Zašto je u Danskoj zapaljen Mushaf

Izvjesni Rasmus Paludan, vođa ultradesne šovinističke stranke Čvrsti put, pali Mushaf ispred policijskog kordona koji razdvaja demonstrante i klanjače džume ispred danskog Parlamenta. Zašto su muslimani u Danskoj odlučili bijesom i džumom na nemjestu ekshibicijom izraziti otpor protumuslimanskom nasilju i terorizmu

Piše: Faris NANIĆ

 

Živi obruč Šveđana oko džamije u Stockholmu kao štit muslimanima dok klanjaju džumu. S njima i švedska ministrica kulture. Džumanski ezan na razglasu u Christchurchu. Novozelanđanke u hidžabu, zajedno s premijerkom, u iskazu poštovanja i suosjećanja prema tradiciji većine muslimanskih žena na Novom Zelandu. Premijerka koja je odmah napad osudila kao teroristički najavila da će se pooštriti zakoni o oružju te izrazila nacionalnu solidarnost sa žrtvama i njihovim obiteljima.

Kolektivno iskazan osjećaj stida i odgovornosti, ali i solidarnosti građana Melbourna jer je teroristički čin napada na dvije džamije u Christchurchu počinio Australac, uz široku inicijativu da se oduzme status parlamentarnog zastupnika drugom Australcu koji je taj zločin opravdao kao odgovor na “islamski terorizam”. Desetine hiljada ljudi okupljeno u novozelandskim gradovima u znak protesta protiv rasizma te u spomen na muslimane koje je naoružani napadač ubio u Christchurchu za vrijeme džume, dok premijerka Jacinda Ardern najavljuje održavanje središnje nacionalne komemoracije. Oko petnaest hiljada ljudi svih vjera i etničkih porijekala okupilo se na večernjem bdijenju u Christchurchu u parku pored džamije Al Noor, u kojoj je ubijeno četrdeset ljudi, od ukupno pedeset žrtava rasistički motiviranog, islamofobnog terorizma. Jevreji New Yorka koji prepuštaju centralnu gradsku sinagogu muslimanima da u njezinoj sigurnosti obave džumu.

Kopenhagen, Danska. Izvjesni Rasmus Paludan, vođa ultradesne šovinističke stranke Čvrsti put, pali Mushaf ispred policijskog kordona koji razdvaja demonstrante i klanjače džume ispred Parlamenta Danske. Predsjednica istog tog parlamenta javno se protivi džumi na otvorenom. Džumu pred Parlamentom zatražile su muslimanske organizacije u Danskoj, baš kako se traži dozvola za bilo koje javno okupljanje od policije, poput ekoloških protesta, demonstracija radnika u autoindustriji ili gej parada. Dozvola je izdana po zakonu, ali je javno, protestno klanjanje džume naišlo na priličan otpor čak i umjerenog političkog i idejnog spektra u Danskoj.

Dva pola, dvije suprotstavljene koncepcije integracije, reklo bi se na prvi pogled. Možda i s pravom, ali samo ako se pogledaju obje strane, ona većinske populacije i vlasti te muslimanskih zajednica. Solidarnost, građanska hrabrost i pristojnost iskazana u demokratskom društvu Švedske, Novog Zelanda i Australije, ali i drugih zapadnih zemalja, Njemačke i Britanije te zahvalnost i poštovanje koje tim činima iskazuju muslimani otvaranjem vrata svojih džamija i punom gostoljubivošću sublimiraju tragediju i zločin i daju nadu. Javno protivljenje visoke zvaničnice, ali i paljenje Mushafa kao reakcije na isforsiranu džumu s ekshibicijskim pretenzijama prkosa pred Parlamentom u Danskoj, uz policijske intervencije i ranjene ljude, čine upravo suprotno. Nema iskaza solidarnosti većine, niti zahvalnosti ugrožene manjine.

