fbpx

Za zločine u Banjoj Luci 234 godine zatvora

Osuđeno je 17 direktnih počinilaca na 129 godina zatvora te politički i vojni vrh RS-a na 105 godina i dvije doživotne kazne

 

 

Piše: Izet PERVIZ

Za ratne zločine u općini Banja Luka 17 pripadnika VRS-a i MUP-a RS-a osuđeno je na 129 godina zatvora. Ove kazne izrečene su u devet osuđujućih presuda. Suđeno je na tri suda: na županijskim sudovima u Splitu i Zagrebu te na Okružnom sudu u Banjoj Luci. Naravno, suđeno je i u Hagu, gdje je politički i vojni vrh RS-a proglašen krivim i za zločine u ovoj općini: predsjednik Radovan Karadžić (doživotni zatvor), potpredsjednica Biljana Plavšić (11 godina), predsjednik Narodne skupštine Momčilo Krajišnik (20 godina), ministar unutrašnjih poslova Mićo Stanišić (22 godine), načelnik Regionalnog CSB-a i član Kriznog štaba Srpske autonomne regije Bosanske krajine (ARK) Stojan Župljanin (22 godine), predsjednik Skupštine i Kriznog štaba ARK-a i potpredsjednik Vlade RS-a Radoslav Brđanin (30 godina) i komandant VRS-a Ratko Mladić (prvostepeno osuđen na doživotni zatvor).

Ako se kazne iz Haga dodaju kaznama izrečenima direktnim izvršiocima, onda se slobodno može reći da je za zločine na području Banje Luke do sada izrečeno 234 godine i dvije doživotne kazne zatvora. Pretvorimo li doživotne u maksimalne vremenske od po 40 godina, onda se u konačnici dobije da je za zločine na području Banje Luke osuđeno 24 lica na 314 godina zatvora.

KROZ HAŠKE PRESUDE

Ostvarivanje plana koji su članovi udruženog zločinačkog poduhvata provodili u velikom dijelu Bosne na području Banje Luke najbolje se može pratiti kroz presudu Radoslavu Brđaninu. Ondje se u tački 325. kaže da je Brđanin “svojim javnim izjavama sijao strah i mržnju između bosanskih Srba na jednoj i bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata na drugoj strani, huškajući ih jedne protiv drugih. On je kontinuirano upotrebljavao pogrdne nazive za nesrbe, nazivajući ih ‘balijama’, ‘ustašama’, ‘Šiptarima’, ‘gamadima’, ‘poganima’, ‘nekrstima’ i ‘ljudima drugog reda’”. Tačka 326. govori da je “od početka aprila 1992. pa nadalje otvoreno i kontinuirano zagovarao da se bosanski Muslimani i bosanski Hrvati otpuste sa rukovodećih položaja”. Tačka 327. da je “nedvosmisleno i na zastrašujući način pozivao nesrpsko stanovništvo da ode iz Bosanske krajine. Konstantno je ukazivao da će samo malom procentu nesrba biti omogućeno da ostanu u novoj državi bosanskih Srba…” i da bi se, prema Brđaninu, “taj sićušni broj preostalih nesrba koristio kao posluga i za fizičke poslove uopšteno”.

U tački 328. kaže se da je “otvoreno govorio protiv miješanih brakova, a jednom prilikom je otišao tako daleko da je sugerisao da djecu iz miješanih brakova treba baciti u rijeku Vrbas i ona koja isplivaju bit će srpska djeca”. U tački 330. se zaključuje da su Brđaninove javne izjave “katastrofalno djelovale na ljude svih nacionalnosti. One su podsticale bosanske Srbe da vrše zločine nad bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima”. Pretresno vijeće se uvjerilo da je Brđanin “namjerno dao značajan doprinos stvaranju klime u kojoj su mnogi postali spremni da tolerišu zločine i da ih vrše i u kojoj su dobronamjerni bosanski Srbi bili odvraćani od toga da pružaju bilo kakvu pomoć nesrbima”.

