Zaboravi na Pariz subotom

Stotine hiljada “gilets jaunes” demonstranata obučenih u jarko žute prsluke, koje svaki vozač mora imati u svom vozilu, blokirali su 17. novembra puteve u Francuskoj na više od 2.000 mjesta. Pariz je postao poprište sukoba s policijom, koja je upotrijebila suzavac i vodene topove. To se ponovilo 24. novembra, u žešćem obliku, a zatim i 1. decembra. U prve dvije subote demonstracija dvoje je ljudi poginulo, a povrijeđeno ih je približno 600

Piše: Bojan BUDIMAC

 

Ako neko planira vikend u Parizu, neka zaboravi posjetu Trijumfalnoj kapiji i/ili šetnju Jelisejskim poljima subotom. Osim ako je avanturista te uživa u “ratnoj” scenografiji, zraku oplemenjenom suzavcem i zvučnoj kulisi koja je s tim u skladu. Naime, teško da će protesti u Francuskoj inicijalno započeti uvođenjem dodatne takse na gorivo prestati u dogledno vrijeme, ako Macronova vlada ne odustane od njih, o čemu postoje signali. Slični protesti krenuli su u Belgiji i Holandiji.

NEZADOVOLJSTVO REFORMAMA

Za pritisnute porastom životnih troškova, a posebno državnim nametima, nova “ekološka” taksa od 3 (zapravo 2,9) centa po litri benzina, odnosno 6,5 centa po litri dizelskog goriva bila je kap koja je prelila čašu. Naime, početkom ove godine Macron je već povisio tu taksu za 7,6 centi po litri dizela i 3,9 centi po litri benzina.

Gnjevni su se navodno samoorganizirali putem društvenih mreža i 17. novembra, na tzv. “Dan akcije”, stotine hiljada “gilets jaunes” demonstranata obučenih u jarko žute prsluke, koje svaki vozač mora imati u svom vozilu, blokirali su puteve u Francuskoj na više od 2.000 mjesta. Pariz, odnosno Jelisejska polja, postala su poprište sukoba s policijom, koja je upotrijebila suzavac i vodene topove. To se ponovilo 24. novembra, u žešćem obliku, a zatim i 1. decembra. U prve dvije subote demonstracija dvoje je ljudi poginulo, a povrijeđeno ih je približno 600. Za prvi decembar konačne brojke dok ovo pišem (nedjelja) nisu precizne i kreću se od 96 povrijeđenih (izvor policija), od čega 14 policajaca, do više od 165 povrijeđenih.

Ovo nisu prve žestoke demonstracije koje potresaju Macronovu Francusku. Reformu zakona o radu, koju zbog redovnih žestokih protesta na ulicama njegovi prethodnici Sarkozy i Hollande nisu proveli, ovaj autoritarni neoliberalni tehnokrata uveo je predsjedničkim dekretom. Ne bez otpora na ulicama, koje je ugušio suzavcem i vodenim topovima.

Međutim, ovi protesti otkrivaju jedno opće nezadovoljstvo Francuza, koji neoliberalne reforme osjete po džepu i padu kvaliteta života. Te reforme navodno trebaju dovesti do oporavka ekonomije – koja bilježi (mizerni) godišnji rast od 1,9% – po starom dobrom komunističkom “principu”: lošije danas za bolje sutra.

Žuti prsluci šarolika su grupa i zapravo je taj pokret jači van Pariza, u malim “zaboravljenim” mjestima. To je tako jer su u provinciji ljudi više pogođeni poskupljenjem goriva. Ondje ih je izuzetno velik broj prinuđen voziti se kolima na posao. Zajednički imenitelj bio bi da su to sve mahom pripadnici srednje klase. Mali problem za vlasti jeste što je pokret zapravo mreža bez pravog liderstva pa je teško naći predstavnike za eventualne pregovore. Prema mjerenjima javnog mnijenja, tri četvrtine Francuza podržava pokret žutih prsluka.

Međutim, nema suštinske opasnosti po Macrononovu stolicu. Jeste da uživa podršku “čitavih” 26% populacije, ali teško da će ovo biti revolucija koja će ga zbaciti s vlasti. Sljedeći su izbori 2022. godine i on je očigledno odlučio da najnepopularnije (političari ih obično nazivaju “najbolnije”) reforme obavi na početku. Uostalom, protesti nisu počeli kao politički niti kao “revolucija” s ciljem svrgavanja vlade.

RAZLIČITI MEDIJSKI ARŠINI

Zanimljivo je gledati događaje na Jelisejskim poljima iz Turske. Naravno, iluzorno je tražiti direktne prenose na glavnim globalnim news kanalima poput CNN International. Iako se ne može govoriti o medijskoj šutnji, teško je kazati da postoji ekstenzivno informiranje o francuskim protestima u zapadnim medijima. Analiza jezika kojim se izvještava o protestima otkriva (pohvalnu) neutralnost medija, s interesantnim izrazima koji su (očigledno) smišljeni da umanje količinu policijskog nasilja. Jedan od najsmješnijih primjera tog prečišćavanja jezika može se naći u britanskom tabloidu Daily Express, u kojem u tekstu od 28. novembra piše da su “policajci ispaljivali gumene lopte na demonstrante dok su Jelisejska polja gorjela”. Gumene lopte!? Policajci su se loptali s demonstrantima? Otkad se to gumenim mecima tepa da su lopte?

