fbpx

Zaljubljen sam u ljepotu Bosne i Hercegovine i kulturnu baštinu njenih naroda

Vjerovatno su to rezultati svih ovih stoljeća okupacije ovdašnjeg čovjeka, da još uvijek nažalost ne može doći sebi da napravi prijeko potrebne kulturne institucije. A nešto što je književnost, što je kultura, što je umjetnost – ono mora biti spašeno u institucijama. Hvala Bogu, ima galerija i u Sloveniji pa se sve to može spasiti i na tim mjestima. Zato se često u polušali i predstavljam da sam po rođenju Sejo od Serhata, a po radu i tržištu Sejo Slovenac. Nažalost, nisam ja jedini koji tako misli jer je sve više naših ljudi koji se iz praktičnih razloga tako osjećaju

Razgovarao: Amir SIJAMHODŽIĆ

Sead Emrić rođen je 1965. godine u Jezerskom kod Bosanske Krupe. Od 1992. godine živi i radi u Bužimu. Po rođenju je Krajišnik, Bošnjak, a u posljednje vrijeme, zbog sve većeg prisustva na slovenskom tržištu i slovenskoj umjetničkoj sceni, sve se više osjeća i kao slovenski umjetnik. Spada u red onih umjetnika koji su svojim djelom iskazali pripadnost, s jedne strane kulturi i tradiciji svog naroda i svoje zemlje, a s druge strane svojim djelom potvrđivali otvorenost prema univerzalnom. Izlagao je na oko 200 samostalnih i kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Za svoj je rad dobio niz državnih i međunarodnih priznanja, među kojima se posebno ističe nagrada s Pariskog salona od prije dvije godine. Ove godine obilježava trideset i tri godina rada i djelovanja, što je i povod za razgovor s njim.

STAV: Šta je bilo od presudne važnosti da ste se još kao mladić čvrsto opredijelili u pravcu likovne umjetnosti?

EMRIĆ: Ja sam rođen i djetinjstvo proveo u krajiškom ambijentu i nisam imao prilike u mladim danima da dohvatim ljepotu umjetnosti, osim kvalitetnog i kreativnog djetinjstva kroz koje sam prolazio. Nakon završetka osnovne škole, pohađao sam školu “Organizator kulturnih aktivnosti” u Bosanskoj Krupi. U okviru tog programa upoznao sam sve pravce umjetnosti i kulture, a na mene je ključnu ulogu u trećem razredu srednje škole odigrala stručna ekskurzija u Zagreb i posjeta izložbi Ivana Meštrovića u Klovićevim dvorima. Toliko moćne skulpture u kamenu, u bronzi, to majstorstvo, ali i tehnika u kojoj je to uradio toliko je utjecalo na mene da sam još tada počeo promišljati bivanje umjetnikom.

STAV: Iza Vas je jako puno umjetničkih djela koja su najčešće grupirana u cikluse. Koje biste slikarske i grafičke cikluse iz proteklog vremena mogli izdvojiti kao posebno značajne, one na koje ste posebno ponosni?

EMRIĆ: U ovih trideset godina intenzivno sam se bavio crtežom, slikarstvom i nešto kasnije grafikom. Nastojao sam da budem moderni likovni umjetnik koji prati savremena kretanja, tada u Jugoslaviji, sada u Bosni i Hercegovini i u svijetu. U ovih trideset godina nastalo je više slikarskih i grafičkih ciklusa kao što su Šehidski bašluk, Kudret sahat, Počiteljski obluci, Ajvatovica, Summa Bosniaca, Imago Mortis, Laterna Magica, Lux In Tenebris i još neki, potom grafički ciklus kraljevske heraldike iz starih gradova koje obrađujem na grafičkim listovima poput Alegorije o bosanskom kraljevstvu i Znakova Bosne. To su ciklusi kojima sam se ja bavio. Uglavnom, kroz svih ovih trideset godina umjetničkog stvaranja bio sam zaljubljen u ljepotu Bosne i Hercegovine i kulturnu baštinu njenih naroda. To sam prepoznao kao veliku vrijednost i na toj platformi skladam svoje umjetničko djelo svih ovih godina. Ciklus Imago Mortis, koji je nastao u vrijeme obilježavanja desetogodišnjice strašnog srebreničkog masakra, ima posebno mjesto među ciklusima zbog obima tragedije o kojoj “progovara”.

