fbpx

ZAŠTO JE ARMENIJA GLAVNI REMETILAC MIRA U JUŽNOM KAVKAZU

Da bi opravdala agresiju i legitimizirala okupaciju Nagorno-Karabaha, “soroševska” Pašinjanova Vlada u Jerevanu želi u sukob uvući Rusiju i Tursku kako bi otvorila kapiju Južnog Kavkaza Washingtonu

 

 

Piše: Osman SOFTIĆ

Sukob između Armenije i Azerbejdžana bio je zamrznut 32 godine. Povremeno su izbijale čarke koje su nekad uzrokovale i ljudske žrtve. Armenski separatisti, koje podržava Vlada u Jerevanu, prije tri decenije okupirali su 20 posto Azerbejdžana, uključujući i autonomnu pokrajinu Nagorno-Karabah (ONK), koja je u središtu sukoba. Riječ je o visoravni u Azerbejdžanu koja se prostire na oko 4.400 km2, a koju su armenski separatisti proglasili vlastitom republikom. Osim ONK, separatisti su okupirali i druga područja izvan Nagorno-Karabaha u namjeri da ih pripoje Armeniji.

Armeni su sva okupirana područja, koristeći metode etničkog čišćenja i progona azerskog civilnog stanovništva, proglasili armenskim etničkim teritorijem. Armenski zločini kulminirali su genocidom. Oko milion Azera protjerano je sa svojih ognjišta, a 250.000 ih je prognano i iz Armenije, u kojoj su stoljećima živjeli. Najveći masakr nad Azerima armenski separatisti počinili su u februaru 1992. godine u mjestu Hodžali. Tada je ubijeno i masakrirano 613 Azera, uključujući žene i djecu.

TRI DECENIJE DIPLOMATSKE BORBE

UN je donio četiri rezolucije kojima se Armenija jasno i nedvosmisleno označava kao agresor i okupaciona sila. To su rezolucije 822, 853, 874. i 884, koje traže hitno povlačenje armenskih snaga s okupiranih područja Azerbejdžana i povratak prognanih. Armenija se oglušila o sve ove rezolucije nazivajući ih “nepravednim”, arogantno kršeći međunarodno pravo, pritom pokušavajući opravdati agresiju mitskim polaganjem historijskog prava Armena na Nagorno-Karabah.

I Skupština Vijeća Evrope osudila je etničko čišćenje Azera. Sukob je zamrznut tri decenije, a Armenija nije ispoštovala rezolucije UN-a, već pokušava sačuvati status quo, a okupaciju Nagorno-Karabaha i drugih obližnjih regija nastoji legitimizirati povremenim provokacijama kako bi u sukob na svoju stranu uvukla Rusiju i potakla vojni angažman SAD-a, optužujući pritom Azerbejdžan za početak sukoba. Stoga je bilo samo pitanje trenutka kada će se “bure baruta” u Južnom Kavkazu ponovo zapaliti.

Baku je sve vrijeme demonstrirao visok stupanj suzdržanosti i strpljenja, polažući nade kako će diplomatski napori Armeniju uvjeriti da se povuče s okupiranih područja Azerbejdžana i tako omogući provedbu rezolucija UN-a. Iako vojno superiorniji od Armenije, Azerbejdžan tri decenije nije posegnuo za ozbiljnijim vojnim akcijama kako bi oslobodio okupirana područja i uspostavio suverenitet nad cijelim svojim teritorijem, strpljivo se zalažući za diplomatsko rješenje. Nažalost, diplomatski napori nisu urodili plodom.

Azerbejdžan, koji se prostire na 88,000 km2, tri je puta veći od Armenije, koja čini manje od 30.000 km2. U Azerbejdžanu živi trostruko više stanovnika nego u Armeniji, čija je populacija manja od tri miliona. Kako je moguće da je Armenija uspjela okupirati 20 posto teritorije Azerbejdžana iako je ekonomski i vojno daleko inferiornija?

Do izbijanja novog oružanog sukoba došlo je 27. septembra 2020. godine. Ako se nastavi, rat bi mogao izazvati ozbiljne posljedice za cijelu regiju. Samo proteklu sedmicu poginulo je više od 220 osoba, a mnogo više ih je ranjeno. Armenski separatisti ne prezaju od granatiranja civila u gradovima duboko izvan Nagorno-Karabaha. Najnovije granatiranje izveli su na grad Ganca, treći najveći grad u Azerbejdžanu, u kojem su također gađali civile.

