Zaboravljeni zločini: Udruženi zločinački poduhvat brčanskih Srba

Bez obzira na to što su se brčanski Bošnjaci vratili u Brčko, nastavili živjeti svoje živote uprkos zločincima, nastavili boriti se za svoje mjesto pod posavskim suncem, sjene zločina i dalje su tu, jer su i zločinci dalje u gradu. Ako se uzmu u obzir razmjere i brutalnost zločina, još je mnogo onih koji tek trebaju izaći pred lice pravde, a mnogo je i onih koje je pravda samo “okrznula”

Brčko je jedan od onih gradova u kojima su počinjeni najteži zločini tokom agresije na BiH od 1992. do 1995. godine. Iako rane ne zacjeljuju lahko ni brzo, Brčko danas, kao distrikt, živi svoj život daleko od očiju javnosti. Ovaj grad bio je u fokusu do uspostavljanja distrikta, nakon toga se rijetko čuje nešto iz Brčkog u javnom prostoru u Federaciji BiH. Ali, svejedno, dijeli sudbinu ostatka države. Brčaci, koje samo most dijeli od Evropske unije, odlaze u bijeli svijet. Brčko je poznato po poljoprivrednoj proizvodnji, preradi i trgovini. Impresivno izgledaju “Bimalova” polja suncokreta, “Bosnaplodovi” tek podignuti voćnjaci i plastenici malih poljoprivrednika. Mnogi od njih žale se da se danas više ne može pronaći radnik za rad u polju, pa poljoprivrednicima ostaje da siju onoliko koliko sami sa svojom porodicom mogu obraditi. A da je teško živjeti od poljoprivrede, teško je.

Bez obzira na to što su se brčanski Bošnjaci vratili u Brčko, nastavili živjeti svoje živote uprkos zločincima, nastavili boriti se za svoje mjesto pod posavskim suncem, sjene zločina i dalje su tu, jer su i zločinci dalje u gradu. Ako se uzmu u obzir razmjere i brutalnost zločina, još je mnogo onih koji tek trebaju izaći pred lice pravde, a mnogo je i onih koje je pravda samo “okrznula”.

MALI POSTOTAK PRESUDA S OBZIROM NA ZLOČINE

Žalosno je da je za zločine u Brčkom izrečeno samo 15 pravosnažnih sudskih presuda Haškog tribunala i domaćih sudova u Bosni i Hercegovini, što predstavlja tek mali postotak počinilaca – srpskih zločinaca i njihovih poslušnika, kojih ima više stotina. U tih 15 presuda utvrđena je i dokazana krivična odgovornost za 35 ubistava, 5 silovanja žena i djevojaka i desetine slučajeva maltretiranja, mučenja, premlaćivanja, vrijeđanja na vjerskoj i nacionalnoj osnovi i pljačkanja civila nesrpske nacionalnosti, posebno Bošnjaka – po kućama, stanovima, ulicama, mjestima nezakonitog zatočenja, logorima i koncentracionim logorima Luka i Batković, te getu u Brezovom Polju.

“Dug je spisak svih izvršilaca zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava na području Brčkog. U planiranju i vršenju masovnih zločina uglavnom nad Bošnjacima i djelimično nad Hrvatima na području Brčkog, posebno su se isticali vršioci javnih (političkih, vojnih, izvršnih) vlasti od 1992. do 1995. godine: dr. Milenko Vojinović Beli, predsjednik brčanskog SDS-a, Đorđe Ristanić, predsjednik Srpske opštine i Ratnog predsjedništva Brčkog, Boško Maričić, komandant TO Srpske opštine Brčko, Pavle Milinković, komandant Brčanskog garnizona JNA, potpukovnik Milisav Milutinović, Dragan Veselić i Petar Đokić, komandiri SJB i Stanice policije, itd.”, piše u publikaciji Centra za istraživanje zločina Genocid u Brčkom 1992.-1995.

Jedini predmet za ratne zločine u Brčkom koji je u toku u Sudu BiH jeste suđenje Đorđu Ristaniću, predsjedniku Ratnog predsjedništva Brčko. Ristanić je optužen da je kao predsjednik Ratnog predsjedništva Brčko od aprila do decembra 1992. godine svjesno učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu koji je za cilj imao progon civila Bošnjaka i Hrvata s područja Brčkog.

