fbpx

Zadivljujuća humanost i efikasnost

Brzina kojom je uspostavljen zračni most na linijama Istanbul – Elaziğ i Ankara – Elaziğ vojnim transportnim avionima “Airbus A400M”, koji su već ubrzo nakon ponoći sletjeli s potrebnim zalihama, brzina kojom su se tri ministra ključnih resora našla na licu mjesta da koordiniraju rad spasilačkih ekipa pristiglih iz cijele zemlje – impresivna je i pokazuje snagu kakvu nema mnogo država na svijetu. To se jednostavno mora reći

Piše: Bojan BUDIMAC

Da se u vrijeme katastrofa i društvenih trauma narod ujedini, jeste (klišejsko) primjećivanje očiglednog. Da turski narod ima natprosječni kapacitet za humanitarnu pomoć i empatiju, također je očigledno i dokazivo brojevima – uostalom, oko četiri miliona izbjeglica u Turskoj jeste “materijalni” dokaz te činjenice. Međutim, da bi se taj kapacitet i empatija pretočili u efikasno upravljanje krizom i pomoć, potrebno je mnogo više od želje da se pomogne. Od petka, 24. januara, u 20:55 sati, kada je zemljotres magnitude 6,8 stepeni po Richteru pogodio Elaziğ i Malatyu, turska javnost u višednevnom direktnom prijenosu, koji je počeo praktično odmah, imala je priliku gledati efikasnu akciju spašavanja, efikasnu brigu o povrijeđenim, efikasno zbrinjavanje onih koji su u 40 sekundi zemljotresa izgubili sve (ne samo krov nad glavom).

Neprimjećivanje ili potcjenjivanje te efikasnosti zahtijeva otrovnu količinu cinizma i malicioznosti, ali o tome kasnije. Brzina kojom je uspostavljen zračni most na linijama Istanbul – Elaziğ i Ankara – Elaziğ vojnim transportnim avionima “Airbus A400M”, koji su već ubrzo nakon ponoći sletjeli s potrebnim zalihama, brzina kojom su se tri ministra ključnih resora (unutarnjih poslova, zdravstva i ministarstva za okolinu i urbani razvoj) našla na licu mjesta (također oko ponoći) da koordiniraju rad spasilačkih ekipa pristiglih iz cijele zemlje – impresivna je i pokazuje snagu kakvu nema mnogo država na svijetu. To se jednostavno mora reći.

Elaziğ je glavni grad istoimene provincije u istočnoj Anadoliji. Sam grad ima populaciju od oko 350 hiljada, a provincija skoro 600 hiljada stanovnika. Jedan je od najrazvijenijih gradova tog dijela Turske. Provincija je izvorište rijeka Eufrat i Tigar, a leži na južnoj anadolskoj rasjelini koja se dalje na istoku u provinciji Bingöl odvaja od sjeverne anadolske rasjeline, a završava jugozapadno u provinciji Hatay. Dakle, trusno područje na kome zemljotresi nisu nepoznata pojava. Seizmologija je danas u stanju da “predvidi” mjesta pa i jačine budućih zemljotresa, ali ne i vrijeme. Tako da činjenica da je seizmolog Naci Görür koliko u oktobru prošle godine “predvidio” zemljotres na toj rasjelini, navodeći Elaziğ kao ugrožen u jednom programu CNN-Türk televizije, nema velik značaj. Što reče Şukru Ersoy, također autoritet iz oblasti seizmologije s ogromnim iskustvom, predviđanje zemljotresa na rasjelini će se uvijek, prije ili kasnije, ostvariti. Šta bi bila preventivna akcija glede tih predviđanja? Evakuacija grada? Pokrajine? Ovo pišem iz jednostavnog razloga što će se uvijek naći (i već se nalaze) pametnjakovići koji će da pametuju na tu temu.

Samo gledanje akcije spašavanja ljudi iz ruševina u direktnom, na momente čak intruzivnom prijenosu jeste emotivno stresno iskustvo koje čovjeka izbaci iz normale. Nije lahko gledati, a ostati nedodirnut (“dirnut” bi bio eufemizam za isplakati oči) pričama koje su, kako to uvijek biva, postale simbol zemljotresa u Elaziğu. Neke od njih već su ispričane (globalno) u dnevnoj štampi, ali osjećam potrebu, zapravo dug akterima tih priča, da ih ponovim.