Dinamika ovog oružanog sukoba i njegov ishod neće ovisiti samo o vojnim snagama dviju zemalja već će ih odrediti i šire kalkulacije i odnosi Armenije i Azerbejdžana s daleko moćnijim silama i njihovim interesima u ovom dijelu svijeta, prije svega s Rusijom i Turskom i donekle s Iranom, ali i sa SAD-om, čija bi administracija mogla iskoristiti najnoviju eskalaciju zamrznutog sukoba za popravljanje oslabljenog utjecaja globalne supersile u regiji Južnog Kavkaza. Azerbejdžanski naftovodi i plinovodi, koji sežu od Kaspijskog jezera, prolaze preko teritorija nedaleko od Nagorno-Karabaha, preko Gruzije i Turske, na putu prema globalnim tržištima. Riječ je o posebno osjetljivom geostrateškom području od značaja za stabilnost globalne ekonomije. U slučaju da se armenski separatisti odluče gađati naftne i plinske tokove, sukob bi mogao eskalirati do te mjere da se i veće sile direktno uključe s obzirom na to da bi time bili ugroženi njihovi širi interesi.

INTERESI TURSKE I RUSIJE

Turska njeguje bliske političke, diplomatske, vjerske i kulturološke veze s Azerbejdžanom. Obje su zemlje muslimanske i njihovi su odnosi na najvišem nivou, uključujući i vojnu saradnju. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan o odnosima njegove zemlje s Azerbejdžanom rekao je kako se radi o “jednom narodu i dvije države”, obećavši punu podršku. Osim toga, Turska i Azerbejdžan tradicionalno su bliske zapadnom bloku. Turska je članica NATO-a, a Azerbejdžan također ima dobre diplomatske i ekonomske odnose sa SAD-om i njegovim saveznicima. Odnosi Turske sa zapadom, doduše, u posljednjih nekoliko godina postali su kompleksniji, ali, neovisno o tome, Turska i dalje važi kao druga najmoćnija članica NATO alijanse.

Rusija, pak, kulturološki i vjerski, kroz povijest je sve vrijeme bila bliska pravoslavnoj Armeniji, ali njeguje dobre odnose i s Azerbejdžanom. Rusija je Vladi u Bakuu prodala velike količine naoružanja, čija se vrijednost procjenjuje u milijardama dolara, ali Rusija oružjem snabdijeva i Armeniju. Odnosi Rusije i Armenije bliski su, ali i kompleksni. Zapravo, Rusija je garant opstojnosti Armenije kao države: iako ne dijele granicu, Rusija ima svoju vojnu bazu u Armeniji; s Armenijom ima potpisan i odbrambeni sporazum pa u slučaju vanjskog napada na ovu državu ima pravnu obavezu da ju brani.

Upravo zato, vlasti Azerbejdžana pokazale su enormno strpljenje i oprez kako ne bi bili izmanipulirani armenskim provokacijama da naruše granice Armenije, čime bi primorale Rusiju na vojnu intervenciju. Armenija zbog toga za Rusiju predstavlja i stanovit problem: Rusiju ponašanje Armenije iritira i znatno joj otežava odnose s Azerbejdžanom, koji je za nju važan kao ekonomski partner, ali i kao poveznica s Iranom. Vanjska politika Rusije, dolaskom na vlast Vladimira Putina, osim golih nacionalnih interesa i ekonomske saradnje, također je dobrim dijelom bazirana na panslavizmu, ali još više na zaštiti i jačanju pravoslavnih kršćanskih vrijednosti. Ohrabrena ruskim zaleđem, Armenija se ponaša arogantno i samouvjereno jer zna da, u krajnjoj konsekvenci, uvijek može računati na zaštitu Moskve. Toga su svjesne i Turska i Azerbejdžan i zato djeluju suzdržano, ne žele antagonizirati Moskvu, koja Južni Kavkaz smatra svojim predsobljem.

Osim strukturalnih i historijski bliskih veza, odnosi Armenije i Rusije nakon 2018. godine prilično su usložnjeni i Rusija uopće ne gleda blagonaklono na novu Vladu Armenije ni na njenog šefa Nikola Pašinjana, koji je na vlast došao baršunastom revolucijom u uličnim protestima i scenariju koji su podupirali zapadni centri moći i finansijer George Soros. Moskva nije zaboravila neke Pašinjanove problematične antiruske izjave prije dolaska na vlast, koje su pozitivno odjeknule na zapadu. Stoga, iako je Armenija faktički neka vrsta ruskog vazala, postoji opasnost da ona postane i inkubator antiruske politike i platforma za destabilizaciju i američko podrivanje ruskih interesa na jugu Kavkaza, i to upravo na način kako je to ranije pokušano preko Gruzije, što je izazvalo rusku vojnu intervenciju. To bi se moglo desiti i s armenskim provokacijama kojima želi izazvati jaku odmazdu Azerbejdžana, što bi moglo dovesti do širenja sukoba izvan azerbejdžanske teritorije. Turska bi se u tom slučaju mogla uključiti u rat na strani Azerbejdžana, a Rusija na strani Armenije. Erdoğan je toga duboko svjestan i upravo je zato Armeniju označio kao najveću opasnost i prijetnju miru i stabilnosti u cijeloj regiji.