Ristanić se po 11 tačaka optužnice tereti za progon stanovništva ubistvima, zatvaranjem, prisilnim preseljenjem, mučenjem i drugim nečovječnim djelima, kao i za uništavanje religijskih objekata. Kako se navodi u optužnici, srpska vojska i policijske i dobrovoljačke jedinice 1. maja 1992. hapsile su nesrpsko stanovništvo iz naselja Kolobara, Rosulje i drugih, i dovodili pred Dom zdravlja u Brčkom, gdje su muškarci razdvojeni od žena, djece i staraca.

Izdvojeni muškarci potom su odvedeni u Drvenu džamiju, odakle su vođeni na ispitivanja i premlaćivanja. Civili su, prema Tužilaštvu BiH, nakon džamije odvođeni u preduzeće “Laser”, bivšu kasarnu Jugoslavenske narodne armije (JNA), a dio njih odveden je u gradsko kino, gdje su ubijeni, premlaćivani…

LOGOR “LUKA” I HRONIKA ZLOČINA

Početkom maja, kako se navodi u optužnici, privedeno je više stotina nesrpskih civila u krug logora “Luke Brčko”, gdje su držani u hangarima bez osnovnih uslova. Oni su tu opljačkani, mučeni i tučeni drvenim i električnim palicama, solnom kiselinom, te prisiljavani na radove. Prema optužnici, tu su se dogodila silovanja i mnogobrojna ubistva. U julu 1992. godine oni koji su preživjeli premješteni su u logor Batković.

Tokom suđenja koje je počelo 2015. godine i još traje, a Ristanić se brani sa slobode, saslušano je više od 200 svjedoka. Evo nekih od tih svjedočenja koja pokazuju razmjere zločina u Brčkom.

Svjedok Senad Poljo ispričao je kako je početkom maja 1992. godine s grupom ljudi odveden do Hitne pomoći u Brčkom, te da su na putu i ispred zgrade bili tučeni. Svjedok je naveo da je kasnije odveden do Drvene džamije, gdje je zatekao stotinjak komšija, te odakle je u dva ili tri navrata izvođen, tučen i ispitivan o tome ko ima naoružanje. On je kazao da je jedan komšija pobjegao kroz džamijski prozor, a da je drugi krenuo za njim, nakon čega je čuvar pucao u njega, a on pao s prozora. Iz džamije je Poljo, prema njegovom iskazu, odveden s drugim osobama u kasarnu, a nakon par dana i u “Luku”.

“Izvodili su preko puta, u kancelarije, i tu ispitivali”, rekao je svjedok, dodavši da je i on bio ispitivan i tučen, te da je, istog dana kada je i stigao, dobio propusnicu i bio pušten iz “Luke”.

Svjedoci Mensur i Mensud Ramić rekli su kako su početkom maja 1992. bili odvedeni u Dom zdravlja, a potom i u džamiju. Oba svjedoka navela su da su iz džamije bili prebačeni u kasarnu, a u konačnici su dovezeni u “Luku”. Oni su istakli da su bili u objektu “Luka” kada je dovedena osoba po imenu Stipo, s odrezanim uhom, koje je nosio u ruci.

“Goran Jelisić je uzeo pištolj i nama redom nudio pištolj ko će da ga ubije. Mi smo svi oborili glavu”, rekao je Mensur Ramić, a što je potvrdio i Mensud Ramić. Mensud Ramić je kazao i da je jedan stražar uzeo pištolj, udaljio se sa Stipom te se čuo pucanj.

Dragomir Todorović, nekadašnji načelnik veze u kasarni, ispričao je da su se početkom ratnih sukoba, nakon rušenja mostova, u maju 1992. godine, u kasarni pojavljivale razne paravojske tražeći oružje i sredstva veze. Ispričao je da je optuženi Đorđe Ristanić godinu prije ratnih dešavanja u Brčkom, bio mobilisan u Vojnu policiju i često ga je viđao u komandi brigade Jugoslavenske narodne armije (JNA).

“Poslije smo ga doživljavali, a i govorilo se da je ratni predsjednik. Nekoliko puta, poslije obaranja mostova, bio je na sastancima Predsjedništva. To da je Ristanić ratni predsjednik bilo je opštepoznato u narodu”, izjavio je on, pojasnivši da nikada nije vidio dokument kojim je imenovan za predsjednika Ratnog predsjedništva Brčko.

