fbpx

ZAŠTO JE PALA MAHATHIROVA REFORMSKA VLADA U MALEZIJI

Zašto je pala Mahathirova multietnička, progresivna, inkluzivna, reformska vlada koja nije dogurala ni polovinu mandata? Šta za budućnost Malezije znači povratak Ujedinjene malajske nacionalne organizacije (UMNO) na kormilo vlasti? Kako bi Malezija mogla izgledati pod vlašću novog koalicionog saveza (Perikatan Nasional) u kojem, bez izbora, kao dio nove vlade učestvuje poraženi i diskreditirani UMNO

 

Piše: Osman SOFTIĆ

Fascinantni obrat na političkoj sceni Malezije dvije godine nakon izbora reformske vlade Koalicije nade (Pakatan Harapan), koju je predvodio Mahathir Mohamed, najzaslužniji za ekonomski uspjeh i modernizaciju Malezije, velika je zagonetka. Pad Mahathirove vlade politički je presedan u savremenoj političkoj povijesti Malezije. Kao predvodnik Nacionalnog fronta (BN), Ujedinjena malajska nacionalna organizacija (UMNO) Malezijom je u kontinuitetu vladala od proglašenja nezavisnosti 1957. do maja 2018, kada je, mimo svih očekivanja, trijumfalnom pobjedom združene opozicije koju je predvodio Mahathir Mohamed s vlasti svrgnut premijer Nadžib Razak.

Političko rivalstvo između Ujedinjene malajske nacionalne organizacije UMNO-a i Panislamske partije Malezije PAS obilježilo je više od pola stoljeća postkolonijalne vlasti u Maleziji. To je također dovelo do dinamičnog natjecanja u borbi za islamizaciju države i društva. U praktičnom smislu UMNO, kao vladajuća, i PAS, kao opoziciona politička snaga, nadmetali su se čiji je diskurs i model islama autentičniji i korisniji za Maleziju. Njihovo rivalstvo i antagonizam išli su do te mjere da je PAS vladajući UMNO optuživao i za nevjerništvo.

Najpoznatiji primjer tragičnog sukoba vlasti i militantne opozicije jeste incident koji se dogodio 1985. u Memaliju, selu u distriktu Baling na sjeveru Malezije, u državi Kedah (Mahathirova država rođenja). Tada je u okršaju policajaca s pristalicama lokalnog imama Ibrahima Mahmuda, zvanog Libija, koji je bio odan opozicionom PAS-u, poginulo 14 njegovih pristalica i 4 policajca, uključujući i Ibrahima. Baling je historijski poznatiji kao mjesto održavanja pregovora kolonijalnih britanskih vlasti Malaje s komunističkim pobunjenicima. S obzirom na to da je u to vrijeme Mahathir bio premijer Malezije, stanovnici Balinga i danas očekuju njegovo izvinjenje, iako je operaciju naredio Musa Hitam, njegov zamjenik i ministar unutrašnjih poslova. PAS je u osudama vladajuće UMNO partije išao tako daleko da je optuživao vlasti UMNO-a za provođenje “novog oblika kolonijalne vladavine drugim sredstvima”.

Borba za naklonost sve konzervativnijeg i islamski osviještenog malajskog stanovništva potaknula je dinamični proces islamizacije društva i državne administracije. Tako je proces islamizacije proteklih decenija, koji je posebno intenziviran nakon islamske revolucije u Iranu 1979, postao središnje političko pitanje na kojem se zasnivao legitimitet vlasti.

Kako Malezija ne bi pala pod kontrolu militantnih islamista inspiriranih iskustvom islamskih revolucionara u Iranu i “Muslimanskom braćom”, Mahathirova vlada polovinom osamdesetih godina kooptira umjerenije islamiste i islamski omladinski pokret (ABIM), koji je tada predvodio harizmatični studentski lider Anwar Ibrahim. Umjereni islamisti postaju dio sistema vlasti i nove muslimanske elite, a Mahathir započinje proces islamizacije Malezije s vrha, i to kao dio državne političke strategije modernizacije društva, koristeći energiju islamista, uz podršku pobožnih masa. Tim je istovremeno nastojao marginalizirati radikalnije islamske trendove koje je zagovarao PAS, te u manjoj mjeri pokret “Darul Arqam”.