Pripreme za etničko čišćenje dobijaju novi zamah kada je paravojna jedinica SDS-a pod nazivom Srpske oslobodilačke snage blokirala Banju Luku. O tome se u tački 200. presude Stanišiću i Župljaninu govori ovako: “(…) Pretresno vijeće zaključuje da su blokadom Banje Luke 3. aprila 1992. upravljali članovi SDS-a na visokim položajima, koji su SOS koristili kao instrument za ispunjenje svojih političkih ciljeva. Vijeće također konstatuje da milicija Banje Luke nije poduzela nikakvu akciju protiv blokade…” U tački 154. kaže se: “Poslije aprila 1992. pa do kraja te godine srpske vlasti su otpuštale Muslimane i Hrvate sa poslova u obrazovnom sektoru, iz fabrika, banaka, bolnica, sredstava informisanja, sudstva i iz Banjalučkog korpusa. Neki od nesrba sa rukovodećih položaja preraspoređeni su da čiste ulice u Banjoj Luci…”

U tački 159. govori se o famoznom crvenom kombiju: “U Banjoj Luci je crveni kombi bio sinonim za strah. Od aprila 1992. pa do kraja te godine grupa od desetak ljudi vozila se Banjom Lukom u crvenom kombiju, vršila je pretres, tukla, šikanirala i hapsila nesrbe i krala im imovinu. Među njihovim žrtvama bili su ugledni građani muslimanske nacionalnosti i članovi SDA kao i Srbi koji su bili ‘protiv’ takvih njihovih aktivnosti. (…) Oni koji su izlazili iz crvenog kombija bili su puni oteklina i masnica. Ti ljudi iz crvenog kombija vršili su i prepade na pijacama i provjeravali da li nesrbi imaju valjane dokumente za kretanje gradom. One koji nisu imali takve dokumente hapsili su i odvozili. (…) U toj grupi ljudi iz crvenog kombija bili su jedan milicioner srpske nacionalnosti koji se zvao Boško Vuksan, još jedan milicioner koji se zvao Predrag Božiroda i jedan čovjek s nadimkom Žućo.”

Vratimo se za tren presudi Radoslavu Brđaninu. U tački 253. ona kaže: “Dana 3. juna 1992. Krizni štab ARK-a je usvojio odluku kojom je zabranjen odlazak iz ARK-a sa više od 300 njemačkih maraka. Shodno tome, CSB je izdao uputstva svim SJB-ovima da od ljudi koji odlaze iz ARK-a oduzimaju novac koji premašuje taj iznos.” U tačka 254: “Dana 12. juna 1992. krizni štab ARK-a je u Banjoj Luci osnovao Agenciju za preseljenje stanovništva i razmjenu materijalnih dobara, koja je pomagala u provođenju politike preseljenja. (…) Da bi dobili dozvolu za odlazak sa teritorije ARK-a, bosanski Muslimani i bosanski Hrvati su obično morali da se ‘odjave’ iz svojih prebivališta i prepišu svu svoju imovinu na Srpsku Republiku BiH bez naknade…”

Oni koji nisu Banju Luku napustili na vrijeme opominjani su sve češćim ubistvima ili bi se sami našli kao žrtve. Tako u tački 400. presude Radoslavu Brđaninu piše: “Pretresno vijeće se uvjerilo da je 15. augusta 1992. ubijeno pet članova jedne porodice bosanskih Muslimana dok su sjedili ispred svoje kuće u selu Ćulum pored Banje Luke. Kući su prišla tri lica, od kojih su dva bila naoružana automatskim puškama i obučeni u maskirne uniforme, i otvorila vatru na porodicu. Kasnije je utvrđeno da su počinioci bila braća Šugić.”

LOGOR NA MANJAČI

“Logor ‘Manjača’ je prvobitno osnovan 15. septembra 1991. radi smještaja zatvorenika zarobljenih tokom rata u Hrvatskoj i radio je do 1. novembra 1991. Logor je osnovan u objektima bivše vojne ekonomije, na vojnom poligonu za obuku na planini Manjači, na 35 kilometara od grada Banje Luke, u zoni odgovornosti Prvog krajiškog korpusa. Logor je ponovo otvoren 15. maja 1992. i radio je do sredine decembra 1992, kada je zatvoren po naređenju generala Momira Talića”, stoji u tački 170. presude Stanišiću i Župljaninu. Sljedeća tačka kaže: “Logor je vodila srpska vojna policija pod komandom Prvog krajiškog korpusa. Komandant logora bio je pukovnik Božidar Popović. Predrag Kovačević zvani Špaga bio je upravnik logora i bio je zadužen za stražare…”