Vehid Poturak prisjetio se kada su 7. ili 8. maja 1992. mještani dvije ulice u Brčkom, među kojima i on, prebačeni u treću, gdje su proveli jednu noć, a potom su kamionom odvezeni u preduzeće “Laser”.

“Zatvorili su nas u restoran, bilo nas je stotinjak. Tu smo prenoćili. Jelisić je u toku noći dolazio, pojedine ljude je maltretirao i tukao. U ‘Laseru’ ne znam da je iko ubijen”, rekao je on, pojasnivši da je narednog dana prebačen u logor “Luka”. U logoru “Luka” su smješteni u hangar, a Jelisić je naredio da novac i dokumente stave na jedno mjesto, kazao je on, istaknuvši da je bilo izvođenja – i ko je izveden, više se nije vratio. Prema njegovim riječima, sljedećeg dana je napustio logor, a leševe nije vidio.

Svjedok, čije je ime i prezime na njegov zahtjev zabranjeno objavljivati, rekao je da je u junu ili julu kao vatrogasac upućen na intervenciju kod Drvene džamije. Svjedočeći videovezom iz Sjedinjenih Američkih Država (SAD), on je kazao da su na licu mjesta zatekli nekoliko vojnika i da im je jedan, koji je vjerovatno bio starješina, rekao da ništa ne gase i da paze da se vatra ne proširi, te da se parkiraju kod Doma zdravlja. Prema njegovim riječima, nakon desetak minuta su iz Opštine i Srpske demokratske stranke (SDS) došli Đorđe Ristanić, Neđo Ilić i jedan čovjek iz Žabara, da vide kakva je šteta načinjena na Domu zdravlja.

“Čuo sam kad Ristanić kaže kako je ovo nestručno urađeno, kako je previše eksploziva”, prisjetio se svjedok, preciziravši da se referirao na džamiju. Svjedok je rekao da je kao vatrogasac upućivan na brojne intervencije, između ostalog i kada su srušene četiri džamije. On je kazao da je, kada je srušena prva džamija, čuo da će biti srušene i ostale. Svjedok je rekao da je jednom, s ostalim vatrogascima bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, privođen u policiju, gdje ih je s rukama na potiljku odvela “grupa Mirka Blagojevića”. Kazao je da su udarani kroz špalir i da je rečeno da će biti odvedeni u logor “Luka”, a da je jedan čovjek kazao da oni nisu snajperisti, nego vatrogasci i da će biti potrebni da gase požare.

Zaštićena svjedokinja RIST-15 ispričala je kako je u maju 1992. godine s porodicom odvedena iz svog doma u Brčkom, te da je bila na više lokacija, ali se vraćala kući. Odrasli muški članovi porodice odvedeni su u logor “Luka”, kazala je svjedokinja. U junu 1992. godine, prema svjedočenju RIST-15, dogodila se tragedija u kući kada je došla grupa naoružanih osoba. Ona je istakla da ju je na spratu jedna osoba seksualno maltretirala kada je čula pucanje.

“Sišla sam dolje, vidjela sam svekrvu mrtvu”, rekla je svjedokinja kroz suze, dodavši da je vidjela i mrtve maloljetnog sina i komšiju, kao i jednu ranjenu osobu. RIST-15 je također ispričala da je ponovo bila odvedena i silovana, kao i da joj je kćerka, koja je tada bila maloljetna, tek kasnije priznala da je i ona bila silovana.

Svjedok Dragan Pantelić, bivši policajac i pripadnik Interventnog voda, prisjetio se kako je početkom maja 1992. godine ispred Policijske stanice u Brčkom vidio desetak do 12 osoba iz svog komšiluka, za koje je čuo da su ih doveli “ljudi Mirka Blagojevića”.

Pojasnio je da je u dogovoru s komandirom odvezao nekoliko ljudi kući, a kada se vratio, osoba ispred stanice nije bilo.

“Kasnije sam saznao da su strijeljani, da su ubijeni. Čuo sam, od strane Jelisića”, rekao je svjedok, dodavši da je čuo da su Jelisić i njegova djevojka ubijali ljude po gradu.