Idejni arhitekti projekta islamizacije bili su Anwarovi prijatelji, islamski internacionalisti i ugledni učenjaci na zapadu, među kojim su najistaknutiji Ismail Faruqi, Taha Džabir Elvani, Abdul Hamid Abu Sulayman i drugi. Bili su okupljeni oko Međunarodnog instituta za islamsku misao (IIIT). Glavni intelektualni arhitekt islamizacije u Maleziji bio je Sayyed Naquib al-Attas. PAS je ove mjere ocijenio kozmetičkim i nedovoljnim, smatrajući ih islamskom superstrukturom kojom se nastojalo malezijskom kapitalizmu prispodobiti islamski legitimitet. Međutim, projekt islamizacije s vremenom je poprimio različite trajektorije i odredio pravac razvoja Malezije i dinamike islama u njoj nad kojim niti jedna struktura, pa ni državna, nije mogla imati punu kontrolu.

Nakon Mahathirove ostavke u februaru 2020. godine, došlo je do ozbiljnog političkog zapleta oko imenovanja nove vlade u kojoj je za premijera, sasvim neočekivano, imenovan Muhyiddin Yasin, ministar unutrašnjih poslova i Mahathirov partijski kolega. Iz Anwarove partije (PKR) istupio je njegov rival Azmin Ali kako bi oslabio Anwarove šanse da postane premijer. Azmina je slijedilo desetak lojalista koji su se priključili Mahathirovom PPBM-u. To bi u normalnim okolnostima trebalo ojačati Mahathirovu poziciju, ali to se nije desilo. Mahathir, koji je, navodno, potajno ohrabrivao Azmina u njegovom duelu s Anwarom Ibrahimom, izgubio je vlastitu podršku u partiji, zbog čega podnosi ostavku. Na čelo PPBM-a umjesto Mahathira dolazi Muhyiddin Yasin, Mahathirov bliski saradnik, ministar unutrašnjih poslova i prekaljeni malajski političar veteran i umjereni malajski nacionalist. Muhyiddin bi teško postao premijer pored dva politička kolosusa Mahathira i Anwara da je vladajući PH ostao neokrnjen. Malezijski monarh, u duhu vestminsterskog parlamentarizma koji je Malezija naslijedila od Velike Britanije, imenovao je Muhyiddina za mandatara vlade. Postoje neslaganja ko je imao stvarnu većinu, Mahathir, Anwar ili Muhyiddin. Malezijski monarh, nakon razgovora s parlamentarcima ponaosob, zaključuje da Muhyiddin ima podršku većine parlamenta.

Mahathir je 2018. obećao da će se nakon dvije godine povući i mjesto premijera ustupiti Anwaru Ibrahimu. Ostavku je podnio prije nego je planirao. Mahathir se nikad nije pomirio s mogućnošću da Anwar postane premijer Malezije. Iako se pomirio s Anwarom i pomogao mu da izađe iz zatvora posredovanjem kod kralja da mu se ukine presuda i ušao s njim u koalicionu reformsku vladu, postoji uvriježeno mišljenje da se Mahathir bojao Anwarove političke moći. Premijer u Maleziji ima ogromne političke ovlasti. Mahathir se, navodno, bojao da bi Anwar, ako bi postao premijer, mogao posegnuti za revanšizmom prema Mahathirovoj porodici, prema njenom bogatstvu, poslovnim interesima i privilegijama. Još kao premijer Mahathir je izražavao skepticizam prema Anwarovoj političkoj ideologiji, liberalizmu i islamističkom pedigreu s kojim se Mahathir, skloniji konzervativnom sekularizmu, nije slagao. U tom kontekstu, izbor Muhyiddina za premijera, iako je iznenadio i razočarao Mahathira, jer su mu najbliži saradnici radili iza leđa, ne bi mu teško pao da je rezultat bila samo eliminacija Anwara. Ali, očigledno da se tajno radilo i na njegovoj eliminaciji, što je njemu, iako u 95. godini, teško palo.

Anwar se s Mahathirom sukobio kad je bio njegov zamjenik. Nakon smjene s mjesta vicepremijera Anwar je 1997. godine protiv Mahathirove vlade poveo masovni reformski pokret. Nakon toga, Mahathirovom voljom biva utamničen, da bi na kraju igrom sudbine i sam Mahathir napustio udobnost penzionerskog života i digao revolt protiv Nadžibove vlasti, uzjahavši na krilima istog onog, ali još masovnijeg i organiziranijeg pokreta koji je Anwar pokrenuo protiv njegove vlade. Nadžibova korumpirana vlast ujedinila je dvojicu najvećih rivala malezijske politike.