ARMENSKA DIJASPORA KAO IZVOR PROBLEMA

Pitamo se odakle Armenija, ova mala, ekonomski osiromašena zemlja, bez značajnijih energetskih resursa, crpi toliku kuraž i aroganciju i daje sebi za pravo ponašati se kao agresor i provokator. Jedan od razloga jeste rusko zaleđe koje garantira sigurnost. Međutim, još značajniji razlog takvog osionog ponašanja jeste snažan ekonomski i politički utjecaj armenske dijaspore u svijetu, posebno u Sjedinjenim Američkim Državama, Francuskoj, pa i u Rusiji. Armenija je agresiju na susjednu državu pokušala u svijetu predstaviti kao borbu za ostvarivanje svojih etničkih i teritorijalnih prava, a uz pomoć medijske mašinerije i simpatija koje uživa na zapadu.

Susreti šefova dviju država u zapadnim prijestolnicama poput onog u Ženevi 2017. godine u organizaciji grupe Minsk, koja je formirana u okviru Organizacije za sigurnost i saradnju (OSCE), nisu uspjeli postići sporazum o okončanju spora i pronalasku trajnog rješenja ovog najdužeg otvorenog sukoba koji traje više od tri decenije.

Obje zemlje nalaze se u politički nestabilnom području Južnog Kavkaza. U novijem periodu svog postojanja bile su u sastavu Sovjetskog Saveza kao republike. Prije toga, za ovo područje nadmetale su se Ruska Imperija, Perzijsko Carstvo i Osmansko Carstvo. Nakon Oktobarske revolucije, Moskva je Nagorno-Karabah administrativno uredila kao autonomnu oblast u okviru Republike Azerbejdžan, jer su tu Armeni činili većinsko stanovništvo. S obzirom na karakter sovjetskog komunističkog sistema, svako eventualno izbijanje sukoba između dvije republike, ili dva naroda, bilo je onemogućeno silom. Raspadom Sovjetskog Saveza 1991. godine dolazi do osamostaljenja dviju republika koje postaju suverene države. Autonomna oblast Nagorno-Karabah 1988. proglašava nezavisnost i priključenje susjednoj Armeniji. Vlasti u Bakuu na to nisu pristale i tom su se oštro suprotstavile, tako dolazi do oružanog sukoba. U šestogodišnjem ratu poginulo je 30.000 ljudi, a po nekim procjenama i više od milion Azera etnički je očišćeno i prognano. Primirje koje je 1994. godine uspostavljeno pod patronatom Rusije nije riješilo pitanje armenske agresije već je zamrznulo sukob nagradivši Armeniju ratnim plijenom i rezultatima etničkog čišćenja.

Armenija je članica sigurnosne organizacije i multilateralne alijanse CSTO, koju su, pored Armenije, 15. maja 1992. godine formirale Rusija, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan i Uzbekistan, članice CIS-a. CSTO predvodi Rusija. Osim toga, Armenija je i članica Evroazijske ekonomske unije (EEU), partnerstva pomoću kojeg Rusija ostvaruje svoje ekonomske interese koji joj služe kao poluga za dominantnu ulogu u regiji. Rusija je i glavni trgovinski partner Armenije.

ULOGA I POZICIJA IRANA

S druge strane, Turska ima slične odnose s Azerbejdžanom, koji predstavlja drugog najvećeg trgovinskog partnera Turske. Osim toga, treba imati u vidu značaj plinovoda Baku – Tbilisi – Ceyhan, koji preko Gruzije povezuje dvije zemlje, a koji pritom zaobilazi Armeniju.

Zbog agresivnih optužbi Armenije na račun Turske za tzv. osmanski genocid nad Armenima, Turska je 1993. zatvorila granicu s Armenijom. Jerevan je taj čin proglasio blokadom Armenije. Zbog mlakih odnosa s Gruzijom, s kojom se Jerevan spori oko dijela teritorije na koji također polaže pravo, zatvorenih granica s Turskom i sukoba s Azerbejdžanom, Armeniji je preostala funkcionirajuća granica jedino s Iranom. Iz ekonomskih interesa, ali i povijesnih veza, Jerevan baštini bliske odnose s Teheranom. Iran se zapravo smatra jednim od neformalnih saveznika pravoslavne Armenije, u sukobu Armenije i Azerbejdžana Iran je uvijek bio bliži Armeniji. Proteklih se dana u nekim medijima čak špekuliralo da Iran snabdijeva armenske pobunjenike u Nagorno-Karabahu oružjem kako bi oslabio poziciju Bakua. Međutim, vlasti u Teheranu ove su optužbe kategorički odbacile kao netačne i tendenciozne.