Svjedočeći videovezom iz Sjedinjenih Američkih Država (SAD), Isak Gashi je kazao da je prije odvođenja u “Luku” krajem maja 1992. godine viđao mrtve ljude u Brčkom. Rekao je da je iz jednog stana vidio kako muškarci u uniformama s oznakama “Arkanovih tigrova” ubijaju troje ili četvoro civila. Dodao je da je vidio tijela u i oko jednog kontejnera, a da je kod “Bimeksa” bila jama u koju su dovlačili mrtve ljude. Gashi, koji je bio na radnoj obavezi u “Elektro-Brčkom”, kazao je da ga je policija krajem maja odvela bez obrazloženja i da je, nakon kraćeg zadržavanja u stanici, sproveden u logor “Luka”.

Prema njegovim riječima, po dolasku u “Luku” na njega je galamio policajac Branko Pudić, koji ga je udario pištoljem u vrat. Svjedok je rekao da ih je u hangaru bilo 150 do 200 i da ih je svaku noć prozivao Konstantin Simonović Kole, koji je prema njemu bio “fer”. Naveo je da je s drugima jednom odveden na radove prema Savi.

“Kaže: ‘Haj’mo sad, hvataj i bacaj leševe u Savu.’ Kad smo bacili zadnjeg, čovjek se okrenuo. Bio je još živ. Počeli su da pucaju s hrvatske strane”, ispričao je Gashi i dodao da su vraćeni u logor.

SILOVANJA I UBISTVA

Ramiza Fetahović ispričala je kako je, kao medicinska sestra, s kolegicom Fikretom odvedena iz bolnice u policiju, a potom u logor “Luke”. Navela je da su, s još dvoje ljudi, smještene u jednu baraku. Ispitivani su o snajperistima i naoružavanju muslimana. Prisjetila se kako je jednu noć policajac Dragan Živković doveo dvojicu i kako je čula da im govori kako tu imaju tri žene pa da se dogovore. Ona je rekla da je nju odveo izvjesni Slobodan, a Fikretu “jedan pjegavi”.

“Kaže mi taj Slobodan: ‘Skidaj se!’ Ja mu kažem: ‘Šta ti je, mogu ti majka biti’, a on: ‘Skidaj se!’ Ja sam slučajno udarila u neku stalažu i oborila je, vjerovatno ga je udarilo. Izletila sam”, ispričala je Fetahović. Ona je izjavila da ih je policajac Živković vodio da gledaju kako tuku i muče druge zatočenike. Jednom ih je, dodala je, postrojio na strijeljanje čovjek kome je ubijen brat, ali su ga smirili vojnici. Svjedokinja je rekla da je puštena polovinom juna, a u oktobru je napustila Brčko. Svjedokinja RIST-22 rekla je kako ju je početkom maja 1992. godine vojska odvela zajedno s drugim osobama u jednu kuću u Brčkom, gdje su ih tukli. Naglasila je da je bila odvedena u potkrovlje, gdje ju je jedna osoba i silovala.

“Kako me silovao, tako me je i tukao. Puno sam krvarila”, navela je RIST-22, pojasnivši da je bila tada bila u drugom stanju.

Ona je rekla da je potom došao Goran Jelisić vozilom “marica”, te da ih je u konačnici odvezao u “Luku”. Prije nego su ušli u vozilo, svjedokinja je navela da je Jelisić repetirao pušku i da je “čekala smrt”. Jelisić je, kako je kazala, ipak odustao od svoje namjere. Prema riječima svjedokinje, prilikom transporta u centru grada vidjela je puno leševa i krvi, te osobu vezanu oko drveta i tablu na kojoj je pisalo “Ovako završavaju ‘Zelene beretke’”. Po dolasku u “Luku”, svjedokinja je rekla da su smješteni u jednu kancelariju, da je padala noć i da su se čula “vrištanja, ubijanja, pjevanje i ženski glasovi”. RIST-22 je kazala da je išla na ispitivanje, te da je s dobijenom propusnicom “Luku” napustila 9. maja.

Svjedok RIST-07 rekao je da je početkom maja 1992. godine odveden u prostorije preduzeća “Laser”, gdje je vidio Gorana Jelisića, koji je došao s još nekim osobama i počeli su maltretirati ljude.

“Predstavio se da je Goran Jelisić zvani Adolf i rekao da je dotad ubio 80 muslimana i da će nas sve ubiti”, rekao je svjedok. Prema riječima svjedoka, on je s drugim osobama prebačen u “Luku”, gdje su se svakodnevno dešavala ubistva. Dodao je da je većinu ubistava počinio Jelisić.