Razakov režim svrgnut je s vlasti zbog korupcijskog skandala u vezi s navodnom pronevjerom više milijardi dolara iz državnog razvojnog fonda One Malaysia Development Berhad (1MDB), najvećem korupcijskom skandalu ove vrste ne samo u povijesti Malezije već i u savremenoj svjetskoj političkoj povijesti, u čije razotkrivanje su se uključila i tužilaštva SAD-a, Singapura i Švicarske. Bio je to jezičak na vagi koji je presudio vladi Nadžiba Razaka i koji je ujedinio ideološki divergentnu i politički nekoherentnu malezijsku opoziciju. Bivši premijer Mahathir se zbog sukoba s Razakom i isključenja iz UMNO-a politički ponovo aktivirao u 93. godini, nakon više od 15 godina odsustva iz politike. Formirao je novu političku stranku, Ujedinjenu narodnu partiju Malezije (Bersatu / PPBM), s grupom reformista UMNO-a koji su izrazili neslaganje s Razakovim autokratskim načinom vladavine, prekomjernom korupcijom i prikrivanjem kriminalnih radnji. Među njima su najistaknutiji Muhyiddin Yasin i Mukhriz Mahathir. Spletom čudnih okolnosti, uslijed fascinantne dinamike malezijskih političkih procesa i mobilizacijskog kapaciteta nevladinog sektora kojim je dominirao pokret za transparentnost izbornog procesa (Bersih), te zbog konvergencije političkih ciljeva i interesa, dolazi do formiranja opozicionog bloka, Koalicije nade “Pakatan Harapan” (PH).

Mahathir i vodeći ljudi vlade pridružuju se opoziciji koju su činili uglavnom Mahathirovi deklarirani politički protivnici. Njenu okosnicu čine Narodna partija pravde (PKR), reformska partija koju je osnovao disident Anwar Ibrahim, nekadašnji Mahathirov zamjenik do 1997. Anwar je nakon razlaza s Mahathirom postao neprikosnoveni lider i najistaknutiji brend malezijske opozicije. U dva je navrata osuđivan u procesima za koje preovladava uvjerenje da su oba puta bili politički motivirani, kako bi se Anwara Ibrahima diskreditiralo i uklonilo iz političkog života, što zbog njegove popularnosti i harizme, što zbog prijetnje vladama Mahathira Mohameda, a kasnije i Nadžiba Rezaka. Anwara je zbog njegovog pedigrea kao najpoznatijeg malezijskog islamskog internacionaliste i političkog lidera bliskog pokretu “Muslimanska braća” i turskom predsjedniku Erdoǧanu, a budući da je zagovarao veću demokratizaciju Malezije i uvođenje liberalnijih zapadnih vrijednosti (u granicama islamskog reformskog modernizma), trebalo moralno diskreditirati u očima vjernika, tako da je dva puta izdržavao kaznu zbog navodne sodomije. U međuvremenu dolazi do pomirenja Mahathira i Anwara, koji je još uvijek izdržavao drugu zatvorsku kaznu. To je s oduševljenjem primljeno kod malajskog muslimanskog naroda.

Mahathir je obećao da će se, ako opozicija osvoji vlast, založiti kod malezijskog sultana da se Anwar pomiluje i oslobodi iz zatvora. Nakon izbora 2018. i neočekivanog osvajanja vlasti, Mahathir je svoje obećanje izvršio. Anwar je oslobođen iz tamnice, ali je, iako je njegov PKR važio kao najmoćnija malajska stranka u Koaliciji nade (PH), odbio da učestvuje u izvršnoj vlasti, prepustivši mjesto premijera Mahathiru i strpljivo čekajući da naslijedi Mahathira na mjestu premijera, nakon dvije godine kako mu je Mahathir obećao. Anwarova supruga Wan Azizah Wan Ismail, koja je predvodila PKR u Anwarovom odsustvu, postala je zamjenica premijera. Mahathirov i Anwarov opozicioni savez pored PPBM-a i PKR-a činili su također još dvije stranke, Stranka demokratske akcije (DAP), socijaldemokratske orijentacije i Amanah ili Stranka narodnog povjerenja (Parti Amanah Negara). Njen lider Mohamad (Mat) Sabu nakon izbora 2018. postao je ministar odbrane u Mahathirovoj vladi.

