Zašto je i kome bosanski jezik trn u oku

Instrukcija resornog ministarstva u Vladi KS ne samo da je dobra i zakonita nego je u skladu s najvišim demokratskim principima i standardima kakvi se primjenjuju u svakom slobodnom i pluralnom društvu. A šta njena primjena znači u školskoj praksi? Nastava maternjeg jezika odvijat će se kao i ranije. Predavat će isti nastavnici i profesori, a učenici će ići u isto odjeljenje, zajedno kao i do sada, bez obzira na to da li im je maternji jezik srpski, hrvatski ili bosanski. Međutim, prilikom obrade nastavnih jedinica koje se tiču standardnojezičke norme nastavnici će voditi računa o izboru svakog učenika

Piše: Elvir RESIĆ

 

Ima li išta prirodnije, zakonitije, logičnije, normalnije od toga da učenici u svojoj zemlji govore svojim maternjim jezikom, da taj jezik uče i njeguju i da im se to što nauče evidentira u svjedočanstvima, diplomama i kasnije u svim dokumentima koji prate njihov profesionalni razvoj? U isto vrijeme, da li je moguće da to bilo ko osporava, problematizira, dovodi u pitanje? A širom Bosne i Hercegovine upravo je to ne samo moguće nego za neke postaje prihvatljivo i poželjno. Ono što nema nigdje, ima kod nas. O onome o čemu više ne bi trebalo biti ni naučne ni stručne rasprave raspreda se i raspravlja nadugo i naširoko, bez ikakvih argumenata i bez stvarnog povoda i razloga.

Nesuvisle, nerazumne i nerazumljive reakcije na posljednju instrukciju Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo zaista kod insana izazovu čuđenje, ibret. Koliko je samo prašine podigao logičan i zakonit akt koji je ovaj organ uputio osnovnim i srednjim školama, a koji se odnosi na izbor naziva maternjeg jezika učenika. Pozivajući se eksplicitno na član 7. Zakona o osnovnom i član 9. zakona o srednjem obrazovanju Kantona Sarajevo, resorno ministarstvo školama nalaže da trebaju “u javnim ispravama, u odjeljenskoj knjizi i ostaloj pedagoškoj dokumentaciji i evidenciji naziv nastavnog predmeta pisati u skladu sa izborom roditelja / staratelja učenika kao: Bosanski jezik i književnost, odnosno Hrvatski jezik i književnost, odnosno Srpski jezik i književnost”.

Instrukcija ne samo da je dobra i zakonita nego je u skladu s najvišim demokratskim principima i standardima kakvi se primjenjuju u svakom slobodnom i pluralnom društvu. A šta njena primjena znači u školskoj praksi? Prije svega, valja naglasiti da će se nastava maternjeg jezika odvijati kao i ranije. Predavat će isti nastavnici i profesori, a učenici će ići u isto odjeljenje, zajedno kao i do sada, bez obzira na to da li im je maternji jezik srpski, hrvatski ili bosanski.

Međutim, prilikom obrade nastavnih jedinica koje se tiču standardnojezičke norme, nastavnici će voditi računa o izboru svakog učenika, te će prilikom pregledavanja pismenih radova ili pravopisnih testova uvažavati specifičnosti jezika za koji se učenik, odnosno njegov roditelj / staratelj opredijelio. A po završetku razreda ili školovanja učeniku će u svjedočanstvu ili diplomi stajati naziv njegovog maternjeg jezika. A samo ime jezika mora biti utemeljeno prije svega u nauci, a onda i u zakonu.

Nauka, a ni jezička praksa u svijetu ne poznaje jezike dvočlanih i tročlanih naziva. Dakle, jezik se ne može zvati BHS (bosanski / hrvatski / srpski), niti se tako može izučavati jer učenik niti može niti treba poznavati standarde, pravopisna pravila, leksičke i sintaksičke specifičnosti sva tri službena jezika u Bosni i Hercegovini, iako ih na komunikacijskoj ravni razumije. Prema tome, ovakav akt resornog ministarstva lahko je primjenjiv u školama, bez izazivanja bilo kakvih poremećaja, podjela i diskriminacije.

SLOBODA IZBORA, A NE DISKRIMINACIJA

Ali, bez obzira na to što je instrukcija školama da organiziraju ankete u kojima će roditelji / staratelji izabrati jedan od tri zvanična jezika u Bosni i Hercegovini potpuno zakonita, smislena, naučno utemeljena i usklađena s najvišim demokratskim principima, u određenim krugovima naišla je na snažne otpore i kritike. Nekoliko predstavnika Vijeća roditelja, kao da je riječ o školama u Južnoj Africi u doba aparthejda, navelo je kako “ne žele da grad Sarajevo, koje je i u svojim najtežim danima pokazalo toleranciju i protivljenje svakoj vrsti diskriminacije, postane dio ozračja gdje se nazire mogućnost segregacije bilo koga.

U svom saopćenju traže da njihovu djecu “škole spajaju, a ne razdvajaju po bilo kom osnovu”. Pri tome su zaboravili da je ovdje riječ o izboru, a ne nametanju. A zaboravili su i činjenicu da se čak 90 posto roditelja u Sarajevu izjasnilo da im je maternji jezik bosanski, a svega 0,27 % u popisnicama je navelo nepostojeći BHS. I nigdje nisu objasnili na koji način će doći do razdvajanja i diskriminacije djece. Nisu, jer do toga na osnovu instrukcije ni u teoriji ni u praksi ne može doći.

Reakcija šefa OSCE-a, u kojoj se ističe kako ova instrukcija nije u skladu s Okvirnim zakonom o obrazovanju BiH, također ni izbliza nije utemeljena na činjenicama jer taj zakon u članu 3. stav d. upravo i predviđa slobodu izbora i jednu ovakvu instrukciju nadležnog ministarstva.

Negativnim reakcijama pridružio se nekadašnji ministar obrazovanja Damir Marjanović, književnica Nura Bazdulj-Hubijar i još nekolicina javnih ličnosti. I sve bez ijednog argumenta, bez obrazloženja, zasnovano na ispranim frazama o tobožnjem razdvajanju djece i diskriminaciji. A zapravo je potpuno jasno da postoje čitavi projekti, i politički i “nevladini”, domaći i strani, kojima je osnovni zadatak otupiti već podobro izgrađenu nacionalnu svijest Bošnjaka. Očigledno je da suzbijanje bosanskog jezika nije slučajno, nego kontinuirano, a moglo bi se reći planski i sistematično.

Zabranjivanje imena bosanski u manjem bh. entitetu, donošenje famozne Deklaracije o zajedničkom jeziku u Sarajevu (mart 2017. godine), perfidni pokušaj progona bošnjačkih pisaca iz školske lektire (august 2016. godine), otvoreni napadi na Jahićev Enciklopedijski rječnik bosanskog jezika, kao i ove potpuno nepotrebne i naučno neutemeljene negativne reakcije na instrukciju nadležnog ministarstva samo su uočljivi primjeri organiziranog djelovanja protiv bosanskog jezika kao jednog od ključnih elemenata bošnjačke nacionalne opstojnosti i opstanka u vlastitoj državi.

I krajnje je vrijeme da se s tim prestane, pa da se konačno počnemo ozbiljno baviti kvalitetom nastave bosanskog jezika, književnosti i historije jer su upravo programi za ove predmete puni manjkavosti i nedorečenosti. I da nam u tumačenjima vlastitih kulturnih vrijednosti više ne dominiraju mišljenja i stavovi onih koji su nas decenijama, pa i stoljećima, negirali.

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!