U tački 173. se kaže: “Manjača je bila jedna od glavnih lokacija za zatočenje u ARK-u.” U tački 176. stoji: “Dana 27. juna 1992. u Manjači je bilo 1.700 zarobljenika. Dana 1. jula 1992. pripadnici logorskog obezbjeđenja su procijenili da 95 posto zatočenika čine Muslimani. Do 30. augusta 1992. broj zatočenika je porastao na otprilike 3.640”, a za sve vrijeme od juna do 18. decembra 1992. kroz logor je prošlo 5.434 zatočenika. U tački 180. kaže se: “Zatočenici su držani u šest velikih, prenatrpanih štala za stoku. (…) Bilo je nešto slame i ćebadi, ali dešavalo se da neki leže na golom betonu. (…) U jednoj štali držano je do 980 zatočenika.” U tački 186. se kaže: “(…) Od juna do novembra 1992. najmanje deset zatvorenika u logoru Manjača umrlo je od posljedica batinanja ili su bili žrtve sporadičnih ubistava…”

Kao direktni počinioci zločina na “Manjači”, osuđena su peterica pripadnika VRS-a. Županijski sud u Zagrebu osudio je Dana Lukajića na šest godina zatvora. Kao kapetan I klase i vođa operativnog tima organa bezbjednosti, zaduženog, između ostalog, i za prikupljanje obavještajnih podataka od ratnih zarobljenika, u septembru 1992. godine prilikom ispitivanja naredio je podređenim vojnicima da tuku dva zarobljena pripadnika HVO-a i trojicu HOS-a, te je lično tukao jednog od pripadnika HOS-a, udarajući ga pištoljem po glavi, stolicom po leđima, te mu je čupao nokte, a jednom prilikom ga je udario čekićem po desnoj šaci dok su ga pripadnici VRS-a držali i rekao mu da to radi kako ovaj nikad više ne bi mogao da puca. Presuda je pravosnažna od 3. januara 2020. godine. Ovog šezdesetosmogodišnjeg pukovnika uhapsile su hrvatske vlasti 30. juna 2018. godine na graničnom prijelazu Ličko Petrovo Selo kada je krenuo na obilježavanje godišnjice stradanja civila srpske nacionalnosti 1941. godine u kompleksu koncentracionih logora Gospić, Jadovno i Pag.

Mirko Graovac osuđen je pred Županijskim sudom u Splitu na petnaest godina. Bio je komandir straže u “Manjači”. Odležao je cijelu kaznu.

Okružni sud u Banjoj Luci osudio je trojicu pripadnika Vojne policije Prvog krajiškog korpusa VRS-a i stražara u “Manjači”: Željka Bulatovića na jedanaest, Sinišu Teodorovića na osam i Zorana Gajića na šest godina zatvora. Oni su od juna do augusta 1992. godine, skupa s drugim stražarima, ubijali, zlostavljali i zastrašivali civile nesrpske nacionalnosti zatočene u logoru. Zajedno s ostalim stražarima, palicama i šakama tukli su zatočenike koji su dovezeni iz Sanskog Mosta, Ključa, Prijedora i Šipova i koji su pri dospijeću u logor morali proći kroz špalir, tukli su ih i u štalama koje su nekada služile za držanje stoke: 17. jula 1992. godine Bulatović i Teodorović izdvojili su jednog civila bošnjačke nacionalnosti iz Sanskog Mosta i tukli ga dok nije pao na zemlju, Bulatović je više puta naređivao da se dva civila bošnjačke nacionalnosti izdvoje u samice gdje ih je tukao, a on i Teodorović gotovo su svakodnevno izdvajali u samice i tukli posebno sedmericu viđenijih Bošnjaka civila; 28. jula 1992. njih trojica izveli su jednog zatočenika bošnjačke nacionalnosti i premlatili ga, a navečer su izveli trojicu i odmah ih počeli tući i gurati u jednu rupu gdje je odlagano smeće, te su dvojica podlegla. Presuda je pravosnažna od 29. maja 2006. godine. Njome su bili obuhvaćeni i Dragan Bajraktarević, Radenko Vucenović i Milorad Topić, ali su oni oslobođeni.