DAP-om su dominirali malezijski Kinezi, duboko razočarani vlašću u kojoj je s UMNO-om sudjelovala i Malezijska kineska asocijacija (MIC), ultrakonzervativna, prokapitalistička partija koja je pretežno štitila interese krupnog kineskog kapitala, navodno zanemarivši interese radničke i srednje klase Kineza. DAP predvodi Lim Kit Siang, jedan od najiskusnijih malezijskih kineskih opozicionih političara. Njegov sin Lim Guan Eng, bivši premijer države Penang ispred DAP-a, u Mahathirovoj je reformskoj PH vladi donedavno bio ministar finansija kao prvi Kinez koji je ikad u povijesti Malezije imenovan na poziciju ministra finansija. Na izborima 2018. DAP je osvojio 92 posto glasova kineske populacije, dok je konzervativni kineski MIC potpuno politički marginaliziran i udaljen na margine malezijske politike. DAP kao socijaldemokratska stranka kritičan je prema utjecaju Kine u regiji i Maleziji, a koji je bio ojačao za vrijeme Razakove autokratske vlade s obzirom na brojne netransparentne razvojne projekte koje je finansirao u Maleziji za vrijeme Razaka. Za razliku od socijaldemokratskog DAP-a, MIC kao deklarirano prokapitalistička, antikomunistička i konzervativna partija, omiljena u redovima krupnog kineskog kapitala Malezije, pokazala je nevjerovatnu prilagodljivost, postavši partner Pekingu, s kojim je uspostavila dobre odnose.

Mahathir je u nedavnom intervjuu za singapurski TV kanal izjavio da je izgubio podršku vlastite partije, ali da se ne slaže s ulaskom u neprincipijelni savez za vlast s diskreditiranim UMNO-om, koji je poražen na proteklim izborima i time demokratski delegitimiziran. UMNO-u su novi život udahnuli Muhyiddin Yasin, novi lider PPBM‑a, osnažen prebjegom iz PKR-a Azminom Alijem. Takvu političku igru Mahathir nikada ne bi odobrio, kazao je. Štaviše, Mahathir smatra da je koaliranjem njegove partije s UMNO-om protivno volji biračkog tijela amnestirana koruptivna politika, a izrazio je bojazan da bi to moglo dovesti i do razvodnjavanja sudskog procesa bivšem premijeru Razaku. Mahathir čak ne isključuje mogućnost povratka diskreditiranog Razaka na političku scenu. Razak, iako je optužen za brojne slučajeve korupcije, pronevjere i zloupotrebu vlasti, nije pritvoren već se brani sa slobode. Iako nije u UMNO-u, politički je aktivan u smislu agitacije, ali mu je onemogućeno napuštanje Malezije.

Politička pozornica Malezije proteklih nekoliko mjeseci dodatno se zakomplicirala zbog neočekivanog približavanja UMNO-a i tradicionalnog rivala, panislamske partije Malezije (PAS). PAS je više od šest decenija bio najžešća malajska islamska opoziciona partija svim vladama koje je predvodio UMNO. Od nje se otcijepila grupa islamskih reformista formiravši partiju Amanah, koja je činila Mahathirovu koaliciju. Međutim, u novoj konstelaciji političkih odnosa interesi dvije rivalske i ideološki divergentne političke stranke podudarili su se u cilju osvajanja vlasti iako ni jedna ni druga nisu osvojile naklonost birača na izborima 2018. Neki analitičari stoga formiranje nove vlade vide kao svojevrstan mini puč. Naravno, parlamentarni sistem, budući da je utemeljen na britanskoj tradiciji, dozvoljava i takvu mogućnost. Pad Mahathirove koalicione vlade za UMNO znači oportunistički povratak na vlast nakon interegnuma od dvije godine. Za islamski PAS to znači osvajanje vlasti prvi put nakon pola stoljeća upornog političkog djelovanja iz opozicije..

Zašto je pala Mahathirova multietnička, progresivna, inkluzivna, reformska vlada koja nije dogurala ni polovinu mandata? Šta za budućnost Malezije znači povratak Ujedinjene malajske nacionalne organizacije (UMNO) na kormilo vlasti? Kako bi Malezija mogla izgledati pod vlašću novog koalicionog saveza (Perikatan Nasional) u kojem, bez izbora, kao dio nove vlade učestvuje poraženi i diskreditirani UMNO?

