ZAPIS O KNJIZI NESTALIH

Abecedarij nestalih kazuje nam jednu po jednu priču. Šta znači riječ nestao? I kako to čovjek, žena, starac, dijete, mogu nestati? Netom prošlo vrijeme, koje se upilo u naše duše, poput more i opomene, daje svoje objašnjenje mnogim riječima. Tako i riječ nestati

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

Pamtim jedan tekst koji sam napisao za zaista posebnu knjigu. Knjigu nestalih koju su prikupili prijedorski skupljači kao jednostavan tragični dokaz o onom što se dogodilo.

Uspomena je to o kojoj ne mogu prestati misliti.

Tekst je listanje te knjige:

 

Knjiga je ova predgovor i pogovor samoj sebi.

Knjiga s nekoliko hiljada naslućenih, a do kraja neispričanih ljudskih sudbina, knjiga u kojoj je nekoliko hiljada romana svedenih na ogoljelu formulu: ime i prezime, ime roditelja, datum rođenja, matični broj, datum nestanka, mjesto nestanka…

Knjiga nestalih.

Jedna od tjeskobnih bosanskih knjiga.

Imena.

Škrti podatak do podatka.

I fotografije. Pogdjegdje. Ne uz svako ime. Fotografije koje govore o vremenu prije. I na neki neobičan način, ta lica zagledana u nas govore i o onome što se dogodilo kasnije, što se dogodilo u vremenu o kojem svjedoči ova knjiga.

Lica govore.

Njihova lica svjedoče.

Abecedarij nestalih kazuje nam jednu po jednu priču.

Šta znači riječ nestao? I kako to čovjek, žena, starac, dijete, mogu nestati? Netom prošlo vrijeme, koje se upilo u naše duše, poput more i opomene, daje svoje objašnjenje mnogim riječima. Tako i riječ nestati.

Neki su od nestalih u uniformama. To je vjerovatno jedina njihova fotografija do koje se moglo doći. Fotografija iz vojne knjižice. Vojne knjižice iste one armije koju su služili nekad i smatrali je svojom, a koja je u nevremenu na kraju tisućljeća odigrala najveću ulogu u protjerivanju, paljenju i zatiranju naroda koje nije smatrala dijelom svog imena. Ta uniforma. Uniforma grotesknog, krvavog maskenbala.

Historija svijeta zapravo je historija krvnika i žrtve.

Ne postoji razdoblje u kojem se neki krvnik nije osjetio ugroženim, kao u basni o vuku i janjetu, od koga drugog, nego od žrtve.

Zašto narod nema samo jednu glavu, poželio je i požalio u trenutku svoje najveće moći poznati rimski imperator Caligula, o kojem je Camus napisao dramu istog naslova. Camus se u svojoj drami bavio ispitivanjem granica slobode. A granice slobode, za krvnika, šta su doli granice gospodarenja nad životom. Što je više moguće. A najviše je moguće ubijajući. Zatirući. Svaki period ljudske povijesti koji pruži mogućnost ili stvori privid neograničene moći znači i moći ubijanja (a da se za to ne snosi nikakva odgovornost, odnosno da se čini kako je to čin povijesnog osvešćenja i katarze, čin za koji će oni koji ga čine biti nagrađeni), svaki takav period ilustracija je onima koji govore kako povijest ne vrijedi ništa i kako je ona samo ponavljanje ničega, to jest osvjetljenje tragičnog ljudskog ništa u sveopćem ništavilu.

Ipak, čovjek je tu. Svjedok svojim životom. Svjedok i kad ga nema.

U svakom su čovjeku vrata naroda.

Koji poništava čovjeka, zatire narod.

Koji zatire narod, ubija čovječanstvo.

Ubija čovjeka.

 

Caligula je bio pojedinac s mnogo ubilačkih ruku.

Caligule našeg vremena pokušale su načiniti od svojih niskosti višeglavu zvijer.

Caligule našeg vremena pokušale su proglasiti ubistvo svetim.

I nestanak.

Odvođenje čovjeka u neznan, u nepoznato, u nepostojeće.

Misao koja to čini izjednačava sebe s ništiteljem života. I otvara sebi vrata s onu stranu ljudskosti.

Neki od njih zaista se smatraju svetima. Ili ih oni koji upiru oči u njih takvim smatraju.

Neće to ludilo brzo proći.

 

Listovi se okreću.

Sad su tu fotografije. I imena.

Tek rođeno dvoje djece.

I njihova imena.

Na sivom papiru sve se doima još tamnije.

 

Imena ljudi svjedoče.

Lica njihova.

 

Od lica do lica riječ.

Riječ do riječi pitanje.

 

Ne znam bih li mogao ovome išta dodati?!

Knjiga će ostati. Ljudi će je listati i pronalaziti u njoj lično ili samo ljudsko što je dovoljno lično.

 

Nestali nisu nestali. Oni su s nama. A ako ih proglasimo zaista nestalima, nestat ćemo i mi s njima.

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

Nekoć je mladi pisac Bjelevac na mostarskim i sarajevskim ulicama susretao žive pisce prve generacije “preporodne” bošnjačke književnosti – ne samo Safvet-bega Bašagića, Osmana Nurija Hadžića, Edhema Mulabdića, Musu Ćazima Ćatića... – nego je pod snažnim dojmom njihovih književnih objava i započinjao pisati da ponekad nije ni primjećivao da ih – potkrada i plagira, primjerice Bašagića! Ali, uzvinuo se u najplodnijeg romanopisca između dvaju svjetskih ratova, i takvog ga danas pamtimo

Amir Hasanović u rat je otišao iz školske klupe. Imao je tada osamnaest godina. Kao pripadnik različitih jedinica u sastavu Drugog korpusa Armije Bosne i Hercegovine, prošao je tokom četiri ratne godine brojna ratišta u Bosni i Hercegovini i bio dva puta ranjavan. Stav će u nastavcima objavljivati njegova sjećanja na saborce i ratne događaje u kojima je aktivno sudjelovao

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!