolom, jer sam ne čita svoju Objavu, koja je, ili bi barem trebala biti, temelj njegove vjere i identiteta, pa ne shvata da time ništa ne postiže. Da se potrudio išta naučiti o islamu, barem da razumije i spozna “neprijatelja”, shvatio bi da mu je taj primitivan čin uzaludan. Kur’an je riječ Božija koja se nalazi memorirana na Ploči pomno čuvanoj i ne može ju se izbrisati, a na Zemlji utisnuta je u pamćenja miliona hafiza i otisnuta na svim mogućim medijima, pa je neuništiva. Baš kako Stvoritelj i kaže da je spustio ovaj Spomen (Kur’an) i da će ga doista čuvati.

U tom smislu, čin je u odnosu na muslimane intaktan, bez posljedica. Ili bi to trebao biti. Kur’an nije simbol, u što se Biblija u dobroj mjeri pretvorila na Zapadu, u najboljem slučaju biblijske su priče inspiracija za umjetnost i književnost, katkad i travestijskom obliku njihove negacije, odnosno pobijanja vjerskih doktrina ili podmetanja čiste pornografije. Kur’an nije niz priča, pa nije inspiracija za umjetnost. Riječ Kur’ana, njegovi ajeti, međutim, inspiracija su za istraživanje i spoznaju, temelj su naučnih metoda koje razvijaju islamski učenjaci još u prvim stoljećima po Hidžri. Zato su i neuništivi – oni potiču ideje, koncepte, spoznaju složenih zakona ljudske esencije i egzistencije, ali i fizikalnih zakona svemira.

Kur’an opstaje na Zemlji jer su bez njega ideje ograničene ili vode u pogrešnom smjeru. Daleko je od jednostavnosti i dvodimenzionalnosti simbola, blizu jednostavnosti obreda i vjere i počelom je nauke i spoznaje. Barem bi tako trebalo biti, nedvojbeno za muslimane. Zato bi njihove bijesne i nekontrolirane, pa i ovako ekshibicionističke reakcije trebale izostati. No, ako su neuki ili tek naučenog neznanja, onda Mushaf štampan u stotinama hiljada primjeraka, pa čak i efermerni simboli poput grbova i zastava, postaje svetima i njegovo skrnavljenje postaje casus belli, razlog za divljanje, nekontrolirane reakcije i provokacije.

Stoga bi danskim muslimanima bilo znatno bolje da su se poveli za dobrim primjerom muslimana u drugim zapadnim zemljama, pa džumu klanjali u džamijama ili musalama, zaštićeni od svojih sugrađana nemuslimana te kasnije s njima podijelili Božije nimete i zajedno pred Parlamentom građanski protestno nosili transparente s artikuliranim političkim zahtjevima prema svim granama vlasti. Kao što su trebali s drugim građanima hrabro protestirati protiv terorizma koji se čini u ime islama. Tada bi, umjesto prijezira šovinističkih punoglavaca, dobili solidarnost sugrađana s kojima dijele temeljne vrijednosti društva. Možda i pozitivne promjene, odnosno odgovor vlasti na zahtjeve za promjenama zakonskih okvira institucionalizacije svog položaja, za donošenjem izvršnih odluka vlasti u ekonomskom i socijalnom spektru i za pokretanjem sudskih postupaka za sankcioniranje rasizma, ksenofobije i islamofobije. Međutim, za to treba “izaći iz kutije”, egzogeno i endogeno proizvedenog geta bez vidljivih fizičkih granica, ali uz tvrde duhovne granice, u kojem se navodno brane identiteti. Upravo suprotno. U uvjetima geta koji potiče neznanje identitet se suši jer je statičan, postaje gola forma i suvišna tradicija koja počesto preuzima primat nad kur’anskim ajetima. A tu formu i uporno insistiranje na njoj okruženje ne razumije.

PROČITAJTE I...

Ako pogledamo rezultate izbora za Kantonalnu skupštinu 2018. godine, imali smo oko 2.500 glasova više, dakle, kada saberemo glasove koje su dobile te dvije koalicije. Naravno, rezultat će puno zavisiti i od izlaznosti birača, puno će zavisti i od broja registriranih u inostranstvu. Na izborima 2018. svi smo išli samostalno, ovaj put kroz ove dvije koalicije ćemo, nadam se, dobiti većinu u Gradskom vijeću. S druge strane, imamo značajna četiri politička subjekta s hrvatskim predznakom prijavljena za izbore, ovaj put ne izlaze u okviru HNS-a, te očekujemo zanimljivu političku borbu za glasove građana Mostara, u kojoj će, uvjeren sam, pobijediti Koalicija za Mostar 2020.

U Konakovićevim istupima da se naslutiti pokušaj blefiranja i smekšavanja mogućih budućih “papaka” – a njih, sudeći po svemu, trenutno ipak neće naći u Stranci demokratske akcije. Zašto? Pa naprosto zato što su dovoljno zreli i razumni da uvide kako prolaze i neki ozbiljniji “SDA disidenti” u svojim političkim karijerama. O Čampari i ne govorimo, jer on je, barem u ovom trenutku, i dalje član SDA – makar njegovo ponašanje posljednjih mjeseci ličilo na “izlazak u ratama”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!