Glavne razloge pada reformske vlade tzv. “nove Malezije” treba tražiti u starim političkim rivalstvima Mahathira i Anwara, ali isto tako Anwara i Azmina Alija, političkom neiskustvu koalicione četvorke koja nije imala koherentnu i jasnu reformsku strategiju, a tamo gdje ju je imala, izostala je njena implementacija, što zbog straha od otpora malajske konzervativne muslimanske populacije, koja je u posljednje vrijeme reformsku Mahathirovu vladu počela doživljavati ne samo “antiislamskom” već i “antimalajskom”, i to zbog prominentne uloge kineskog DAP-a u njoj.

Ni jedno ni drugo naravno nije u potpunosti tačno, ali u politici percepcije često imaju snažniji utjecaj od činjenica i statistike. Razloge možemo pronaći i u otporu malezijske birokracije koja je većim dijelom ostala lojalna UMNO partiji, koju je služila šest decenija. Osim toga, akademski eksperti poput Jamesa China razloge neuspjeha vlade vide između ostalog u revivalizmu i “jačanju političkog islama” i njegove sinergije s malajskim nacionalizmom, koje je ujedinio strah od gubljenja privilegija koje Malajcima pruža malezijski ustav, a koje je reformska vlada, u skladu s politikom izgradnje nove, inkluzivnije Malezije, trebala reducirati, iako to ona nije učinila.

Malezijska opozicija prvi je put u historiji formirala vladu, ali je ona trajala manje od dvije godine. Nakon njenog pada, Malezija se vraća sigurnijoj politici identiteta koju odlikuje etnička i rasna svijest i odanost islamu. Ono što predstavlja veliki izazov za novu Muhyiddinovu vladu jeste odsustvo demokratskih predstavnika Kineza i Indijaca, kojih u vladi doduše ima, ali oni nemaju snažno demokratsko uporište u narodu iz kojeg dolaze. Zbog tog postoji bojazan da je Malezija novom vladom zakoračila u nepoznatu budućnost, čim je postala izloženija političkoj nestabilnosti nego je to bilo ranije.

Činjenica je da Mahathirova vlada nije ispunila očekivanja malajske populacije koja vjeruje da bi korjenite društvene i političke reforme bile na njenu štetu. Dolaskom na vlast, Mahathir je na neke ključne pozicije u državi, npr. za državnog pravobranioca, imenovao Indijca, ali su to bila simbolična imenovanja, Malajci su imali ključne pozicije. Pad Mahathirove vlade ne bi bio moguć da ona nije izgubila podršku malajskih konzervativnih i vjerski orijentiranih birača.

Ozbiljnija društvena transformacija odnosa u Maleziji, u kojoj Malajci čine više od 60 posto, još uvijek se smatra velikim rizikom da islamsku Maleziju pretvori u sekularnu, prozapadnu državu ili zemlju kojom će dominirati Kinezi. Takav rizik Malajci nisu bili spremni prihvatiti. Stoga su prihvatili povratak politici identiteta. Očigledno je da je i malezijski monarh podržao upravo ovaj pravac razvoja, imenujući Muhyiddina za premijera. Štaviše, Mahathirova kompletna politička karijera dobrim dijelom bila je karakteristična po tenzijama i njegovom protivljenju pretjeranoj vlasti malezijskih sultana. Ne treba iz vida gubiti činjenicu da je Mahathir bio prvi premijer iz obične, srednje klase, a ne aristrokracije, za razliku od većine premijera Malezije, uključujući Nadžiba Razaka. Ovog puta malezijski sultan demonstrirao je da se ne radi samo o figurativnom već stvarnom vladaru koji, ako želi, u pravim okolnostima, može utjecati i na kompoziciju vlasti u Maleziji.

PROČITAJTE I...

U deset Menderesovih godina Turska je zabilježila ekonomski rast od 9 posto godišnje, preduzeti su veliki infrastrukturni projekti, a njegova popularnost bila je ukorijenjena u stvarnim promjenama kao što su mehanizacija poljoprivrede i napredak na poljima transporta, energije, obrazovanja i zdravstva. Za njegovog vakta Turska je postala članica NATO-a, jasno se (ideološko-ekonomski) orijentirajući ka Zapadu

Upravo u danima kada se, nakon što je širenje pandemije blago usporeno, počinje polahko, postepeno i kontrolirano otvarati, Ameriku pogađaju neredi kakvi u toj zemlji, ako je sudeći po njhovoj masovnosti, nisu viđeni još od 1968. godine, kada je ubijen Martin Luther King Jr, čovjek koji i danas simbolizira borbu Afroamerikanaca za ravnopravnost

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!