fbpx

ZAR TI JE OTAC BIO STAKLAR

Otkako mi opominjuća uzrečica dođe u svijest, sve se čini od stakla. Stakleno sjećanje. I u njemu kao podvornik onaj Cervantesov Staklenko, koji sam po sebi zna kako je to biti suvišan čovjek. Čovjek koji prije svega smeta samom sebi, a ako toga nije u potpunosti svjestan, tu je onaj slonovski glas da ga podsjeti. Iako nastoji biti nježan, slon u prodavnici staklenih stvari na kraju se toliko zbuni da izgleda kao da je razgoropađen. I bježi ne bi li bio nevidljiv. Koliko bi samo želio, kad bi se toga mogao dosjetiti, da mu je otac bio staklar

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

Nisam vjerovao kad sam to prvi put čuo. Kao stih iz drevne drame u stihovima.

Ili neka primjedba Ofelije. Kao ono iz monologa “kažu da je sova bila pekareva kći”.

Mogao bi tako nešto kazati i Hamlet. Ozriku? Ili kome već?

A stvar je više nego jednostavna.

Naša?!

I svi je znaju.

Zaklanjaš mi vidik. Skloni se.

 

Ljudi tako kažu. Jer se tako kaže. Toj uzročno-posljedičnoj vezi nikad kraja.

 

Jedno davno sjećanje.

– Briši, mali! Nije ti otac staklar.

Mali (koji sam bio ja) skloni se s negodovanjem i otvori se pogled na nekoliko kupačica, osobito na jednu.

 

Danas se stvari više događaju na ekranima u našim kućama nego u našim životima.

Naravno, o tom ne razmišljamo. Promatrači smo kao i u životu. Osjetimo, međutim, ponekad, kao da smo i mi to mogli učiniti. Čini nam se kao i da jesmo.

Osjećaj koji nam se čini dragocjen.

 

Možda se stoga u novije doba varijante ove uzrečice sve češće mogu čuti.

Gotovo da nije moguće njenoj magiji odoljeti.

Gledaju tako jarani utakmicu (šta bi drugo), a utakmica važna (koja nije). Domaćica im iznosi posluženje uz piće. Međutim, baš u tom trenutku na ekranu se događa nevjerovatna stvar. Važnija od onog što ona stavlja na sto.

I, naravno, njena prisutnost smeta.

 

Otkako mi opominjuća uzrečica dođe u svijest, sve se čini od stakla. Stakleno sjećanje. I u njemu kao podvornik onaj Cervantesov Staklenko, koji sam po sebi zna kako je to biti suvišan čovjek. Čovjek koji prije svega smeta samom sebi, a, ako toga nije u potpunosti svjestan, tu je onaj slonovski glas da ga podsjeti.

Iako nastoji biti nježan, slon u prodavnici staklenih stvari na kraju se toliko zbuni da izgleda kao da je razgoropađen.

I bježi ne bi li bio nevidljiv.

Koliko bi samo želio, kad bi se toga mogao dosjetiti, da mu je otac bio staklar.

 

Nikad se ne dosjeti i zato napušta krhotine staklenih svjedoka.

 

Ponekad su prozirnost i providnost sinonimi. Ipak, bolje je tu biti oprezan.

 

Otkako postoji staklo, a postoji otkako postoji i planeta, ljudi pokušavaju razumjeti šta se u njemu i s njim zbiva. Gledali su vulkanske komade, rezali njima i pokušavali nešto od njih načiniti. Sve dok nisu sami otkrili kako načiniti vlastiti stakleni svijet.

I lijep i koristan.

A onda su se počela zbivati čuda.

Neka su staklena razdoblja zaista ostala neprevaziđena.

Neka se i danas sjećaju sami sebe.

Sve su sačuvali: usne na čaši, osjećaj ruke koja čašu drži, staklenu posudu iz čijeg kljuna teče eliksir onog vremena.

Jedino nema ljudi koji su tu bili. Koji su s tim staklom živjeli.

Gdje li su se samo skrili?

 

Zar je moguće načiniti ljude od stakla?

I kako bi taj magični staklar načinio svoju djecu?

S nekom vilom od stakla možda.

Uronismo u nevjerovatni prizor iz neke nepoznate bajke, a živimo je, hoćeš-nećeš, – danas.

 

Djeca oca staklara su prozirna. Kroz njih možeš vidjeti sve što te zanima. I nikome ona u tome ne smetaju.

Možda jedino njih ne možeš vidjeti.

 

Ipak, korača i danas bakalaureatus (zapamtio sam tu riječ od trenutka kad sam je pročitao za sva vremena – to je naziv za najboljeg studenta koji se nema pravo tako zvati, jer zvanje laureatusa pripada djeci uglednih i moćnih ljudi). Korača Staklenko sokacima književnosti i sve mu je u tom svijetu čudno. Jer je on sam sebi čudan. Kako se samo toga dosjetio Cervantes? Razmišljao je o tom i jedan poznati splitski pisac i napisao svoju knjigu. O čemu? O Staklenku, naravno.

 

Nedavno tako opet sjedimo i gledamo utakmicu.

Šta bismo drugo?!

To je intimna varijanta nekadašnjih okupljanja na premijerama.

Nestrpljenje kod svakog pokazuje različite znakove.

A onda šutnja ponovno započne svoju igru.

– Nafo, bona…

– Šta je?

– Nije ti otac bio staklar.

Nafa spusti činiju na sto i iziđe. Bez riječi. Šta se tu ima kazati?!

Dogodilo se nešto značajno ili ne.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Uzmem drugu bombu, jako zamahnem, nekako više ulijevo. Pogađa u granu prvog drveta i odbija se nazad, kao da je od gume, direktno na tranšeju u kojoj su bile “Ose”. Tek u oktobru 2019. godine saznam u slučajnom razgovoru da je odletjela na Mevludina Bulića. Kada je vidio da je pala, kako reče, tih nekoliko sekundi čekanja na eksploziju bile se mu najgore u životu. “Al’ ti halalim”, uz smijeh reče

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!