Svjedok je naveo da su zatočenici bili izvođeni i tučeni, te da bi se čuo pucanj ili dva. Pojasnio je da su onda pozivana četvorica zatočenika da odnesu tijelo. “Ja sam, koliko se sjećam, odnio dvadesetak ljudi. (…) Bilo je ljudi u tom momentu koji su još uvijek krkljali”, rekao je svjedok, pojasnivši da su tijela nošena iza jednog magacina. On je istakao i da je jedne prilike vidio kako su tijela tovarena u kamion, ali da ne zna gdje su odvezena.

Fadil Sejdić je posvjedočio kako je 4. maja 1992. godine s drugim stanovništvom doveden do Doma zdravlja, a potom zatvoren u obližnju džamiju. Svjedok je naveo i da je bio prebačen u garnizon, gdje je jedne prilike rečeno da dolazi Đorđe Ristanić, kojeg svjedok nije poznavao.

“Dolazi on i još dvojica u uniformama. Kaže: ‘Ići ćete vi na sigurno.’ I ništa više nije rekao”, izjavio je Sejdić, dodavši da su zatvorenici narednog dana u pet do sedam autobusa prebačeni za “Luku”.

Ristanićevo sigurno mjesto bila je Luka, a tu je jedino bilo sigurno da će biti premlaćeni, a neki i ubijeni. Uprkos Ristaniću i svim drugim zločincima i onima koji su zločine odobravali brčanski Bošnjaci su se vratili u svoj grad.

 

Pravosnažne presude za zločine u Brčkom:

GORAN JELISIĆ (ICTY, 40 godina), RANKO ČEŠIĆ (ICTY, 18 godina), KOSTA KOSTIĆ (Osnovni sud Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, 8 godina), KONSTANTIN SIMONOVIĆ (Osnovni sud Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, 6 godina), NIKOLA VUJIĆ (Osnovni sud Srpske opštine Brčko, 2 godine i 11 mjeseci), PERO MIŠIĆ (Osnovni sud Brčko Distrikta BiH, 8 godina), FIKRET HASANOVIĆ I PEPO PAVIĆ (Osnovni sud Brčko Distrikta BiH, 6 godina), FIKRET SMAJLOVIĆ PIKLIĆ (Kantonalni sud Tuzla, 11 godina), DŽEMAL ZAHIROVIĆ ŠPAJZER, (Vrhovni sud FBiH, 8 godina), PERO RIKANOVIĆ Rikan, (Osnovni sud Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, 5 godina i 6 mjeseci), MONIKA KARAN-ILIĆ, (Osnovni sud Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, 2 godine i 6 mjeseci), DIMČE IVČEV i DRAŽEN UROŠEVIĆ CICIN, (Osnovni sud Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, 1 godina i 8 mjeseci), BRANKO PUDIĆ, (Osnovni sud Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, 3 godine).

PROČITAJTE I...

Zanimljivo je posmatrati kako najvatreniji i najmilitantniji protivnici, osporavatelji i suparnici SDA redefiniraju ne samo svoje dnevnopolitičke stavove nego i svoje ideološke i političke platforme, a sve kako bi se repozicionirali na suprotnu stranu. To jasno pokazuje i da je SDA politički trendsetter u Bosni i Hercegovini, ali i da je jedna istinska ideologija mnogih njenih konkurenata jeftini populizam i politički makijavelizam, a njihova politička praksa isključivo napadanje na SDA bez nuđenja smislenih vlastitih ideja

Ne samo od profesora Lučića iz Zagreba već, nažalost, i s drugih strana dopire, upotrebom naučnih titula, vulgariziranje najznačajnijih pitanja za međunacionalne i međudržavne odnose u balkanskoj regiji, kojoj pripada i Hrvatska. Za njegovu od istine beskonačno udaljenu ocjenu opravdano je reći da je propagandistička, obmanjivačka, da nema nikakve veze s naukom, pa u konačnom da je banalna, vulgarna, iracionalna i glupa ako se pod pojam gluposti uvjetno svrsta iracionalnost, ili obratno, ako se pod pojam iracionalnost uvjetno svrsta pojam glupost. Sa stajališta onih koji brinu o svojoj i općoj sigurnosti, redakciji Globusa treba se zahvaliti što, kad već postoje, objavljuje gluposti (iracionalnosti)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!