ZA KULINA BANA I DOBRIJEH DANA

U Daorsonu su pretežno živjeli Daorsi, što je u njegovoj svijesti odzvanjalo kao Vratari. “Vratari čega?!” pitao se i sam. Tajnu je bilo moguće otkriti samo na dva mjesta. Sve je ostalo skriveno u zemlji. Jedno od njih jeste nekropola Radimlje, čiji je današnji izgled iz kasnijeg vremena, ali izgled koji je pratio logiku povijesti ovog područja i gdje je bilo moguće čitati (i pročitati konačno možda) istinitu priču skrivenu u znakovima, unatoč tolikim barbarskim oštećenjima i intervencijama u ambijentu

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

Zaista, postoje neka mjesta (kao što je živi prozor u Ostrošcu iznad Une i ina skrivena mjesta) na kojima je moguće vidjeti više od onog što se zbiva sad.

Kad jedanput vidiš, onda znaš da si i ti bio viđen.

Takav je i Daorson.

“Kao da se zalutali komad mraka spustio na bijeli kamen.

Crna planinarska cipela ga je teško pritisnula, potom crne hlače i crni pulover. Sav je bio odjeven u crno. Crni zimski kaput lepršao je svojim peševima poput zarobljenog šišmiša dok se peo uz Stijenu. Lepršala je i njegova duga, crna, pomalo prosijeda brada. Zato se njegovo blijedo lice doimalo još bljeđe. Podsjećalo je na kamen.

Još samo nekoliko koraka i Grad će se otvoriti. Otvorit će svoja divovska vrata.

I vrata tajne.

Sve se tako jasno vidi, pomišlja, moguće je čak i sebe vidjeti jer je nebo nalik na ogledalo. Onome koji zna vidjeti.

A ovdje su živjeli poklonici vida.

Nikad ne možeš znati šta ćeš vidjeti u šumi niti ko tebe u šumi vidi ili čuje. Čuo sam tu misao nekad davno, u golemoj šumi, daleko odavde, a sad mi se čini da ona jednako vrijedi i za gradove, makar bili razvaljeni i prohujali, makar bilo tek dio sjećanja kamenova i biljaka.

Lepuh i divuza (divizma kako je govorio moj prijatelj) odolijevaju vjetru na gradini s divovskim kamenovima.

Možda su i zato glasovi Grada posve prigušeni.

Vjetar ih raznosi i oni nerazumljivi huje pokraj uha posjetioca kao da ga upozoravaju kako ih je ipak moguće pročitati.

Sa stijene se vidi Radimlja. Nekropola stećaka okružena pinijama.”

 

Zaista, stojim na rubu Grada.

I gledam u kamenu skupinu koja se odavde čini jasnijom kao tekst negoli iz blizine.

Poznat tekst koji još uvijek ne mogu pročitati.

 

Znao sam, vrlo sam dobro znao, kako sve o onome što istražuješ valja proučiti, pronaći sve što je zapisano i onda to pokušati prepoznati ili demantirati na samom mjestu.

Istinsko pisanje počinje zaboravom.

Zaista, da bi mogao pisati, moraš potisnuti u podsvijest sve ono što znaš, što si naučio, dakle prividno zaboraviti.

 

Sad, u ovom trenutku, čini mi se da je jedino što bih mogao napisati esej o đubrovniku. Nazivam ga tako jer je u njemu uništena dvostruka ljepota.

Oko kuća i na ulicama najednom su se pojavili limeni stećci čiji se krov mogao podignuti i unutra bacati i sipati otpatke i smeće.

Nijedan istraživač nije stigao do mjesta koje je tražio bez putokaza i bez pokazivača putokaza.

Na kraju priče o istraživanju i otkrivanju sve se čini kao sudbinski i logični sklad.

Iako:

Putokazi su ponekad strašni.

Pokazivači često prevrtljivi ili samouvjerene neznalice.

 

Slijedim slutnju.

Kroz svijest mi prolazi sve što sam ikad čuo o ovom dijelu teksta zemlje, a najviše fascinacije starog prijatelja, fascinacije brojevima i mogućnošću otkrića teksta u samom sebi.

 

Prijateljevao sam dugo s Bradom, čovjekom koji se oduvijek smatrao Bošnjaninom. Čitao je knjige koje su oni čitali (apokrifne?!) i tumačio ih na vrlo blizak način. Na svoj način.

Prezime njegovo Bunić dobar je putokaz za sva čitanja. Kao i navedeni tekst iz moje stare priče koji govori o njegovom usponu na zaboravljeni grad u Ošanićima.

Knjigu bi bilo najispravnije nazvati Čitanka, kao i sve bitne knjige u povijesti svijeta. Ime im je skromno i ono uglavnom znači ono što treba pročitati, štivo, tekst… znači – čitanka.

Odnos ljudi prema važnim stvarima prečesto je smiješan.

Knjiga mu kaže: Čitaj me i shvati što u meni piše. On na to oprema knjigu u kožu, optače je dijamantima i stavlja je na mjesto gdje je nikad niko neće pročitati.

Tako je to s knjigama, manje-više oduvijek do danas.

Moj prijatelj bio je uvjeren da je ovaj grad – Grad Vrata ili Vrata‑Grad ili Vratnik. Vjerovao je i da je to suštinsko značenje njegova prirodnog imena (iako je zapisano kasnije po imenu onih koji su živjeli ovdje).

Naravno, u Daorsonu su pretežno živjeli Daorsi, što je u njegovoj svijesti odzvanjalo kao Vratari. “Vratari čega?!”, pitao se i sam.

Tajnu je bilo moguće otkriti samo na dva mjesta. Sve je ostalo skriveno u zemlji.

Jedno od njih jeste nekropola Radimlje, čiji je današnji izgled iz kasnijeg vremena, ali izgled koji je pratio logiku povijesti ovog područja i gdje je bilo moguće čitati (i pročitati konačno možda) istinitu priču skrivenu u znakovima, unatoč tolikim barbarskim oštećenjima i intervencijama u ambijentu.

Drugo je, naravno, davno uništeni, masakrirani i napušteni Grad kiklopskih zidina – Daorson.

 

Koliko sam se samo puta zamislio nad jezičkim naslijeđem koje ponekad neočekivano iskoči u razgovoru ili u nekom napisanom tekstu, a nismo ga u stanju u potpunosti protumačiti.

 

Neke su se stvari dogodile zbog knjige. Neke zbog potvore.

I bosanska je priča počela tako.

Traje i dan danas.

Govorim to jer znam.

Znam kako već znam.

 

Tako sam pisao svoj roman o sokolarovom sonetu.

I pronalazio dobre dane u svom životu. U zemlji koja je uvijek pulsirala kao srce.

 

PROČITAJTE I...

Najprije su muslimani počeli rušiti džamije, zatvarajući ih kao bogomolje i pretvarajući ih u galerije, skladišta i takozvane spomenike kulture, pa je onda došao agresor kojem ništa to ne treba, nego mu samo smetaju minareti, pa ih zato ruši i pali”

Svi su nalazi pokazivali da je bolest uzela maha i ljekari su samo zabrinuto gledali te procjenjivali koliko mu je još zemnog vremena preostalo. Svjestan svega toga, ko zna zašto, čovjek je neprestano mislio šta bi još mogao učiniti. Šta je najviše želio u svom životu… Želio se otisnuti svojom brodicom na more, u nepoznato, s namjerom da se suoči s pustolovinom o kojoj ništa nije mogao znati. Na kraju je tako i učinio

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!