STAV: Kako biste ocijenili današnji položaj umjetnika u bosanskohercegovačkom društvu i gdje pronalazite publiku i tržište za Vaša umjetnička djela?

EMRIĆ: Bosna i Hercegovina i prilike u njoj u 21. stoljeću jako su teške za umjetnike i kulturne radnike uopće. Nakon sloma socijalizma i bivše države, Bosna i Hercegovina zatekla se u jednoj razrušenosti i u jednom porazu od strane imperijalizma i kapitalizma. U tim očitim fazama kapitalizma, bez dostatne publike, skoro da nema uspješnog primjera bilo kojeg umjetnika u Bosni i Hercegovini koji je uspio svoju umjetnost učiniti samoodrživom. Ja sam od ovih trideset godina izgubio dosta vremena računajući da ne trebam učiti engleski i njemački jezik, da ne trebam ni s kim komunicirati i da mi je moja domovina Bosna i Hercegovina dovoljna, ali sam se nakon nekog vremena uvjerio da u Bosni i Hercegovini ne postoji tržište umjetnina i da moja umjetnost ovdje ne može biti samoodrživa. Zato sam se morao okrenuti prema Zapadu. Bilo je i nekoliko pokušaja okretanja prema projektima na Istoku, prema Turskoj i arapskom svijetu, ali sam vrlo brzo shvatio da ti narodi, u odnosu na narode iz Srednje i Zapadne Evrope, imaju manjak senzibiliteta za umjetnost. Već u Sloveniji, Italiji i Austriji počinje ta priča o interesu ljudi da kupe umjetničko djelo. To se već u Hrvatskoj u značajnijoj mjeri ne može desiti, a u Bosni i Hercegovini pogotovo. Znači, neke destinacije u Sloveniji i Austriji, gdje su se desile moje izložbe, omogućile su mi da nađem i da steknem prijatelje privrednike koji su zadnjih desetak godina kupovali umjetnička djela od mene. Isto tako, uspio sam se nametnuti u nekim zvaničnim prodajnim galerijama, gdje sam kvalitetom uspijevao svih ovih godina pronalaziti kupce, što mi je omogućavalo da nastavim misiju umjetnosti u svom ateljeu u Bosni i Hercegovini.

STAV: Kakvo je razumijevanje u porodici za ono čim se bavite pune tri decenije?

EMRIĆ: Porodica mi je najvažnija i otprilike stignem svaki dan i svaku noć biti s porodicom i djecom. Cijena mog danonoćnog rada jeste opstanak i preživljavanje u Bosni i Hercegovini. Jedino velikom količinom rada i odricanja može se opstati u Bosni i Hercegovini, da se ne napušta domovina. Moja je porodica, hvala Bogu, u cijelosti okrenuta umjetnosti. Halida je desetak godina nakon rata imala dosta obaveza oko djece, kao majka, ali je prije trinaest godina postala umjetnica u mediju umjetničke keramike. Djecu ne forsiram da budu umjetnici, nego oni odrastaju u svom svijetu i svako ima slobodan izbor. Dvoje od četvero djece već su završili srednju umjetničku školu i školovanje nastavljaju na Likovnoj, odnosno Muzičkoj akademiji u Banjoj Luci. Od ove godine imamo prostrani porodični atelje. Djeca pomažu u tehničkim pripremama grafike, slikarskih platna, u nekim doradama kod pakovanja keramike. Slobodni su u odabiru svojih zanimanja, ali i Halida i ja smo strastveno ušli u svijet umjetnosti. Nemamo društvenog života, puno radimo, ali radimo sa zadovoljstvom i mislim da živimo sretno.

