fbpx

ZAKUCAVANJE, MIHOVIL NAKIĆ I POSAO ZA DVIJE MINUTE

U dubokoj sam dvojbi jer znam šta me u toj firmi čeka – kurtoazan prijem, isti takav razgovor, prežvakane opservacije o teškom sveukupnom stanju i, na koncu, vremenski neodređeno obećanje da će za mog sina posla biti, da je trenutno tako kako jeste, da potrebe za novim uposlenicima nema, ali prvom zgodnom prilikom, dakle, kad se ukaže prazan prostor, bit će pozvan i primljen u stalni radni odnos. Potom ćemo se učtivo rastati, on će me ispratiti do vrata, pružiti ruku, reći da će sve biti u redu, da ništa ne brinem i, čim napustim prostoriju, s olakšanjem odahnuti i u zaborav potisnuti sve ono o čemu smo razgovarali

 

 

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

 

Rano je prijepodne. Sjedim za kuhinjskim stolom, netremice gledam u floralni motiv na stolnjaku, rasijano ili uslijed unutarnjeg grča povremeno lupkam prstima po stolu i razmišljam ima li uopće ikakvog smisla otići u tu firmu, razgovarati s direktorom, pitati ga ima li, ako ne u struci, bilo kakvog posla za mog sina koji, baš poput mene, godinama bitiše u bezmalo raspamećujućem egzistencijalnom diskontinuitetu iliti, određenije, malo radi, pa zatim malo više ne radi, a između toga snalazi se kako zna i umije, improvizira, životari i, kako mi to počesto zna reći, živi život koji ne liči ni na šta. Tad uglavnom šutim. A šta bih mu i mogao reći?

Helem, sjedim, lupkam prstima po stolu, u dubokoj sam dvojbi jer znam šta me u toj firmi čeka – kurtoazan prijem, isti takav razgovor, prežvakane opservacije o teškom sveukupnom stanju i, na koncu, vremenski neodređeno obećanje da će za mog sina posla biti, da je trenutno tako kako jeste, da potrebe za novim uposlenicima nema, ali prvom zgodnom prilikom, dakle, kad se ukaže prazan prostor, bit će pozvan i primljen u stalni radni odnos. Potom ćemo se učtivo rastati, on će me ispratiti do vrata, pružiti ruku, reći da će sve biti u redu, da ništa ne brinem i, čim napustim prostoriju, s olakšanjem odahnuti i u zaborav potisnuti sve ono o čemu smo razgovarali. Eto, tako će to biti. Iskustveno provjereno.

Ipak, premda svjestan da uzalud gubim energiju i vrijeme, ustajem, oblačim se i krećem, jer od dvojbi nikakve fajde nema i, pride, ko zna, možda mi se nekim čudom i posreći.

U firmi me dočekuje iznenađujuće ljubazan portir ili zaštitar, šta li je već.

– Dobar dan! Dobro nam došli! Kako Vam mogu pomoći – reče prije no što sam bilo šta izustio.

– Dobar dan. Želio bih razgovarati s direktorom. Istina, nenajavljen sam, ali nadam se da to nije problem.

– Vi ste novinar, je li tako?

– Pa sad… Da, jesam.

– Posjeta je službena ili privatna?

– Privatna.

– Eh, sad ćemo mi to, samo jedan trenutak – reče i prihvati se telefona, ali nakon nekoliko uzastopnih bezuspješnih poziva, spusti slušalicu i promijenjenog, naizgled razočaranog izraza lica (tad sam shvatio da je blefer, verziran, instruiran i da direktora nije ni zvao) tiho i gotovo saosjećajno izusti:

– Nažalost, ne javlja se, a kad se ne javlja, zauzet je nekim neodložnim obavezama. Žao mi je, ali danas Vas ne može primiti. Želite li da Vam zakažem termin?

– Čestitam, odlično odigrano. Šteta što truhneš ovdje.

– Kako to mislite?

– Sve je ovo farsa, gluma, a ti si svoju rolu, kako rekoh, odlično odigrao. Nisi ti zvao nikakvog direktora niti on ima neodložne obaveze, dakle, tačno si znao kakav performans treba izvesti kad se pred tobom pojave osobe poput mene, pa ti stoga i čestitam. Doduše, brzo sam te provalio, pa ti valja još poraditi na sebi, ali, sve u svemu, ova izvedba nije bila loša, uopće nije.

– Zaista ne znam o čemu Vi to, jer nije ovo…

– Doviđenja, glumčino – rekoh i izađoh u prelijep, kristalno čist kasnoljetni dan.

U povratku kući odlučih poći kraticom kojom, inače, rijetko prolazim i u uskom, opustjelom sokaku doslovno naletjeh na starog, dobrog druga kojeg, ko bi sad znao zbog čega, godinama nisam vidio. Srdačan susret. Nakon međusobnog propitivanja o svemu i svačemu, u najkraćem mu rekoh gdje sam bio i šta mi se desilo.

– Ama, naći ćemo posao za tvog sina, pobogu si, brate, evo, riješit ćemo to sad, ovdje, odmah!

Nego, znaš čega sam se sjetio?

– Reci!

– Kad si igrao košarku, a često sam te gledao, na zagrijavanju, a i tokom utakmice, zakucavao si na specifičan, zapravo, unikatan način – u lijevoj ruci držiš loptu iznad koša, a desnom je punim dlanom zakucaš u obruč. Niko to prije tebe nije radio, barem ne kod nas.

– Jeste, Mihovil Nakić. Gledao sam jednom Cibonin trening i od njega ukrao taj fol.

– E, sad me razočara! Mislio sam da je to tvoj patent.

– Ne, nije, a lagati ne želim.

– Dobro, dobro, kako ti kažeš, a sad da vidimo ovo oko posla – reče, izvadi telefon i nakon kratkog, dvominutnog razgovora, bez ulizivanja i slatkorječivosti, nađe posao za mog sina.

– Eto, riješeno. Sutra neka odnese potrebnu dokumentaciju na ovu adresu i to bi bilo to.

– Hvala ti najljepša, puno si mi pomogao.

– Ma, ništa, ti si moj stari drug, mada, malo si me razočarao za ono zakucavanje, zaista sam mislio da je to tvoja inovacija.

– Šta mogu, živ sam čovjek, i meni se desi da ponekad nešto kraducnem.

PROČITAJTE I...

I, zaista, javi se D. iz dalekog Montreala. Slušam kako predlaže da dođemo, ali šutim, ne prekidam ga. Veli, poslat će nam novac za put, pismo garancije i formulare koje trebamo popuniti i poslati poštom u Beč, u Ambasadu Kanade ili konzulat, ne sjećam se tačno. Pa, nastavlja, valja sačekati na njihov odgovor, pa, ako bude sve u redu, otići u Beč na intervju, pa ponovo sačekati njihov odgovor, pa... Puče veza. Nije se ponovo javio. Odoše i D., i Beč, i Montreal

Tu su i očeva pisma. Pita me šta da radi s mojim stvarima koje su ostale u Sarajevu, sa starim oštećenim skulpturama i kako ih popraviti. Tu je i izvještaj o njegovoj operaciji. Poslao je gomilu slika iz njegove mladosti, iz FIS-a, s rukometnih i košarkaških utakmica, duela Prve i Druge gimnazije, ribolova na Ramskom jezeru, linkove za gomilu videomaterijala snimljenog za vrijeme rata u Fočanskoj ulici

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!