Kada se na ekranima pojavila volonterka najveće nacionalne medicinske volonterske organizacije na svijetu (UMKE – 12 hiljada volontera) koja mobitelom razgovara s Azize, ženom zarobljenom u ruševini zgrade od 28 stanova, podižući joj moral i dajući joj instrukcije kako da pruži podršku mužu, djeci i svima s kojima ima (audio) kontakt, uključujući i komšinicu koja ne zna turski, pa joj je volonterka govorila šta da govori komšinici na kurdskom, osim što je bio emocijama nabijen događaj, bilo je odmah jasno da će to postati “viralno”. Ta drama, sa srećnim krajem – Azize Çelik s porodicom i još nekoliko (ukupno njih osam) je poslije 17 sati izvučena živa iz ruševine zahvaljujući razgovoru s Emine Kuştepe, kako smo kasnije saznali da se zove volonterka UMKE-a iz Adıyamana – jeste između ostalog ilustracija tursko-kurdskih odnosa, onih pravih ljudskih, ne onih koje pokušavaju da nametnu PKK teroristi, njihovo političko krilo i simpatizeri. UMKE je već zatrpan pozivima djevojaka koje bi da budu kao Emine Kuştepe, a mnogima njen glas i “Azize, Azize” (uključujući mene) ne izlazi iz glave kao glas nade, kako je to napisao glodur Hürriyeta Ahmet Hakan u kolumni 26. januara.

Isto tako, teško je zaboraviti glas žandarmerijskog majora Buraka Özera kada je uspostavio kontakt s Ayşe Yıldız, majkom dvoipogodišnje Yüsre. “Da li me čuješ?”, viknuto je glasom koji se očekuje od žandarmerijskog oficira. Ayşe je odgovorila potvrdno i molila za pomoć za nju i dijete. “Dijete je s tobom? Spasit ću te!”, ovog je puta glas podrhtavao odajući (i ujedno prenoseći) emocije oficira jedinice JAK – specijalne žandarmerijske spasilačke jedinice bazirane u Ankari, kojoj je mobilizacijsko vrijeme 15 minuta. Yüsra je izvučena iz ruševine 25 sata poslije zemljotresa, a njena majka Ayşe nekoliko sati kasnije. Otac je poginuo zaštitivši ih svojim tijelom. Sutradan, kada smo vidjeli lice Buraka Özera, oficira (i džentlmena), objasnio je podrhtavanje glasa time da je, osim što je profesionalac, i otac. Ja bih rekao Čovjek, s velikim Č.

“Mi sipamo drvlje i kamenje na Sirijce, a meni i mom mužu je to dijete spasilo život kopajući po ruševini golim rukama”, riječi su Durdane Aydin, koje su također ubole u osjetljivost turskog naroda i podsjetile da se ljudski rod dijeli na ljude i neljude. Mahmud al-Osman, izbjeglica iz sirijskog grada Hama i sada student na Univerzitetu u Elaziğu, izvukao je iz ruševine Durdane i njenog supruga Zulkufa. Zahvaljujući Anadoly Agency, Mahmud Durdane i Zulkuf ponovo su se sreli, a turska javnost bila je svjedok tom emotivnom sastanku.

Dok ovo pišem (ponedjeljak, 27. januar, popodne), tijelo posljednje žrtve zemljotresa izvučeno je iz ruševina zgrade Dilek u Elaziğu, čime je konačan broj poginulih dostigao 41. Broj spašenih iz ruševina jeste 45, broj povrijeđenih 1.603, od čega je 93 zadržano na bolničkom liječenju. U akciji spašavanja i zbrinjavanja učestvovalo je 4.400 profesionalaca. Sve te akcije, u kojima su učestvovale brojne spasilačke ekipe od vatrogasaca do spomenutog JAK-a, a preko Crvenog polumjeseca Turske, Fondacije za humanitarnu pomoć (IHH) i mnoge druge nevladine organizacije, koordinirala je Direkcija za upravljanje vanrednim situacijama (AFAD). Osnovana 2009. godine, ova organizacija može poslužiti za ugled. Čak je i ne baš proturski nastrojen New York Times svojevremeno 2014. našao samo riječi hvale u tekstu pod naslovom Kako izgraditi perfektan izbjeglički kamp o jednom od kampova za sirijske izbjeglice kojim rukovodi AFAD.

