fbpx

ZAPISI I CRTEŽI DIDA JUSUFA

Unuk Jusuf stajao je u spomen-kući i pitao se gdje se sve to dogodilo. Didova bilješka i crteži bili su nešto poput vodiča. I misao, prelijepa misao koja mu je zapljusnula svijest (Je ne puis plus, baigné de vos langueurs, ô lames). – Nešto si kazao? – Ne. Pomislio. – Šta? Ako nije duboka tajna? – Ne mogu više, kupan čežnjama vašim, o, vali. – Šta je to? Stih? – Vaš stih. Ne vjerujem da ste ga zaboravili jer živite u skladu s njim

 

 

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

Nedugo nakon što je did Jusuf napustio naš svijet, njegov unuk Jusuf pošao je na svoje putovanje.

Neki događaji ostaju desetljećima nerazjašnjeni u porodicama. Možda se zato prepričavaju.

Stoljećima.

A šta su stoljeća?

Trenutak.

I za njim novi trenutak.

Povod je bio kraj životnog putovanja dida Jusufa. Tako ga je on nazvao. Trajalo je to nekoliko godina.

Nakon škola u Egiptu, početak je bio u Bosni. Uz nešto vremena i novca, pronašao je kraj čije se ime spominjalo u njegovoj porodici kao svetinja. Ostao je i iznajmio konja. Pored nekoliko riječi koje je znao, naučio ih je još mnogo. Did, naprimjer. Mjesec dana jahao je okolinom (“Tamni čovjek jezdi kao da se ovdje rodio…”, govorili su oni koji bi ga vidjeli).

Potom je otišao u Stambol.

I Pariz.

Te Etiopiju. Harar:

Pred ulazom je stajao čovjek. Tamnoputi čovjek azurnih očiju. Nije bio odavde, to je bilo očigledno.

Na njemu je bilo nešto poput arhaične uniforme. Kao iz predstave.

– Kako se čini moja kuća? – pitao je vlasnik.

– Kao palača. Dvorac.

Kazao je to iskreno. I napisao kasnije u bilješci koja se čuva u porodici. Kao nešto vrlo važno.

– Ko ste Vi?

– Jusuf. Jusuf Juso.

– Juso vam je prezime?

– Ne. Nadimak.

– Zašto ste me trebali?

– Želio sam kupiti pištolj i Vašu knjigu pjesama.

– Pjesama?

– Da, Arthure Rimbaud, ako ste to Vi.

– Kome je poznato, poznato je. Mada, taj svijet za mene više ne postoji. Pištolj ti mogu prodati, ali knjigu ne.

– I mislio sam da će tako nekako biti.

– Zaista.

Arthur se sad najednom počeo zanimati.

– Čini se da ste dugo putovali?

– Jesam, ali želio sam to.

– Kako ste me pronašli? I zašto ste me tražili?

– Ne znam ni sam. Neke stvari se u životu dogode.

– Ko ste Vi ustvari? Govorite izvrsno francuski.

– Ne znam ni sam. Iz jednog sam nubijskog sela, znate gdje je to? Pradjedovi su mi iz Bosne, ne znam jeste li za nju čuli. Došli su u Nubiju kao vojnici Selima II. Pijanice, kako ga zovu jedni, ili Plavokosog, kako kažu drugi. Ostali su tu i nakon što je sve bilo završeno. Maternji govorim sve slabije. Nemam s kime govoriti. A i turski. Francuski nisam zaboravio. Ni Pariz. Čudno.

Sve mu je ispričao. Did Jusuf. Did. Tako su ga svi zvali. I kako je išao u školu u egipatskim gradovima, potom u Istanbulu te, na koncu – u Parizu. Ko zna na kojoj od tih staza se razlistala ljubav prema pjesništvu.

– Kad ste već tu, uđite. Uđite, Jusufe.

– Hvala.