Umjesto nade, još veće nepovjerenje. Kako, ako Danska, Švedska, Australija i Novi Zeland dijele gotovo u potpunosti iste društvene vrijednosti i norme? Leži li odgovor na ovu dilemu samo u činjenici da je Danska znatno tvrđe i s više animoziteta reagirala na migrantski val posljednjih godina ili u naravi historijskog danskog odnosa prema strancima, kao i njezine kolonijalne i prilično nasilničke prošlosti, ukorijenjenog rasizma? Ili je način muslimanskog suočavanja u prve tri zemlje bio bitno drukčiji od onoga u Danskoj? Zašto? U sva četiri slučaja riječ je o kulturološki i etnički miješanim muslimanskim zajednicama, odnosno, preciznije, o čitavom setu kulturološki i etnički homogenih zajednica, nekih manje, a nekih više sklonih integraciji, nekih manje, a nekih više uplašenih asimilacijskim ili, još gore, difamacijskim tendencijama koje mnogi s razlogom zovu islamofobijom kao novim oblikom rasizma.

Zašto su muslimani (ili neki muslimani) u Danskoj odlučili bijesom i džumom na nemjestu ekshibicijom izraziti otpor protumuslimanskom nasilju i terorizmu? Unatoč rastu islamofobije u svim državama Zapada, kojoj je pridonosio val navodno islamski inspiriranog terorizma, ali i povećanog priliva izbjeglica i migranata koji nisu svi muslimani, nisu se sve zemlje jednako nosile s istim izazovima. Danska je jedna od onih razvijenih zapadnih zemalja koja je u suočavanju s tim fenomenima imala najviše problema. Tako je baš Danska, u skladu s vlastitom tradicijom grube policije, najviše upotrebljavala metode represije, katkad i neselektivne i kolektivne, a bila je na čelu uljuđenijih država EU koje su se zalagale za restrikcije Schengenskog sporazuma i tvrde kontrole na nacionalnim granicama. Međutim, ista je Danska u dobroj mjeri slijedila trendove u EU i na sličan način dopuštala organiziranje islamskih zajednica, jednako kao i mnoge države EU, u okviru zakona o udruženjima, bez institucionalizacije. Upravo je taj neintegracijski trend bio i plodnim tlom za rast animoziteta dijela muslimana prema državi u kojoj su rođeni i čije državljanstvo imaju, posebno druge i treće generacije, djece i unuka doseljenika koja nisu imali ekonomsku perspektivu, a integracija je bila ograničena, u dobroj mjeri dopuštena samo uz asimilaciju i odricanje od identiteta.

No, čak je i tu bilo problema. Dobar dio evropskih zemalja diči se tolerancijom koja je teško izborena u stoljećima vjerskih ratova i čiji su temelji položeni westfalskim mirovnim sporazumima 1648. godine, kojima je zaustavljen niz vjerski inspiriranih protestantsko‑katoličkih ratova tokom trideset godina. Svoje konačno uobličenje, vole vjerovati Evropljani kršćanskih kulturoloških i civilizacijskih korijena, duh tolerancije i uvažavanja doživio je nakon obračuna s nacizmom i njegovim strašnim posljedicama. No, je li tome baš tako?

Odnosi li se tolerancija različitosti na svaku historijski utemeljenu i potvrđenu civilizacijsku različitost ili samo na one koje se smatraju izvorno evropskim, posebno kršćanskim, u idejnom, kulturnom i civilizacijskom smislu? Naravno da i ovo izvorno evropski nije jednoznačno i podložno je itekakvim revizijama, posebno kada je o islamu riječ. Stoga se i pojedinac koji je pristao na odricanje od identiteta i dalje smatrao strancem, neevropljaninom, Azijatom, što je proizvodilo frustraciju i dalje produbljivalo animozitete kod onih koji su nastojali sačuvati barem dio identiteta. Međutim, baš je krucijalno nerazumijevanje islama stvorilo taj prikriveni i recesivni odijum prema islamskoj prisutnosti u Evropi kao nečem uvijek privremenom jer je suštinski idejno, kulturno i civilizacijski strano i pripada drugim kontinentima.

Danski šovinista koji pali Mushaf to najbolje epitomizira. On dakle, površinski, na razini primitivne deklaracije (fašisti su palili knjige, među njima je bilo i muslimana) pokazuje posvemašnji prijezir prema Objavi, ali dubinski, riječ je o prijeziru prema stjecanju znanja koje bi mu pomoglo da shvati suštinu. On u plitkosti svog duha pali ono što smatra simbolom, jer sam ne čita svoju Objavu, koja je, ili bi barem trebala biti, temelj njegove vjere i identiteta, pa ne shvata da time ništa ne postiže. Da se potrudio išta naučiti o islamu, barem da razumije i spozna “neprijatelja”, shvatio bi da mu je taj primitivan čin uzaludan. Kur’an je riječ Božija koja se nalazi memorirana na Ploči pomno čuvanoj i ne može ju se izbrisati, a na Zemlji utisnuta je u pamćenja miliona hafiza i otisnuta na svim mogućim medijima, pa je neuništiva. Baš kako Stvoritelj i kaže da je spustio ovaj Spomen (Kur’an) i da će ga doista čuvati.