Razlika između odgovornosti i neodgovornosti jeste što praktikanti ovog drugog pokušavaju da katastrofe i tragedije iskoriste za svoje sitne politikantske ciljeve, dok prvi nemaju vremena za kalkulacije jer rade na organiziranju spašavanja i sanaciji. Nažalost, uvijek je bilo sitnih kalkulanata i oni su, kao i svaki put, i ovaj put izmilili iz crvotočine. Prije svega na društvenim mrežama. Pomalo mozak staje kada vidi tvit poslanika Republičke narodne stranke (CHP) koji lažnim fotografijama na Twitteru potpiruje mržnju prema Vladi Republike Turske.

Upravo zbog takvih provokacija i malicioznih komentara po društvenim mrežama, teško je izbjeći poređenja. Svaka je katastrofa različita, fakat, ali i izmitski zemljotres 17. augusta 1999. ujedinio je Ljude (veliko slovo namjerno) – kao rukom su izbrisane razlike između konzervativnih i “modernih”, bijelih i crnih, ideologije su na trenutak zaboravljene, baš kao što se to isto desilo nakon prošlog petka u 20:55. Međutim, razlika koju je jednostavno nemoguće dovoljno naglasiti i/ili opisati jeste da u augustu 1999. godine države nije bilo ni na vidiku u pogođenim krajevima. Tadašnjeg premijera Bülenta Ecevita nisu ni probudili da ga obavijeste (zemljotres se desio oko 3 ujutro), a čak i da jesu, pitanje je da li bi išta bilo drugačije s obzirom na to da mu je i budnom trebalo više od jednog dana da uopće prokomentira katastrofu antologijskom rečenicom da ne mogu (Vlada) da stupe u kontakt s pogođenim krajevima.

Već sam napisao kada su spomenuti resorni ministri bili u Elaziğu. Predsjednik Turske Recep Tayyip Erdoğan sljedećeg dana, u subotu, otkazao je sve druge obaveze da bi obišao pogođene krajeve i, između ostalog, prisustvovao dženazama, obišao bolnice i spasilačke ekipe. E, to je ta razlika koju je nemoguće dovoljno naglasiti i opisati.

Žrtve prirodnih nepogoda i katastrofa u fokusu su pažnje javnosti (kako domaće, tako strane) dok su vijest, a po prirodi stvari, to je veoma kratko. Ako je iskustvo pokazatelj, preživjeli u Elaziğu i Malatyi neće biti zaboravljeni od Vlade Turske kada se medijska pažnja preseli na drugo mjesto. Svega 11 mjeseci nakon razornog zemljotresa u Vanu (2011) svi koji su izgubili krov nad glavom postali su žitelji novog modernog naselja koje je izgradila vladina agencija TOKI, koju, vjerujem, nije potrebno posebno predstavljati. To je mnogo drukčije od onoga u šta sam se imao prilike uvjeriti lično – 2000. godine, tačno godinu nakon izmitskog zemljotresa, prošao sam tim dijelom Turske, izgledao je kao da se zemljotres desio jučer. U nedjelju, 26. januara, na CNN‑Türk televiziji jedna žena koja je preživjela izmitski zemljotres izjavila je da pomalo “zavidi” onima u Elaziğu. Izjava pomalo čudna i naizgled paradoksalna, ali suštinski razumljiva. Ova je Vlada uvijek bila uz narod, a to nije bio slučaj s mnogima u turskoj historiji.

 

PROČITAJTE I...

Moramo biti oštri prema Vladi Turske, a ne prema turskom narodu, koji zaslužuje više nego Erdoğanovu Vladu” jeste rečenica koja otkriva pomenute fantazije, ali također glupost i Macronovo bazično nerazumijevanje spora. Naime, prije svega, tursko-grčki sporovi oko morskog razgraničenja i zračnog prostora stariji su (više decenija) od političke karijere turskog predsjednika i vrlo je iluzorno misliti da bi promjena vlasti u Turskoj, koju Macron očigledno priželjkuje, trajno riješila spor

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!