– Knjiga zaista nemam – samo po jedan primjerak – da se podsjetim. – reče mu Rimbaud nešto kasnije.

– Žao mi je, ali nije važno. Možete li mi se potpisati ovdje? – i izvadi lijepo očuvan Boravak u paklu iz jednog od svojih džepova.

Arthur Rimbaud se istodobno činio fasciniranim i razočaranim. Možda je očekivao Iluminacije. Možda. Ko zna.

– To je sve što ste ponijeli iz Pariza?

– Ne, ponio sam i Baudelairea i… Verlainea…

– Hoćete li da upoznate Verlainea?

Sad je Jusuf bio zaprepašten.

Onda je u prostoriju ušla predivna djevojka u velovima kao da je igračica, a Arthur ju je zaljubljeno gledao. Iako se Jusufu učinilo kako nešto perverzno bazdi iz Arthurovih riječi, njena je ljepota prebrisala sve.

Kako i ne bi…

Jusuf više nije znao šta da misli.

Kako se samo nasmijao Arthur kad je vidio njegovo zbunjeno lice…

– Znaš i više nego što sam mislio. Ali nisi čovjek od šale – rekao je.

– Ne znam – kazao je Jusuf – ne znam ni šta je šala.

Želite li još nešto?

– Ne, hvala. Zašto?

– Boli me noga.

Unuk Jusuf stajao je u spomen-kući i pitao se gdje se sve to dogodilo. Didova bilješka i crteži bili su nešto poput vodiča. I misao, prelijepa misao koja mu je zapljusnula svijest (Je ne puis plus, baigné de vos langueurs, ô lames).

– Nešto si kazao?

– Ne. Pomislio.

– Šta? Ako nije duboka tajna?

Ne mogu više, kupan čežnjama vašim, o, vali.

– Šta je to? Stih?

– Vaš stih. Ne vjerujem da ste ga zaboravili jer živite u skladu s njim.

 

– Juso i Huso su dva imena u mojoj porodici. Smjenjuju se. Huso Huso… znate li šta je to?

– Znam.

– Zaista?

– Neka vrsta ribe. Ne znam koje.

– Moruna. Opasna kavijarska riba.

– Opasna – složi se Arthur Rimbaud.

 

Kad je unuk Jusuf izišao iz spomen-kuće, slutilo se predvečerje. Osjećao je u svom džepu potpisanu knjigu s posvetom Didu i u drugom knjigu sabranih pjesama Arthura Rimbauda. Pažljivo ću ih čitati, pomislio je, nešto Didovo ima u njima, nešto od njegove duše. Oživjela je stara fascinacija.

Tako je zakoračio zadovoljno u lijepu hararsku noć i pitao se hoće li nastaviti vlastito životno putovanje.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Nakon što je Nedžad, ne bez napora i svako malo brišući znojno čelo, pročitao pitko i vješto sročen sažetak voluminozne knjige, red je došao na promotore, ali, premda obojica više no kompetentni, opet nažalost i na opće čuđenje i komešanje prisutnih u sali, o samoj knjizi nisu rekli gotovo ništa. Nedžad je, pak, i začuđen i zatečen, oborene glave netremice gledao u imaginarnu tačku, komešanje i šaputanje u publici bivalo je sve jače

“Edine, jesi li normalan? Vrati se u rov. Edineeee....!”, vikao je iz sveg glasa Osman. Agresorska pješadija nadirala je lijevim krilom zaštićena “pragom” i tenkom, koji su bjesomučno tukli po liniji. A Edin, slijep i gluh za sve oko sebe, smirenim, uvježbanim pokretima razvlačio je “zolju”, postavio je na rame i nanišanio pravo u grdosiju koja se uz brektanje i huku kretala naprijed. Odjednom mi se činilo da se to događa negdje drugdje, u nekoj drugoj stvarnosti, nisam registrirao nikakve zvukove, sve kretnje bile su kao na usporenom filmu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!