STAV: Ove godine obilježavate jubilej trideset i tri godina rada te tri godine od završetka porodičnog ateljea, možda i jedinog privatnog ateljea u cijeloj Krajini. Dugo ste godina radili u improviziranom ateljeu u Bužimu. Kako komentirate te uvjete u kojima više od tri decenije radite i stvarate svoja djela i tek nakon tri decenije dolazite u jedan ozbiljan, pristojan ambijent u kojem ćete, duboko vjerujem, još intenzivnije nastaviti ispoljavati svoju umjetničku kreativnost?

EMRIĆ: Ima jedna fotografija s kraja osamdesetih godina na kojoj je prikazan mali umjetnički atelje u studentskoj sobi u Banjoj Luci. Nisam nikako kontao da ću tu sobu od 5-6 kvadrata moći nakon trideset godina realizirati u sadašnji atelje od 100 kvadrata sa svim tehničkim stvarima koje su mi potrebne. Atelje ima kabinet grafike, slikarstva i keramike. Težak je to bio put. Put nerazumijevanja sredine i bez gotovo ikakve pomoći. Međutim, s ulaskom u šestu deceniju života, nakon trideset godina kontinuiranog rada, zajedno sa suprugom Halidom (jer je i njena priča u tom ateljeu), uspio sam stvoriti ozbiljne uvjete za rad. Možda je to jedini pokušaj u ovih dvadeset godina da jedan umjetnik krene temeljiti, zidati, adaptirati, utopljavati i izgrađivati umjetnički atelje. Mislim da se to dosad nije desilo nikom u Bosni i Hercegovini. Nama se desilo, tako da smo zadovoljni i tek sad imamo ozbiljnije uvjete za rad. Dosad su to bili neadekvatni prostori potpune improvizacije.

STAV: Za Vaše izložbe i umjetnička djela recenzije su pisali mnogi priznati likovni kritičari, univerzitetski profesori, književnici, poznati javni i kulturni djelatnici. Koliko je Vaše djelo priznato u umjetničkim krugovima u Bosni i Hercegovini i izvan nje?

EMRIĆ: U zadnje vrijeme sam, izgrađujući porodični atelje, malo zapuštao kontakte s medijima, pogotovo štampanim medijima, što je i pogrešno, ali svakako, zadovoljan sam da su iza mog djela stala velika pera likovne kritike, ne samo ovdje u Bosni i Hercegovini nego i na međunarodnoj sceni. Najznačajniji među njima svakako je Vojislav Vujanović, koji je napisao više kritika. Zatim, kritike su pisali književnici kao što su Ibrahim Kajan, Amir Talić, Atif Kujundžić, Hadžem Hajdarević, Zilhad Ključanin, potom akademik Enver Mandžić, Walter Horn, Rašid Durić, Kristina Babošek, Almir Zalihić, Nijazija Maslak, Enisa Jusić, Nermin Delić i mnogi drugi… S druge strane, značajno je i to što se moje djelo prikazivalo u dnevnoj štampi u Hrvatskoj, Sloveniji i Austriji. Npr. Igor Popović iz Zadra napisao je jedan od najljepših tekstova o mom slikarstvu. Ana Marija Stiben Šah, kao jedna od najznačajnijih kritičarki Slovenije, u posljednje vrijeme budno prati moj umjetnički rad i poziva me na sve značajnije međunarodne simpozije u Sloveniji. Iz njenih tekstova može se vidjeti da cijeni moj rad i da je on potpuno originalan i potpuno drugačiji od bilo kojeg drugog pristupa, ne samo na ovim našim balkanskim prostorima nego i bilo gdje u svijetu.

STAV: U nekoliko prethodnih godina primjetno je Vaše učestalo učešće na svim prestižnim i nacionalnim i internacionalnim umjetničkim festivalima, poput selektivne državne izložbe “Collegium Artisticum”, potom ste dvije godine učestvovali na Pariskom salonu, pa na nizu rezidencijalnih programa od Kuala Lumpura, potom Dohe, pa Dake i sl. Koliko je bio težak taj put da se dođe do navedenih destinacija?