DIREKTNI POČINIOCI

Okružni sud u Banjoj Luci donio je još šest osuđujućih presuda i osudio još dvanaest pripadnika VRS-a i MUP-a RS-a. Petar Bajić i Stojko Malić osuđeni su na šest, odnosno na osam godina zatvora. Kao pripadnici 343. prijedorske motorizovane brigade, 14. juna 1992. godine, zajedno s još dva pripadnika VRS-a, u banjalučkom naselju Mišin Han ušli su u restoran “Romantika” na putu Prijedor – Banja Luka, u kojem su zatekli konobaricu i jednog gosta hrvatske nacionalnosti. Naručili su piće i cigarete, a konobarica im je odgovorila da za srpsku vojsku nema ni pića ni cigareta. Tada su počeli razbijati inventar i zlostavljati konobaricu, a jedan od njih joj je nožem rezao kosu. Bajić i jedan od vojnika izašli su iz restorana i počeli pucati. Ubili su civila hrvatske nacionalnosti koji je stajao pred restoranom. Malić je ubio gosta u restoranu, a onda krenuo za konobaricom, koja je pokušala pobjeći. Nju je ubio iza restorana. Presuda je pravosnažna od 4. aprila 2013. godine.

Nebojša Lončarević i Boran Makivić osuđeni su na po šest godina. Kao pripadnici Specijalnog odreda milicije za posebne namjene CSB Banja Luka 8. jula 1992. godine, zajedno s još dva lica, u maskirnim uniformama i naoružani, dovezli su se do restorana “Borac” u vlasništvu Vehbije Mujnovića zvanog Zlaja, a onda su se, skupa s još jednim licem, popeli u stan iznad restorana i ubili Mujnovića pucajući mu u glavu. Presuda je pravosnažna od 17. novembra 2015. godine.

Miladin Trivić i Slobodan Bajić osuđeni su na petnaest, odnosno na osam godina. Kao pripadnik VRS-a, Trivić je 5. juna 1993. godine, zajedno s još jednim licem, odvalio vrata na kući u kojoj su živjeli Bošnjaci (porodica Heldić). Ušli su u kuću, pucali u plafon i u zid, a onda su vlasniku žicom zavezali noge i ruke i bacili ga na pod. Tukli su ga i oduzeli mu oko 1.500 DM i zlatni nakit. Na kraju su obojica više puta silovali suprugu (E. H.) i kćer (L. H.). Trivić i Bajić zajedno su s još jednim licem (na optužnici s njima bio je i Siniša Milojčić, koji se nalazi u Švedskoj, ima njihovo državljanstvo i tamošnje pravosuđe odbilo je da ga isporuči jer, po švedskim zakonima, nakon petnaest godina nastupa zastara ako su optuženi za ratne zločine u vrijeme počinjenja imali između 18 i 21 godine) 18. juna 1993. godine zaustavili devetnaestogodišnju djevojku bošnjačke nacionalnosti (Maida Medara) i silom je ubacili u Trivićevo vozilo. Odvezli su je na kupalište “Mirnica”, sva trojica su je silovala, a na kraju je zadavili remenom od puške i tijelo odvezli do odvodnog kanala za otpadni materijal i bacili u vodu. Presuda je pravosnažna od 25. januara 2011. godine.

Slobodan Tarandžić i Duško Zec osuđeni su na po tri godine zatvora. Kao pripadnici CJB Banja Luka, 22. jula 1993. godine, patrolirajući kroz banjalučko naselje Vrbanja, zaustavili su civila bošnjačke nacionalnosti i htjeli ga legitimirati, ali im ovaj nije htio dati dokumenta. Stavili su mu lisičine na ruke. Tada im je pobjegao u obližnji potok. Tarandžić se popeo na jedan mostić i zapovjedio Zecu da puca. Zec je pucao iz automatske puške, nanijevši čovjeku rane od kojih je preminuo. Presuda je pravosnažna od 20. augusta 2015. godine.

Dalibor Ponorac i Marko Marić osuđeni su na osam, odnosno na trinaest godina. Kao pripadnici VRS-a, 29. novembra 1993. godine, vozilom koje je vozio Š. N., došli su do bošnjačke kuće u banjalučkom naselju Vrbanja, sukobili su se s porodicom, a onda ih prisilili da se vrate u kuću gdje su ih pobili. Vraćajući se, u istoj je ulici Marić zatražio od vozača da uspori, a onda je pucao iz pištolja i ubio civila bošnjačke nacionalnosti koji se slučajno našao na ulici. Presuda je pravosnažna od 24. marta 2011. godine.