Zainteresiranost da se podrobnije izvještava o protestu žutih prsluka u Turskoj sasvim je logična. Ožiljci Gezi park protesta iz 2013. godine nisu u potpunosti zacijelili i teško da ovdje postoji osoba koja, osim ako nije riječ o namjernom sljepilu, ne vidi dvojni standard u izvještavanju zapadnih medija o ova dva isključivo po količini suzavca, vode iz vodenih topova, upotrebe gumenih metaka i potencijala za dramatične fotografije uporediva događaja. Po ko zna koji put, licemjerje međunarodnih medija (i prije svega EU političara) bode oči i prosto nameće poređenje neuporedivog.

Ključne razlike već su očigledne iz nekih gore navedenih brojki. Prije svega rast turske privrede, i pored ogromne štete koje su joj nanijeli Gezi park protesti, bio je iznad 4% u 2013. godini. Podrška, tada premijeru, sada predsjedniku republike Recepu Tayyipu Erdoğanu bila je dobrano iznad 50%, a vjerovanje (tada rašireno među onima koji o Turskoj znaju malo ili ništa) da premještanje tri-četiri drveta iz jednog parka u drugi mogu spontano izazvati proteste širom zemlje graničilo je s imbecilnošću. Drugim riječima, ogromna većina turske populacije nije imala nijedan jedini legitimni razlog da zbacuje tadašnju vladu, što je bio slabo maskiran cilj protesta, koji je vrlo brzo isplivao na površinu. Uostalom, to su pokazali brojni izbori poslije 2013. godine na svim nivoima vlasti u Turskoj.

Možda se najprimjetnija razlika između ta dva događaja ogleda na društvenim mrežama. Mainstream mediji su od Gezi parka napravili globalno pitanje – podsjećanja radi, CNN-ova Christiane Amanpour zadesila se baš “slučajno” u Turskoj, a njena kuća imala je zakupljen satelit za šest sati direktnog prijenosa s istanbulskog trga Taksim prvog dana. Takva medijska pokrivenost je za posljedicu imala poplavu internet-aktivizma po Facebooku i Twitteru. Ljudi koji nemaju apsolutno nikakve veze s Turskom (o znanju da ne govorimo) “šerovali” su sve i svašta, uvjereni u vlastitu “pravičnost” i stajanje uz “turski narod”. Nije mi jedno prijateljstvo, ne (samo) virtualno, nego ono pravo, decenijsko, puklo tih dana zbog pokušaja (inače vrlo inteligentnih) ljudi da me uvjere da oni koji nogom nisu kročili u Tursku znaju bolje od mene šta se ovdje dešava.

Svega toga u slučaju pariških protesta nema. Iznenađeni? Ne, treba biti iznenađen. Nije toga bilo ni nakon brojnih spomenutih i vrlo žestokih protesta protiv francuskog zakona o radu. Ljudi koji se samosmatraju ljevičarima nisu beknuli ni tada kao ni sada. No, većina je onomad, 2015. godine, bila “Je suis Charlie”, što samo pokazuje koliku stvarnu moć u kanalisanju ponašanja na društvenim mrežama imaju mainstream mediji, odnosno kako su u stanju staviti oglavinu (konjske naočale) većini konzumenata Facebooka, Twittera i ostalih internet-pričaonica.

No, da se ovaj tekst ne bi sveo samo na po XY puta ponovljeno rondanje o dvojnim standardima, moram reći da su Gezi park protesti ponovo u centru pažnje turske javnosti, potpuno neovisno od pariških događaja. Naime, podignuta je optužnica protiv Osmana Kavale, biznismena i “filantropa”, čovjeka na vrhu turske ispostave Soroseve organizacije “Otvoreno društvo”, u kojoj se navodi da su narečeni i spomenuta ispostava bili glavni finansijeri Gezi protesta. Opet podsjećanja radi, u tzv. “Taksim republici” nekim “mirakulom” sve je bilo besplatno, hrana, voda, pivo, internet, kajgod. Kavala je, po vlastitom priznanju, finansirao veliki dio toga, a pare su stizale (gle čuda) iz inostranstva.

Osim FETÖ policijskih zvaničnika, koji su poradili na raspirivanju nasilja Gezi park protesta, apsurdno, ali istinito, unatoč materijalnoj šteti koja se broji milijardama dolara (o političkoj i društvenoj da ne govorimo), niko nije osuđen za destruktivno divljanje tokom tih protesta. Suđenje Kavali bit će prvo high profile suđenje za Gezi park proteste. Evropa, a ni Amerika, nisu pretjerano sretni zbog toga. Ne bih se iznenadio ako na društvenim mrežama krene akcija “free Kavala”.

PROČITAJTE I...

Velikosrbizam nikada ne umire, on se, u po njega nepovoljnim geopolitičkim okolnostima, samo primiruje, a često i maskira kao bezopasno anahron, koristeći kao vektore osobe s naučnih, kulturnih ili političkih margina, da bi u pravom trenutku prešao s njih na svog jedinog domaćina, srpske narodne mase

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!