Zašto je Alija Izetbegović meta i kako odgovarati na napade?

Izetbegovića napadaju kao čovjeka koji je bio na čelu države kada je ona stekla nezavisnost s namjerom da se preko njega osporava i osakati sama država, kao čovjeka koji je upravljao procesima kada su Bošnjaci vratili svoje ime i kada su započeli s finalnim zaokruživanjem vlastitog identiteta, i to s razlogom da se ospori sam identitet Bošnjaka u širokom rasponu od jezika i književnosti pa do samobitnosti i postojanja kao autentični evropski narod. Napadaju ga kao čovjeka koji je bio na čelu odbrane od agresije i na čelu Armije RBiH s namjerom da se ospori pravedna borba bošnjačkog naroda, i na kraju kao čovjeka koji je bio na čelu SDA ne bi li se osporila ta stranka u današnje vrijeme. Ako nije moguće ostvariti ove ciljeve, tada se pristupa također jednoj vrlo perfidnoj strategiji – izjednačavanju dviju vrlo agresivnih nacionalnih politika s onom bošnjačkom.

PIŠE: Filip Mursel BEGOVIĆ

Kada je dr. Mevludin Dizdarević prije desetak godina pripremao magistarski rad o Mustafi Busuladžiću, vjerovao je da iz zaboravljene prošlosti vadi ličnost koja je djelovala u okrilju mladomuslimanskog pokreta uoči i tokom Drugog svjetskog rata i koju je potrebno reafirmirati. No, jednom je rekao da nije mogao pretpostaviti da će Busuladžić ustvari afirmirati njega. Jer, upravo je magistarski rad dr. Dizdarevića oknjižen u jeku polemike o ulozi Busuladžića u Drugom svjetskom ratu, te je kao izdavački poduhvat izazvao veliku pažnju bošnjačke javnosti. Uostalom, riječ je o jedinom sveobuhvatnom naučnom istraživanju o životu i djelu ovog bošnjačkog intelektualca u vremenu dok po njemu traje nesmiljena kanonada u dijelu sarajevskih medija.

Posljednja se vezuje za usporedbu poklonika Ravnogorskog četničkog pokreta, koji se svake godine u svom zlu ukaže u Višegradu, s onim Bošnjacima koji u Busuladžićevom djelovanju ne vide ni nacizam, ni fašizam, ni ustašluk. Ovakve se komparacije nadovezuju na ustaljeno relativiziranje učešća triju strana u činjenju zločina, pa se u javnost kontinuirano pušta teza o postojanju “četnika, ustaša i balija”. Ova komparacija krajnje je zlonamjerna i netačna jer četnički i ustaški pokret nacionalni su zločinački pokreti Srba i Hrvata, a “balije” su pogrdni naziv za Bošnjake. Međutim, onima koji bi izjednačavali jednostavno nije prihvatljiva činjenica da Bošnjaci u svojoj historiji nisu zabilježili ni izbliza sličan nacionalni pokret.

Vladajuće ljevičarsko-liberalne stranke u Kantonu Sarajevu najavljuju preimenovanje ulica u Sarajevu, te je moguće da nas očekuje novi ciklus raznorodnih ideoloških sukoba. Upravo zato je bitno da se na vjerodostojan i utemeljen način obilježi osamdeseta godišnjica osnivanja pokreta “Mladi muslimani” te da se objasni karakter njihovog djelovanja, što sedmičnik Stav uradio nizom feljtona u saradnji sa Udruženjem Mladi Muslimani. Budući da je sržno ime koje se vezuje uz ovaj pokret ime prvog predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića, zanimljivo će biti i falsificiranje historije vezano uz njegovo ime.

Napadi na ličnost Alije Izetbegovića, odnosno na ono što on simbolički predstavlja, odvijaju se u dva pravca. Vanjski (hrvatski i srpski) dvadeset i pet godina izgovara ustaljene teze o Izetbegoviću kao islamskom radikalu koji je želio islamsku državu i koji je započeo rat, a njegova ličnost doslovno se satanizira. Zatim unutarbošnjački, koji su posebno perfidni jer ga počesto izvršavaju ljudi s dnevnopolitičkim agendama koji počesto crpe svoj legitimitet iz naglašavanja da su bili njegovi saradnici, savjetnici i slično. Kažemo perfidni, jer nakon što se Izetbegovića pokušava osporiti unutar Bošnjaka, potom i vanjski osporavatelji upravo iz toga crpe tzv. corpus delicti. Zanimljivo je da se među bošnjačkim osporavateljima ponavlja istovjetna retorika kao i u narativima srpske i hrvatske nacionalne politike.

