fbpx

ZA STOLOM ISPOD STABLA PROBEHARALE VIŠNJE

Ma, znate šta – prekide šutnju Gadafi – naš svijet još misli da će ovo zlo koje nas je snašlo brzo proći, da je sve ovo nekakav nesporazum, greška. A vidi onog Jasera Arafata?! Počeo čovjek ratovati u petom razredu osnovne škole, a sad mu skoro sedamdeset! Možeš misliti, čovječe, koliko je on primirja potpis’o u životu, pa ništa

 

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Svojedobno, nekako s početka ramazana, nakon teravih-namaza, tih, blag i smjeran čovjek, onako usput, reče mi ovo: “Do pedesete godine život je prepun krivina. Nakon pedesete, životni put je uglavnom ravan. Voziš se tim drumom tačno onoliko koliko treba, koliko je suđeno, a dok putuješ, ostaju ti samo sjećanja.”

Imao sam tad trideset i koju godinu i njegove riječi, riječi mudrog čovjeka, i čuo sam i ne čuo, nisu me se ticale. Pedeseta godina, u mojoj tadašnjoj svijesti, bila je daleki, predaleki futur, ali sad, danas, kako god, kad sam odavno prevalio pedesetu i uglavnom se vozim ravnim životnim drumom, prolazne, efemerne datosti vremena i ambijenta u kojem jesam ne dotiču me se previše, a sjećanja, i ovakvih i onakvih, zaista je sve više, katkad mi se učini mnogo više nego što bih to htio.

Tako ovih dana, dok poput pustinjaka sjedim na škrtim suncem obasjanom balkonu i gledam kako u susjednoj avliji već podobro ostarjeli komšija B. prastarom kosilicom, koja se svako malo kvari i oko koje vazda nešto petlja, kosi neveliki avlijski travnjak, sjetih se, ko bi sad znao zbog čega, ove davne i, naizgled, ni po čemu osobito zanimljive sličice.

Godine 1993, te druge ratne i u svakom smislu zastrašujuće teške godine, u dvorištu moje porodične kuće, za stolom ispod stabla probeharale višnje, sjedili smo komšija B. zvani Gadafi, moj rođak E. i ja. Sjedili smo šutke, motali ljutu gradačačku škiju i pili kahvu, a otkud nam kahva u to vrijeme, u vrijeme polugladi i sveopće oskudice, zaista se ne mogu sjetiti, ali odlično se sjećam da je tih dana bilo kratkotrajno primirje, kakvih je kratkih i klimavih tokom rata bilo bezbroj.

– Ma, znate šta – prekide šutnju Gadafi – naš svijet još misli da će ovo zlo koje nas je snašlo brzo proći, da je sve ovo nekakav nesporazum, greška. A vidi onog Jasera Arafata?! Počeo čovjek ratovati u petom razredu osnovne škole, a sad mu skoro sedamdeset! Možeš misliti, čovječe, koliko je on primirja potpis’o u životu, pa ništa?! Tako će biti i s ovim primirjem! Ne bi me iznenadilo da dušmani večeras počnu rokati po nama!

E. i ja šutimo. Dobro smo znali da spominjanje Jasera Arafata nije slučajno i da će ubrzo uslijediti njegova, Gadafijeva, beskrajna priča o sveopćem stanju u arapsko-islamskom svijetu, pa se E. usiljeno nakašlja, nabrzinu ispi kahvu, reče da je zaboravio uraditi nekakav neodložan posao, diže se, pozdravi nas i ode.

Uzgred, komšija B., kao građevinski radnik, proveo je početkom osamdesetih godina pet-šest mjeseci u vreloj alžirskoj pustinji. Ali, nezadovoljan uvjetima života, rada i plaćom, barem je tako pričao, koja je bila bitno manja od dogovorene i ugovorom ovjerene, jednostrano prekida ugovor, vraća se kući i počinje uzduž i poprijeko kuditi autokratski režim alžirskog predsjednika Moamera Gadafija. Naša uvjeravanja da Gadafi jeste autokrata, ali ne alžirski nego libijski, uopće nisu dopirala do njega, štaviše, smijao nam se i nehajno odmahivao rukom, a što je, opet, značilo da pojma nemamo o čemu pričamo, pa prišiti mu takav nadimak bilo je naprosto neizbježno.

Nekako u isto vrijeme raspada mu se brak, a što za ostatak priče nije bez značaja. Tiha i smjerna D., žena iz koje je isijavala svekolika ljepota i od koje je svima nama dolazilo samo dobro, sita i presita B. budalaština, a o detaljima ne bih, napušta ga, odlučno i definitivno. B. ili Gadafi o bračnom brodolomu nikad i nikom ništa nije pričao, ali kako je svima bilo jasno da neizmjerno pati, komšijskih pitanja o tome iliti dosipanja soli na ranu nije bilo.

Helem, počelo je… E. se, kako rekoh, već ispalio, ja, opet, nemajući kamo, duboko sam zaronio u neko drugo, daleko vrijeme i sve što sam čuo bio je poluartikulirani, bezmalo nemušti žubor Gadafijevih riječi. Najednom, kao iz polusna, prenuo me je bučan lavež psa i tad začuh kako tiho šapuće: “A da sam je volio, jesam, zaista jesam.” Govorio je o D., prvi put nakon tolikih godina, a ja sam sve to, njegovu duboku intimnu ispovijest, baš onako neuljudno prespavao. Još jednom ponovio je istu rečenicu, naglo zašutio i netremice se zagledao u imaginarnu tačku.

Vrpoljim se, jer trebalo je nešto reći, pa na koncu, ne znajući šta bih drugo, izustih izlizanu kvaziutješiteljsku šupljaru: “Šta ćeš, moj B., tako je to sa ženama”, a potom i drugu, još veću: “A ima i jedna poslovica, albanska: ‘Ko drži orla za rep i ženu za riječ, može se reći da ništa ne drži’”, rekoh i ugrizoh se za donju usnu, ljut na sebe k’o puška, jer, u hipu shvatih, bilo bi mnogo bolje da ništa nisam rekao, da sam odšutio, šutnjom podijelio s njim tešku muku koju je nosio u sebi. Trebao sam, ali, eto, nisam.

– Da, da, tako je, baš tako – jedva čujno izusti, a teška muška suza skliznu mu niz izmučeno lice i ostavi krupan, mokar trag na desnoj nogavici.

Eto čega sam se sjetio dvadeset osmog dana mubarek ramazana, a zatim uđoh u hladnjikavu kuću da naložim peć, ugrijem se, a i ono što se još uvijek kućom zove, jer dan je na izmaku, uskoro će akšam, samo što nije, a ispred mene je još jedna noć, hladna, duga, samotna.

PROČITAJTE I...

Odjednom, a ponukan stanjem u kojem moj sin jeste, bljesnu mi gruba, neartikulirana misao kako život svagdašnji sadrži u sebi mnogo drugih života, a odmah potom i druga, uobličenija i smislenija: naš biološki život, ma koliko trajao, sadrži u sebi obilje manjih ili većih života koji također imaju svoje razvojne faze: rađanje, rano djetinjstvo, djetinjstvo, pubertet, mladost, zrelost, starost i smrt. A moj sin je upravo odživio jedan takav život i zato ga tako jako boli

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!