fbpx

Zanavljanje života u Srebrenici: Živi se…

Na pitanje “znate li šta je bilo u Srebrenici” svako u ovom gradu zna odgovor. O njemu se priča, ono je središnje mjesto njihovih života. To šta je bilo u Srebrenici nešto je što ih je obilježilo za cijeli život. I njih i grad u kojem su rođeni i u kojem žive. Ali, život se obnavlja, sve se češće priča o drugim stvarima, o poslu, o školovanju djece...

 

 

Piše: Nedim HASIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Kuća u kojoj živi Nurija Mehmedović naslonjena je na ogradu Memorijalnog centra u Potočarima. Svako malo, kada izađe u dvorište, Nurija pogleda preko ograde. Na redove mezara s bijelim nišanima. Tamo mu leže otac i brat. “Majka, sestra i nas četverica braće smo krenuli konvojem. Dan nakon pada Srebrenice otišli smo iz Potočara. Otac i trojica braće su krenuli šumom. Dvojica braće su prešla. Otac i treći brat nisu. Strijeljani su. Našli smo im ostatke u Pilici”, kaže Nurija.

Dok govori, u rukama drži sina Muhameda. Mjesec mu je dana i Muhamed je najmlađi u Potočarima. Jedno je od četvero djece Nurije i Sanele Mehmedović. “Za mene je ovo mjesto svetinja”, govori Nurija o Potočarima. “Mi, povratnici, koji smo se vratili i živimo ovdje, mi koji ne planiramo ići odavde, mi smo čuvari Potočara, ako možete shvatiti šta želim reći. Bilo gdje da odem, nedostajalo bi mi ovo mjesto. Ljut sam na ljude koji su otišli i ne žele živjeti ovdje. Nije to hvala ljudima koji leže u Potočarima.”

Te koji leže u Potočarima ovog je 11. jula malo ko posjetio. Pandemija virusa Covid-19 poremetila je sve planove za obilježavanje 25. godišnjice Genocida u Srebrenici. Dok nije buknula epidemija, organizatori su planirali brojne aktivnosti, svoj dolazak u Srebrenici potvrdili su brojni poznati gosti. No onda su svi otkazali.

Nakon što je zaustavljen u julu 1995. godine, život se polahko vraćao u Srebrenicu. Oni koji su sa svojim majkama u konvojima kao djeca otišli iz Srebrenice vratili su se u nju da zasnuju porodice, da obnove život. I Nurija se vratio kući, u rodno selo, a onda, prije tri godine, preselio je u Potočare. Radnik je u lokalnom srebreničkom komunalnom poduzeću. Kada završi s poslom, dodatno zarađuje kao građevinar. Iz rodnog sela, udaljenog 13 kilometara od Srebrenice, odselio je zbog lošeg puta. “Probao sam živjeti negdje drugo. Bio sam u Sarajevu, ali sam shvatio da je na svom najbolje. U našem je selu put loš, zato smo preselili ovdje. Radi djece, radi škole i mog posla. Ovdje je lakše.”

Nurija je otac četvero djece. Ima dvije djevojčice i dva sina. Jedan je od mnogih Srebreničana koji su odlučili ostati u tom gradu i u njemu othraniti brojnu porodicu. Iako samo on ima stalan posao, presretan je. “Kada je moj otac mogao živjeti na selu, imati osmero djece, zašto ja to danas ne bi mogao? Onome ko se boji odgovornosti nikad nije vrijeme za djecu. Nas toga nikada nije bilo strah. Vjerujem u Boga, on svakom od nas daje nafaku.”

Sa suprugom Adisom četvero djece ima i Senahid Ademović. “To je čudo na kvadrat”, priča nam kroz smijeh. “Svi su rođeni u Srebrenici. Odrastaju kao i svaka druga djeca na svijetu. Jasno je da se mora više raditi, da se mora više pažnje posvetiti njima, ali je prelijepo.” Radnička plaća nije dovoljna, supruga ne radi pa je Senahid odlučio kupiti polovan bager i tako dodatno zaraditi. Kaže da mu ne ide loše. “Malo je pandemija usporila poslove, ali radi se. Da nije bilo zaraze, dosad bih otplatio kredit. Imao sam priliku da odselim odavde, ali me to nije vuklo. Vuklo me je ovamo, da se ovdje vratim, Oženio sam se i supruga i ja smo tada otišli u Tuzlu jer smo tamo našli posao. Ali tamo nisam bio sretan. Uzeli smo se pod ruku i vratili se ovamo.”