U tom smislu, čin je u odnosu na muslimane intaktan, bez posljedica. Ili bi to trebao biti. Kur’an nije simbol, u što se Biblija u dobroj mjeri pretvorila na Zapadu, u najboljem slučaju biblijske su priče inspiracija za umjetnost i književnost, katkad i travestijskom obliku njihove negacije, odnosno pobijanja vjerskih doktrina ili podmetanja čiste pornografije. Kur’an nije niz priča, pa nije inspiracija za umjetnost. Riječ Kur’ana, njegovi ajeti, međutim, inspiracija su za istraživanje i spoznaju, temelj su naučnih metoda koje razvijaju islamski učenjaci još u prvim stoljećima po Hidžri. Zato su i neuništivi – oni potiču ideje, koncepte, spoznaju složenih zakona ljudske esencije i egzistencije, ali i fizikalnih zakona svemira.

Kur’an opstaje na Zemlji jer su bez njega ideje ograničene ili vode u pogrešnom smjeru. Daleko je od jednostavnosti i dvodimenzionalnosti simbola, blizu jednostavnosti obreda i vjere i počelom je nauke i spoznaje. Barem bi tako trebalo biti, nedvojbeno za muslimane. Zato bi njihove bijesne i nekontrolirane, pa i ovako ekshibicionističke reakcije trebale izostati. No, ako su neuki ili tek naučenog neznanja, onda Mushaf štampan u stotinama hiljada primjeraka, pa čak i efermerni simboli poput grbova i zastava, postaje svetima i njegovo skrnavljenje postaje casus belli, razlog za divljanje, nekontrolirane reakcije i provokacije.

Stoga bi danskim muslimanima bilo znatno bolje da su se poveli za dobrim primjerom muslimana u drugim zapadnim zemljama, pa džumu klanjali u džamijama ili musalama, zaštićeni od svojih sugrađana nemuslimana te kasnije s njima podijelili Božije nimete i zajedno pred Parlamentom građanski protestno nosili transparente s artikuliranim političkim zahtjevima prema svim granama vlasti. Kao što su trebali s drugim građanima hrabro protestirati protiv terorizma koji se čini u ime islama. Tada bi, umjesto prijezira šovinističkih punoglavaca, dobili solidarnost sugrađana s kojima dijele temeljne vrijednosti društva. Možda i pozitivne promjene, odnosno odgovor vlasti na zahtjeve za promjenama zakonskih okvira institucionalizacije svog položaja, za donošenjem izvršnih odluka vlasti u ekonomskom i socijalnom spektru i za pokretanjem sudskih postupaka za sankcioniranje rasizma, ksenofobije i islamofobije. Međutim, za to treba “izaći iz kutije”, egzogeno i endogeno proizvedenog geta bez vidljivih fizičkih granica, ali uz tvrde duhovne granice, u kojem se navodno brane identiteti. Upravo suprotno. U uvjetima geta koji potiče neznanje identitet se suši jer je statičan, postaje gola forma i suvišna tradicija koja počesto preuzima primat nad kur’anskim ajetima. A tu formu i uporno insistiranje na njoj okruženje ne razumije.

PROČITAJTE I...

Vrlo je potrebno uočiti da dirigirane migracije preko Bosne i Hercegovine predstavljaju ogroman sigurnosni izazov i prijetnju u prvom redu za Bošnjake. Macron je izrekao nesuvislost o tzv. džihadistima povratnicima koja se oslanja na narativ Christophera Delisa, a koji opet uporište ima u velikosrpskoj propagandi s početka devedesetih godina 20. stoljeća.

Sve ovo možda i ne bi bilo toliko alarmantno da nije činjenice da se baš u ovom kontekstu dešava gotovo sinhronizirano etiketiranje BiH kao “tempirane bombe” ili “legla džihadista” od mnogo važnijih političkih faktora iz Evrope i svijeta.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!