Zapis o čibučarima iz Goduše

Gotovo se u svakoj od tristotinjak kuća u selu Goduši kod Visokog poneko bavi rukotvorinama od drveta, a Vehab Halilović najpoznatiji je među njima. Vlasnik je depandansa muzeja Zavičajnog muzeja iz Visokog, u kojem su izložene rukotvorine maštovitih Godušana, te ručno pravljeni strojevi na kojima se nekada radilo

 

Piše: Bajro PERVA

S magistralnog puta Visoko – Kiseljak, negdje na trećem kilometru, odvaja se put za Kralupe i Godušu, na desnoj obali rijeke Fojnice. Odmah do raskrsnice lokalnih puteva nalazi se moderna potkupolna džamija s visokom munarom na kojoj je pet šerefa koji simboliziraju pet dnevnih ezana. Cilj mog putovanja selo je Goduša, poznato po vrhunskim majstorima u izradi umjetničkih djela u drvetu. Već nekoliko stoljeća oni proizvode čibuke, tespihe, češljeve od goveđeg roga, frule i druge rukotvorine koje su stigle na sve meridijane svijeta. Želja mi je da napišem reporterski zapis o ovom jedinstvenom selu i njegovim vrijednim i darovitim ljudima. Najavio sam se Vehabu Haliloviću, jednom od najistaknutijih umjetnika među njima, koji je ujedno vlasnik depandansa Zavičajnog muzeja iz Visokog podignutog u selu, u kojem su izložene rukotvorine koje proizvode Godušani, te najstariji alati kojim su izrađivane.

U ŠESTOM RAZREDU NAPRAVIO ŠAHOVSKU GARNITURU

Uz jutarnji čaj u depandansu Muzeja Vehab Halilović me upoznaje s izloženim eksponatima. Mnoge od njih lično je uradio, kao što su tespisi, čibuci, frule, privjesci za ključeve i lančići od tisovine. O vrstama rukotvorina koje izrađuju Godušani Vehab kaže: “Do početka agresije na Bosnu i Hercegovinu dominantne su bile četiri rukotvorine: čibuk, frula, tespih i češalj od goveđeg roga. Tokom agresije na našu zemlju došlo je dosta stranaca koji su tražili širi asortiman naših proizvoda, što smo mi i prihvatili. Naši uraci doživjeli su ekspanziju. Od rata naovamo masovno izrađujemo privjeske za ključeve, lančiće koji se nose na vratu, portrete i slike u drvetu, satove u raznim oblicima i s raznim motivima, olovke, stalke za olovke, garniture šaha… Ja sam prvi šah napravio još u šestom razredu osnovne škole.”

Da bi mi i praktično pokazao kako nastaju njegove rukotvorine u drvetu, sišli smo u prizemlje kuće, gdje se nalazi njegova radionica. Na malom strugu oblikovao je čibuk i frulu koji će, kada budu gotovi, završiti u nekoj od prodavnica diljem Bosne i Hercegovine ili zemalja iz okruženja. Usput me podsjetio na svoje početke: “Da su me kao dijete tjerali da radim, možda to iz inata ne bih radio. Čibučarstvo je moja ljubav iz dječačkih dana i, evo, i danas traje. Rukotvorine su višestoljetna tradicija naše Goduše. Jer, ako ni moj otac, koji se rodio 1900. godine, nije znao reći otkada je čibučarstvo zastupljeno u našem selu, znači ni njemu njegov otac nije znao to reći. Ono se nikad nije izučavalo u školama, nego se prenosilo s koljena na koljeno i nijednim djelićem nije prešlo u nešto industrijsko.”

Vehab kaže da se od svakog drveta može nešto napraviti, a da je za izradu frule najbolji javor, koji daje izuzetno dobar zvuk, te šljiva, trešnja i jasen. U estetskom smislu, posebno je istakao tisovinu, te podvukao: “Tisovina je vrsta crnogorice. Kod nas je to drvo vrlo rijetko. U narodu ima vjerovanje da je ono drvo sreće. Ja u to ne vjerujem, jer ako nam Bog ne pomogne, ne mogu ni kubici tisovine. Ovo je drvo izuzetno lijepo za oko. Njegova ljepota meni je jedini motiv da od njega pravim rukotvorine.”

NA PRESTIŽNOM FESTIVALU U TURSKOJ

Malo je poznato da je Vehab Halilović sa svojim rukotvorinama učestvovao na prestižnom Festivalu rukotvorina, umjetnosti i folklora u istanbulskoj općini Buyuk Çekmece. O tome kaže: “Krajem maja 2018. godine, na inicijativu gospođe Ugur Bent, svoje sam rukotvorine izlagao na Festivalu rukotvorina, umjetnosti i folklora u istanbulskoj općini Buyuk Çekmece. Ovaj festival svrstava se među najveće festivale ove vrste na svijetu. Sa mnom su bili još jedan umjetnik u bakru i žena koja se bavi tkanjem. Nas troje, budući da smo došli iz Bosne i Hercegovine, imali smo osiguran prijevoz, hranu, spavanje. Ponešto smo i prodali, tako da sam se vratio s više para nego što sam otišao.”