EMRIĆ: Ako spominjemo nekakve jubileje u protekle trideset i tri godine, onda treba kazati da se moja prva izložba desila na Univerzitetu u Banjoj Luci 1987. godine. Prije tri godine sam imao izložbu na Ekonomskom fakultetu u Ljubljani, u prostorijama rektorata, obilježavajući trideset godina svog rada. Dvadeset i tri godine sam član Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine, a trinaest godina sarađujem s Galerijom “Eks Arte” u Ljubljani. Također, trinaest godina supruga Halida ima svoju umjetničku radionicu. Sve su to činjenice na koje sam jako ponosan. Što se tiče cijelog tog perioda, posebno perioda od kako sam član Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine, važno je naglasiti da sam mukotrpno gradio svoju umjetničku karijeru. To znači da sam se morao dobro izorganizirati i svaki put biti spreman da uvijek budem prisutan kad naše udruženje šalje poziv za dostavu radova na selektiranje. U cijelom periodu od kako sam u udruženju redovno sam prolazio selekcije i bio na skoro svim izložbama koje je udruženje organiziralo, ali i na izložbama koje organiziraju neke druge institucije, poput Galerije portreta, Galerije Mandžić i Bosanski kulturni centar u Tuzli ili Centar za kulturu u Mostaru. Dvadeset godina bio sam prisutan na svim dešavanjima u umjetničkom životu, poput smotri “Bijenale minijature” ili “Collegium Artisticum” u Sarajevu. Tako sam gradio svoje umjetničko ime, a paralelno s tim učestvovao sam i na nekim međunarodnim izložbama u Maleziji, u Poljskoj, u Turskoj, Grčkoj, Egiptu, Brazilu i tako. Eto, u Brazilu sam čak prije pet godina, na Pariskom salonu za Južnu Ameriku, dobio nagradu za grafiku afirmirajući kulturu Bosne na tri lista pod nazivom Kulin ban. Što se tiče rezidencijalnih programa, možda je najznačajniji bio onaj u Dohi pod nazivom “Freedom Al Jazeera”, gdje sam 2011. godine boravio dvije sedmice. Najčešće sam bio na ovim našim likovnim kolonijama, od Bosanske Krupe, Ostrošca na Uni, Počitelja, Novog Pazara i Srebrenika. Obišao sam to sve u proteklih dvadesetak godina. U zadnje vrijeme najčešće destinacije na kojima boravim i izlažem su rezidencije u Sloveniji.

STAV: Bez pomoći rijetkih pojedinaca i institucija teško biste, unatoč želji i trudu, uspjeli sve ovo postići. Ko su ustvari najveće mecene Vašeg djela u protekle tri decenije?

EMRIĆ: Teško je sad ikako pokretati to pitanje o mecenama. Ali, evo, ja ću pokušati da kažem nekoliko činjenica o mecenama i o tome ko je sve pomogao, ali nikako ne mogu biti korektan jer ću više od pola činjenica i ljudi zaboraviti. Mecena u mom uspjehu svakako može biti i Općina Bužim, koja je na neki način, puštajući me na službena putovanja, puno pomogla. U zadnje vrijeme velike mecene koje su omogućile da se izgradi privatni atelje jesu akademik Enver Mandžić, Damir Popović i Rade Prtenjak iz Slovenije, Muhamed Mustedanagić iz Švicarske, Ibro Rahimić iz Mostara i niz drugih. Teško je sada nabrojati sve općine koje su kroz otkup protokolarnih darova, grafika i ostalih umjetnina u cijeloj Bosni i Hercegovini otkupom bile mecene. Mecene su i svi ljudi koji su dolazili u atelje i kupovali radove. Taj prihod od tih radova se u svakom slučaju nije trošio bezveze, već se trošio i ugrađivao u samoodrživost i u izgradnju i opremanje ateljea. Ima dosta finih ljudi koji su radili u institucijama i pružali institucionalnu podršku. Npr. dugo je godina Općina Cazin otkupom protokolarnih darova iz naše radionice igrala ulogu mecene. Nekad je ulogu mecene u prvim poslijeratnim godinama igrao Selim Toromanović iz Cazina. Jedan od mojih najvećih duhovnih mecena bio je pokojni Vojislav Vujanović, bez kojeg bih vrlo teško sve ovo postigao i bez čije podrške, znanja i sugestija bih teško mogao kvalitetno ući u svijet umjetnosti.