Nenad Tanasić i Tihomir Boroja osuđeni su na po tri godine i šest mjeseci. Kao pripadnici CJB Banja Luka u Policijskoj stanici Srbobran (Skender-Vakuf), 19. septembra 1995. godine odvezli su se u policijskom autu do kuće u Banjoj Luci, znajući da u njoj žive mati i sin bošnjačke nacionalnosti. Sina su uhvatili i počeli tući, ugurali ga u auto i bjesomučno ga tukli u vožnji, a u naselju Vrbanja izbacili su ga na cestu misleći da je mrtav. On je sve vrijeme bio pri svijesti i čuo je kako jedan viče: “Pucaj”, a drugi mu govori: “Šta ćeš pucati, vidiš da je gotov.” Tad su se vratili i našli majku pred kućom, strpali je u auto i odvezli na nepoznatu lokaciju, gdje su je ubili. Njeno tijelo pronađeno je 1996. u mjestu Tijesno u MZ Karanovac u kanjonu Vrbasa. Presuda je pravosnažna od 25. oktobra 2012. godine.

OPTUŽENI I OSLOBOĐENI

Za ratne zločine počinjene na području Banje Luke u toku je jedno suđenje. Naime, 4. septembra 2019. godine pred Županijskim sudom u Zagrebu počelo je suđenje u odsutnosti Ratku Andriću, protiv kojeg je Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu 23. decembra 2014. godine podiglo optužnicu koja ga tereti da je, kao pukovnik JNA i komandant zarobljeničkog logora “Manjača”, od 12. septembra pa do kraja 1991. godine naređivao za sada nepoznatim čuvarima u logoru da zlostavljaju zarobljene pripadnike ZNG-a i MUP-a RH, te da je znao da u logoru ne postoje minimalni uvjeti za život te da se zatočenici odvode na ispitivanja gdje ih premlaćuju i da ništa nije poduzeo da to spriječi i kazni počinioce. U optužnici se dalje navodi da su stražari svakodnevno sustavno ponižavali i psihički zlostavljali, te udarali rukama, nogama, pendrecima i drugim palicama i na drugi način fizički zlostavljali 343 zarobljena pripadnika MUP-a RH, a sve zarobljene pripadnike ZNG-a i MUP-a RH smjestili u barake koje nisu grijane, bez pokrivača. Uslijed takvog tretmana, piše u optužnici, 1. novembra 1991. godine od ozljeda preminuo je Stipe Rukavina. Ratko Andrić živi u Pančevu i državljanin je Srbije.

Optužbe da su počinili ratne zločine na području općine Banja Luka, osim već spomenutih, oslobođena su još peterica pripadnika VRS-a. Svi pred Okružnim sudom u Banjoj Luci. Miladin Trivić, Miroljub Vujasinović i Radenko Kerozović oslobođeni su optužbe da su u januaru, martu, aprilu i maju 1993. godine, s još dva nepoznata lica, zlostavljali i pljačkali bošnjačko i hrvatsko stanovništvo banjalučkih naselja Vrbanja, Mišin Han, Debeljaci i Krčmarice. Vujasinović je oslobođen i optužbe da je, skupa s još dva lica, 6. aprila 1993. godine, u naselju Vrbanja, naoružan puškom, s maskom na glavi, ušao u kuću i da su pucajući usmrtili bračni par bošnjačke nacionalnosti (A. H. i R. H.). Presuda je pravosnažna od 14. jula 2011. godine.

Goran Popović i Vinko Tešanović oslobođeni su optužbe da su u januaru i martu 1993. godine prisilno konfiskovali imovinu civila hrvatske i bošnjačke nacionalnosti. Presuda je pravosnažna od 22. februara 2011. godine.

 

PROČITAJTE I...

Najznačajniji modul ili metoda u postizanju cilja ipak je obezglavljivanje bošnjačkog političkog subjekta. Oduzimanjem kapaciteta SDA kao kičmi bošnjačke političke scene oduzima se snaga ostalim akterima koji stoje na probosanskoj političkoj platformi. Razvidno je kako bi eliminacijom Bošnjaka (dakle, i političkim minimiziranjem SDA) kao političkog subjekta nestalo i Bosne i Hercegovine. Otud brine kada politički analitičar iz Sarajeva ne vidi ovu poveznicu jer, kako kaže, atak na Bošnjake nije isto kao i atak na državu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!