Do 1992. godine u Srebrenici je živjelo tri puta više ljudi nego danas. Imala je skoro 37 hiljada stanovnika. Mnogi od njih radili su u pogonima velikih jugoslavenskih poduzeća. Prema popisu stanovništva, danas u Srebrenici, zvanično, živi 13.409 stanovnika. Bošnjaka je 7.248, Srba 6.028 i 16 Hrvata. Taj broj od 13 hiljada odnosi se na osobe koje imaju prijavljen boravak i adresu u Srebrenici. Broj onih koji stalno žive na području općine Srebrenica najviše je deset hiljada.

U srebreničkoj osnovnoj školi njih je 400. U Potočarima je 120 djece. U središtu grada novi je vrtić u kojem je 130 mališana. Jedna od njihovih teta jeste Nermina Mehmedović. Sa svojim suprugom Ademom očekuje svoje prvo dijete. “Čekali smo dvije godine. Biti buduća majka u Srebrenici je predivno. Nema straha od budućnosti, ovdje radim, ovdje poznajem sve ljude. Srebrenica je zdrava okolina”, priča nam Nermina.

Osamnaest je godina prošlo otkako su se vratili kući, osam su godina proveli u tuđim domovima, no za nju i supruga Adema Srebrenica je uvijek bila jedini izbor. Nedavno su kupili stan u Srebrenici, odlučni da svoj život provedu u tom gradu. “Meni je ovdje prelijepo, imam prijatelje, ljude svih nacionalnosti. Ne treba isticati nacionalnost, svako svoju vjeru doživljava na svoj način. Ja sam zadovoljna, svojim životom, kolegama i prijateljima.”

U skoro 700 srebreničkih firmi zaposleno je dvije hiljade ljudi. Najviše ih radi u rudniku. U Srebrenici su smješteni i pogoni tekstilnih kompanija i prehrambene industrije. I u svim tim pogonima rade zajedno Bošnjaci i Srbi.

“Imamo solidne uslove za život. Radimo, djeca nam idu u školu, nemamo niti jedan jedini problem. Nedostaje nam sadržaja, nedostaje nam kino, mladi smo ljudi, želimo negdje uvečer izaći”, govori nam Nefail Salihović. Ovaj srebrenički policajac sa suprugom Edinom ima troje djece.

“Starija djevojčica je upisala prvi razred srednje škole, djeca imaju neke svoje aktivnosti. Ide u Muzičku školu ‘Superar’ već pet godina, igraju nogomet, sin trenira boks… Pokušavamo im smanjiti vrijeme koje provode na internetu, ali je to baš teško danas. Mi smo malo staromodni, nije mi drago da su djeca predugo na internetu. I moram vam reći da sam, kao policajac, ponosan što je sigurnosna situacije odlična. Srebrenica je jedan od najsigurnijih gradova u Bosni i Hercegovini.”

Potočari su i prošlost i budućnost Srebrenice. Cesta koja vodi ka središtu tog grada prepolovila je Potočare napola. Na desnoj je strani mezarje, na lijevoj je nekadašnja baza snaga UN-a, koja je sada pretvorena u Muzej. Dalje ka gradu proizvodni su pogoni u kojima se zarađuje za život. Svaki dan, kada iz jednog od tih pogona krene kući, Enis Mustafić prođe između tvornice i mezarja gdje je sahranio nekoliko očevih koščica. To je sve što mu je ostalo od oca, sve što je pronađeno u masovnoj grobnici Čančari, naselju kod stotinjak kilometara od Srebrenice udaljenog Zvornika.

“Teško je zamisliti šta se sve ovdje dešavalo, koliko smo mi izgubili u našim životima. Izgubio sam oca. Cijeli se svoj život pitam kako bi moj život izgledao da sam imao oca, da sam odrastao uz njega. Mislim da sam zato čovjek koji nema previše želja, koji živi skromno”, priča Enis.