Pa zašto su mete Alija Izetbegović i ostali vinovnici mladomuslimanskog pokreta? Zato da bi se oslabilo simboličko značenje koje njihove historijske pojave nose, odnosno postoji poseban interes da se preko simboličnih elemenata koji tvore savremeni bošnjački nacionalni identitet ospore sami Bošnjaci. Izetbegovića napadaju kao čovjeka koji je bio na čelu države kada je ona stekla nezavisnost s namjerom da se preko njega osporava i osakati sama država, kao čovjeka koji je upravljao procesima kada su Bošnjaci vratili svoje ime i kada su započeli s finalnim zaokruživanjem vlastitog identiteta, i to s razlogom da se ospori sam identitet Bošnjaka u širokom rasponu od jezika i književnosti pa do samobitnosti i postojanja kao autentični evropski narod. Napadaju ga kao čovjeka koji je bio na čelu odbrane od agresije i na čelu Armije RBiH s namjerom da se ospori pravedna borba bošnjačkog naroda, i na kraju kao čovjeka koji je bio na čelu SDA ne bi li se osporila ta stranka u današnje vrijeme. Ako nije moguće ostvariti ove ciljeve, tada se pristupa također jednoj vrlo perfidnoj strategiji – izjednačavanju dviju vrlo agresivnih nacionalnih politika s onom bošnjačkom.

Mišljenja smo da se na vanjske napade treba odgovarati organizirano i svim raspoloživim sredstvima, a da treba biti oprezan kada se odgovara onima unutar bošnjačkog korpusa. Jer, na kraju, u tome se i vidi Izetbegovićeva snaga i u današnje vrijeme – ako njegovim osporavateljima damo na značaju, time ih ujedno i uzdižemo preko svake mjere kao društveno-političke relevantne i meritorne faktore. I zato je vazda najbolji način uporna pozitivna afirmacija Izetbegovićevog života i djela kao trajne i univerzalne vrijednosti. I to isključivo činjenicama i argumentima kojima ujedno čuvamo i simbole koje on predstavlja za nacionalni identitet. Treba ponoviti, i to mora biti moralno opredjeljenje, da se ono neodbranjivo iz bošnjačke historije, poput pripadništva u zločinačkim formacijama nacista i ustaša, ne može braniti. Ako će se to činiti, tada se više ne barata argumentima i otvara se mogućnost raznovrsnih manipulacija, poput one u kojoj se Busuladžića bez ikakvih dokaza i stvarnih uporišta svrstava u sljedbenike nacističke i ustaške ideologije.

Svjedočimo pomodarski trend koji želi da sve što je vezano za bošnjački nacionalni identitet, pa tako i Alija, bude predstavljeno kao nešto zastarjelo, romantizirano, retrogradno, seosko, neurbano i slično. Pokušava se nametnuti da Alija Izetbegović pripada nekim vremenima koje smo nadišli i na koje se ne treba vraćati. Potpuno krivo, jer Alija Izetbegović ima svoje neizostavno mjesto u našoj historiji, on je već sada dio naše tradicije, i to one pozitivne. To ne znači da ćemo sve vezano za Aliju Izetbegovića doslovno slijediti i imitirati, već da ćemo u skladu s vremenom baštiniti i nadograđivati njegovu ideju i tradiciju koja se tiče državne opstojnosti i nacionalnog identiteta. A narod bez tradicije i korijena nije narod, on je ništa.

Prethodni članak

“Abiymania”

Sljedeći članak

Vječni rat

PROČITAJTE I...

Vrlo je potrebno uočiti da dirigirane migracije preko Bosne i Hercegovine predstavljaju ogroman sigurnosni izazov i prijetnju u prvom redu za Bošnjake. Macron je izrekao nesuvislost o tzv. džihadistima povratnicima koja se oslanja na narativ Christophera Delisa, a koji opet uporište ima u velikosrpskoj propagandi s početka devedesetih godina 20. stoljeća.

Sve ovo možda i ne bi bilo toliko alarmantno da nije činjenice da se baš u ovom kontekstu dešava gotovo sinhronizirano etiketiranje BiH kao “tempirane bombe” ili “legla džihadista” od mnogo važnijih političkih faktora iz Evrope i svijeta.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!