STAV: Paralelno s radom na polju likovne umjetnosti uzimali ste veliko učešće u kulturnom životu Bužima i Bosanske krajine, prije svega kroz očuvanje i afirmaciju spomenika kulture, potom kroz česte nastupe u medijima te članstvo u Matičnom odbora “Preporoda” u Sarajevu. Koliko ste zadovoljni rezultatima na tim poljima i kako danas gledate na stanje u kojem se nalaze institucije kulture u Bosni i Hercegovini, a posebno u Krajini, te nedovoljnu brigu prema pokretnom i nepokretnom kulturnom naslijeđu?

EMRIĆ: Nažalost, sav moj trud ovdje postepeno blijedi jer nisu izgrađene kulturne i nacionalne institucije da bi rezultati iz moje mladosti mogli biti negdje zabilježeni. Po tom pitanju nosim veliko razočarenje. Ja sam radio kao službenik za kulturu u Općini Bužim i po toj službenoj dužnosti sam vodio računa da se izgrade škole, da se vodi računa o prijateljima i međunarodnoj zajednici koja može investirati u cijeli kraj. Nastojao sam da se prepozna šta je to naslijeđe i da se to delegira nadležnim tijelima i komisijama kako bi se moglo krenuti s rekonstrukcijama. Sudjelovao sam u snimanju niza emisija i dokumentarnih filmova, pisao prospekte i članke u cilju afirmacije kulturnog naslijeđa Bužima i Krajine. Radio sam i tekstove za Ostrožačku likovnu koloniju. Sve vrijeme sam pokušao dati doprinos da stvari zažive, da se to pretoči u standard nekakvih institucija. Danas mogu odgovorno tvrditi da institucija kulture koje rade svoj posao ovdje u Krajini nema. Jedino što sam zadovoljan jeste što će moj trud barem kao umjetnika biti verificiran u dvije velike kolekcije. Jedna je kolekcija mojih djela u Galeriji “Mandžić” u Tuzli, a druga velika kolekcija ili stalna postavka u Komendi kod Kranja u vlasništvu Damira Popovića. Znači, velika kolekcija od preko sto slika stoji tamo kao najveća stalna postavka u poslovnom prostoru. Jedan moj rad čuva se i u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine u Sarajevu, iako sam izlagao i u galerijama MAK, “Preporod” i “Roman Petrović”. Ima tu još poneki rad u nekoj od galerija, ali nema kolekcija, što je nenadoknadiva šteta po umjetničko naslijeđe naše zemlje.

S druge strane, volio bih da Krajina ima svoju galeriju ili ekspozituru Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine u Krajini pa da neka moja velika platna stoje tu. Ili da ima ovdje kolekcija u Bužimu pa da moji radovi ostanu sačuvani, ali to se za sada još uvijek ne može desiti i ja to najvjerovatnije neću doživjeti. Veliko je pitanje hoće li se to ikad i napraviti jer ne ide se nikako sa željom u tom pravcu. Vjerovatno su to rezultati svih ovih stoljeća okupacije ovdašnjeg čovjeka, da još uvijek nažalost ne može doći sebi da napravi prijeko potrebne kulturne institucije. A nešto što je književnost, što je kultura, što je umjetnost – ono mora biti spašeno u institucijama. Hvala Bogu, ima galerija i u Sloveniji pa se sve to može spasiti i na tim mjestima. Zato se često u polušali i predstavljam da sam po rođenju Sejo od Serhata, a po radu i tržištu Sejo Slovenac. Nažalost, nisam ja jedini koji tako misli jer je sve više naših ljudi koji se iz praktičnih razloga tako osjećaju. Odavno je bilo vrijeme da se pokuša prepoznati trud i da se zaštite rezultati rada kod običnog čovjeka, a kod umjetnika pogotovo.

 

PROČITAJTE I...

Do Lukomira smo putovali iz pravca Konjica. Nažalost, još uvijek putna komunikacija ne prati važnost povezivanja ovog sela sa središtem općine, a izlet u ovo najvisočije selo u Bosni i Hercegovini, čija je većina kuća pod zaštitom države, mogao bi biti brend u turističkoj ponudi grada Konjica

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!