“Kada je otac ubijen, imao sam sedam godina. Malo se toga sjećam, ali sam zapamtio kada sam ga vidio posljednji put. To je ostalo duboko urezano. Kao da sam znao da je to posljednji put. Vidio sam ga ispred naše kuće, mi smo krenuli ka bazi UN-a u Potočarima, kao i sav ostali narod, da se pokušamo nekako zaštititi. Otac je krenuo ka šumi, zadnji put sam ispred kuće pogledao ka njemu. I više ga nikada nisam vidio.”

Nekompletne očeve ostatke Enis je sahranio 2013. godine. Kaže da je od te godine i zvanično povratnik u Srebrenicu. Radi u tvornici, zasnovao je porodicu, ima sina i kćerku koja će najesen u školu, ali ne prođe dan a da ne pomisli na oca. “Kada god nađu neku masovnu grobnicu, očekujemo da nam jave da su pronašli ostatak njegovog tijela. Ne znam šta se desilo s njim, nisam nikada uspio saznati kako je skončao”, kaže Enis.

“Nisam nikada ni pomislio da odem odavde iako imam uslove da živim bilo gdje u BiH. Imam kuću u Federaciji, ali moja je uvijek želja bila da se vratim ovdje, sve moje teži životu u Srebrenici. Možda baš zbog svog djetinjstva, zbog toga što sam ovdje rođen. Neobjašnjiv je taj pojam zašto baš ovdje želim živjeti. Bez obzira na sve to što nam se desilo, što nedostaje ovdje mnogo toga, ali nisam nikada razmišljao otići odavde.”

Kako bi manje razmišljao, Enis je počeo izrađivati suvenire od drveta oraha i lipe. S vremenom su suveniri postali nešto što rasproda čim ih napravi. “Time se bavim još otkako sam bio dijete. Uživam obrađivati drvo i tome sam se posvetio. To je hobi, to je liječenje živaca. Čovjek se nekako mora isprazniti, mora sebi psihički olakšati nekom zanimacijom. A suveniri su meni zanimacija.”

Na pitanje “znate li šta je bilo u Srebrenici” svako u ovom gradu zna odgovor. O njemu se priča, ono je središnje mjesto njihovih života, to šta je bilo u Srebrenici nešto je što ih je obilježilo za cijeli život. I njih i grad u kojem su rođeni i u kojem žive. Ali, život se obnavlja, sve se češće priča o drugim stvarima, o poslu, o školovanju djece.

“Imao sam 14 godina kada je počeo rat, sjećam se strahota. Sjećam se da sam kilometrima lutao šumom da uhvatim pakete s hranom koje su nam bacali iz aviona. Djetinjstvo nam je bilo prelijepo, ali nam je prekinuto i uništeno. Sve nam je nedostajalo, stalno smo bili gladni, ali nam je najviše trebao mir. Išao sam pješice kilometrima u školu jer se u našu nije moglo, bila je na nišanu. Išli smo pod granatama, pod snajperskim mecima. Granata je pala pored mene na dvadesetak metara, ali sam preživio”, kazat će nam Senahid Ademović, zaključujući: “Komšiluk je dobar, skroman. Ima nas i Bošnjaka i Srba, problema nema, surađujemo, pazimo jedni na druge. Moja generacija baš i ne priča o ratu. Mi pokušavamo napraviti pozitivnu priču ovdje. Želimo da kažemo ljudima da nije sve u Srebrenici negativno, da nije Srebrenica samo 11. juli. Da ima ovdje puno lijepih stvari. Djeca nam se rađaju, imam četvero, kolega s posla je nedavno dobio četvrto dijete. Živi se…”

PROČITAJTE I...

Dobrano smo se mi distancirali i od učenja mevluda. Sve više ga, po džamijama, učimo jednom godišnje, dok naše kuće ostaju željne mevludskih savjeta: A ko hoće da ga vatra ne prži, nek u srcu salavate zadrži. Zašto je to tako? Pred čim smo ustuknuli? Pred drugima? Pred sobom? Pred onim što nismo ili pred onim čemu težimo, a nismo u stanju biti? Pred tvrdnjama da učenje mevluda nije u islamskoj tradiciji? Da je novotarija (bidat)? Da ne pripada muslimanskom biću? Oh, Bože

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!