Na pitanje vidi li sebe kao lidera u čibučarenju u svom kraju, rekao je: “Vjerovatno jesam najpoznatiji kad je u pitanju izrada rukotvorina i njihova prezentacija u Bosni i Hercegovini i šire, međutim, ne smatram sebe najboljim majstorom. U nekim stvarima da. Neke rukotvorine drugi rade bolje od mene. Ja ih podržavam u tome. Ovdje je dolazilo mnogo domaćih i stranih televizija. U svojim izjavama za te medije sebe nikad nisam stavljao u prvi plan. Uvijek sam govorio o jedinstvenom mjestu Goduši. Primjera radi, i Indijanci su pravili čibuke i lulu, ali nigdje nećete naći mjesto koje ima 1.300 stanovnika da se haman svi bave ovim zanatom.”

Na pitanje može li se živjeti od čibučarenja, odgovorio je da može. “Imam dogovorenog posla po nekoliko mjeseci unaprijed. Prije profesionalnog bavljenja čibučarenjem radio sam 26 godina u tvornici automobila u Vogošći, a poslije radnog vremena bavio se rukotvorinama. Zarađivao sam još jednu plaću. Žao mi je što sam uopće radio u društvenom sektoru, jer znam da sam mogao zarađivati tu plaću i kod kuće. Ne bih imao šefa, radio bih kad hoću, koliko hoću i šta hoću.”

Vehab piše pjesme i aforizme. Kaže da sebe ne može nazvati pjesnikom. Piše iz duše i za svoju dušu. Možda uskoro objavi i knjigu. Prvu pjesmu napisao je u 6. razredu osnovne škole. Zvala se Domovine. S njom je učestvovao na literarnom natječaju i bio nagrađen.

GODUŠANI VJERNI SVOM MJESTU

Godušani vole svoje mjesto. Tokom agresije bili su na prvoj liniji fronta i na meti srpske i HVO artiljerije. Nije bilo napuštanja sela. Goduša je po poljoprivredi jedno od najsiromašnijih mjesta u visočkoj općini. Međutim, svako se domaćinstvo koliko-toliko bavilo poljoprivredom. Svega je nekoliko porodica moglo normalno živjeti samo od poljoprivrede, a ostali su morali tražiti dodatni izvor prihoda kroz stalno zaposlenje ili čibučarenje.

Na pitanje ima li koja anegdota o Goduši, Vehab je kazao: “Kažu da je fabrika čibuka u Goduši bila jedina fabrika u tadašnjoj Jugoslaviji koja u Drugom svjetskom ratu nije bila bombardirana.” Godušani u Drugom svjetskom ratu nikom nisu vjerovali.

Zanimljivo je da se čibučarenjem uglavnom bave muškarci. Žene manje rade. Pomažu oko farbanja gotovih proizvoda.

Zbog sumaglice i kiše, nisam bio u prilici snimiti panoramu sela. No, trebalo je svakako ostaviti nešto i za drugi odlazak u ovo zanimljivo selo među vrijedne Godušane.

PROČITAJTE I...

Nagrađivanjem spisateljskog djela nagrađuje se upravo njegov pisac jer pisca suštinski nije moguće odvojiti od njegova spisateljskog djela i obratno, kako to kazuje i elementarna logika, a potvrđuju brojne savremene književne teorije, a naročito tzv. etička kritika. Zato, dodjela Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu predstavlja dodjelu nagrade piscu i djelu koji stoje u odbrani sudski dokazanih ratnih zločina i sudski presuđenih ratnih zločinaca, s jedne strane, dok, s druge strane, predstavlja čin nepravde i moralnog nasilja nad žrtvama ovih ratnih zločina i njihovih počinilaca i naredbodavaca. A to u konačnici znači da je dodjelom Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu Nobelov komitet indirektno i sam podržao politiku i ideologiju ratnih zločina, uključujući i zločin genocida, stoji u pismu prof. dr. Sanjina Kodrića, predsjednika BZK “Preporod”, koje prenosimo u cijelosti

Stela Roso je iz Splita, a Marko Samodol iz Šibenika. Stela je drugi, a Marko prvi put u Srebrenici. “Bila sam i prošle godine. Emocija koja se samo ovdje može doživjeti me vraća u Srebrenicu. Dolazimo da odajemo počast žrtvama genocida i opet ću dolaziti ovdje”, poručila je Roso, dok je Samodol kazao: “Ovdje je emocija koja je teško opisiva riječima. Bio sam u Vukovaru, ali ovdje doći je neopisivo. Vidjeti šta su drugi narodi doživjeli, teško je to sve opisati kako se osjećam.”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!