Iran insistira da je neutralan i pokušava se pozicionirati kao posrednik u cilju diplomatskog rješenja sukoba dviju država. Bez obzira na diplomatsku retoriku, činjenica je da Iran gaji stanovito nepovjerenje prema Vladi u Bakuu, iako s Azerbejdžanom dijeli etničku i vjersku bliskost, uključujući i zajedničku pripadnost šiijskoj pravnoj školi (mezhebu). Stoga se postavlja pitanje kako je moguće da Iran bude bliži pravoslavnoj Armeniji, a ne Azerbejdžanu. Većina muslimana Azerbejdžana jesu šiije. U jezičko-kulturološkom pogledu, pak, Azeri su bliži Turcima. U sjevernoj iranskoj provinciji Azerbejdžan živi više od tri miliona etničkih Azera. Iako su oni prilično integrirani u iransko društvo – čak je i vrhovni vođa Irana Ali Hamnei po majci Azer – zbog povremenih etničkih tenzija izazvanih aspiracijama za veći stupanj autonomije, Iran se boji da bi, uz pomoć zapadnih sila, posebno Izraela, s kojim Azerbejdžan održava bliske diplomatske i strateške odnose, Baku mogao iranske Azere potaknuti na secesionizam i pripajanje Azerbejdžanu.

Ovi strahovi znatno utječu na pravac vanjske politike Irana prema Armeniji, s kojom Iran historijski kultivira bliske trgovinske, kulturne i političke odnose. Bliske veze Irana s Rusijom također utječu na iranski odnos prema Azerbejdžanu. Sve to govori o složenosti odnosa u regiji Južnog Kavkaza, kompleksnim relacijama regionalnih aktera, njihovim interesima, strahovima i aspiracijama. Ukupnost tih odnosa ograničava, određuje i usmjerava ponašanje i poteze vlasti u Jerevanu i Bakuu i ishod obnovljenog sukoba ovisit će o ovim faktorima.

BURE BARUTA MOŽDA I NE EKSPLODIRA

Rješenje spora i oružanog sukoba oko ONK-a manje će ovisiti o snazi dviju zemalja. Uostalom, vojna superiornost neuporedivo je na strani Azerbejdžana. Međunarodno pravo i pravda također idu u prilog Azerbejdžanu, ali kompleksnost odnosa regionalnih aktera koje određuju nacionalni, geopolitički i geostrateški interesi bitan su faktor koji će utjecati na konačan ishod i pronalazak trajnog rješenja sukoba.

Kakav će plan biti ponuđen kao trajno rješenje za uspostavu mira, pokazat će i ko ustvari povlači glavne konce u Južnom Kavkazu. Odnosi suprotstavljenih regionalnih sila, posebno Rusije i Turske, koje su ponekad u antagonističkom, ali češće su u kooperativnom odnosu, dokaz je da se modus operandi međunarodnih odnosa korjenito izmijenio. Stoga je danas teže predvidjeti ishod sukoba koji je u vrijeme hladnog rata i američke globalne dominacije bio jednostavniji. Uzimajući u obzir izloženo, čini se vjerovatnijim da će balans snaga nastojati održati status quo, uz određeni pomak u korist Azerbejdžana. Stoga, postoji vjerovatnoća da bure baruta na jugu Kavkaza možda i neće eksplodirati, da će ratni sukob koji još ne prestaje, uz diplomatske napore, ipak ostati ograničen samo na Azerbejdžan iako Armenija priželjkuje njegovu eskalaciju, kako bi uvlačenjem većih regionalnih aktera legitimizirala okupaciju i otimačinu i uz pomoć Francuske i nekih snaga u Washingtonu, koje su joj naklonjene zahvaljujući političkom i ekonomskom utjecaju armenske dijaspore, pokušati promijeniti karakter sukoba u svoju korist.

Stoga je važno da Azerbejdžan svoje kontraofanzivne vojne operacije izvede oprezno i hirurški precizno, da one ostanu isključivo u granicama Azerbejdžana bez obzira na provokativne manipulacije Jerevana, te da Rusija i Turska ostanu suzdržane i ne dopuste da njihovi suprotstavljeni interesi, poput onih u Siriji ili Libiji, eskaliraju u otvoreni sukob, što svakako priželjkuje ratnohuškačka klika u Jerevanu, koja je u protekle dvije godine stekla naklonost centara moći na zapadu, posebno u Francuskoj.

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!