U Daorsonu su pretežno živjeli Daorsi, što je u njegovoj svijesti odzvanjalo kao Vratari. “Vratari čega?!” pitao se i sam. Tajnu je bilo moguće otkriti samo na dva mjesta. Sve je ostalo skriveno u zemlji. Jedno od njih jeste nekropola Radimlje, čiji je današnji izgled iz kasnijeg vremena, ali izgled koji je pratio logiku povijesti ovog područja i gdje je bilo moguće čitati (i pročitati konačno možda) istinitu priču skrivenu u znakovima, unatoč tolikim barbarskim oštećenjima i intervencijama u ambijentu
 na kojima je moguće vidjeti više od onog što se zbiva sad.</p>
<p>Kad jedanput vidiš, onda znaš da si i ti bio viđen.</p>
<p>Takav je i Daorson.</p>
<p>“Kao da se zalutali komad mraka spustio na bijeli kamen.</p>
<p>Crna planinarska cipela ga je teško pritisnula, potom crne hlače i crni pulover. Sav je bio odjeven u crno. Crni zimski kaput lepršao je svojim peševima poput zarobljenog šišmiša dok se peo uz Stijenu. Lepršala je i njegova duga, crna, pomalo prosijeda brada. Zato se njegovo blijedo lice doimalo još bljeđe. Podsjećalo je na kamen.</p>
<p>Još samo nekoliko koraka i Grad će se otvoriti. Otvorit će svoja divovska vrata.</p>
<p>I vrata tajne.</p>
<p>Sve se tako jasno vidi, pomišlja, moguće je čak i sebe vidjeti jer je nebo nalik na ogledalo. Onome koji zna vidjeti.</p>
<p>A ovdje su živjeli poklonici vida.</p>
<p>Nikad ne možeš znati šta ćeš vidjeti u šumi niti ko tebe u šumi vidi ili čuje. Čuo sam tu misao nekad davno, u golemoj šumi, daleko odavde, a sad mi se čini da ona jednako vrijedi i za gradove, makar bili razvaljeni i prohujali, makar bilo tek dio sjećanja kamenova i biljaka.</p>
<p>Lepuh i divuza (divizma kako je govorio moj prijatelj) odolijevaju vjetru na gradini s divovskim kamenovima.</p>
<p>Možda su i zato glasovi Grada posve prigušeni.</p>
<p>Vjetar ih raznosi i oni nerazumljivi huje pokraj uha posjetioca kao da ga upozoravaju kako ih je ipak moguće pročitati.</p>
<p>Sa stijene se vidi Radimlja. Nekropola stećaka okružena pinijama.”</p>
<p> </p>
<p>Zaista, stojim na rubu Grada.</p>
<p>I gledam u kamenu skupinu koja se odavde čini jasnijom kao tekst negoli iz blizine.</p>
<p>Poznat tekst koji još uvijek ne mogu pročitati.</p>
<p> </p>
<p>Znao sam, vrlo sam dobro znao, kako sve o onome što istražuješ valja proučiti, pronaći sve što je zapisano i onda to pokušati prepoznati ili demantirati na samom mjestu.</p>
<p>Istinsko pisanje počinje zaboravom.</p>
<p>Zaista, da bi mogao pisati, moraš potisnuti u podsvijest sve ono što znaš, što si naučio, dakle <em>prividno zaboraviti</em>.</p>
<p> </p>
<p>Sad, u ovom trenutku, čini mi se da je jedino što bih mogao napisati esej o đubrovniku. Nazivam ga tako jer je u njemu uništena dvostruka ljepota.</p>
<p>Oko kuća i na ulicama najednom su se pojavili limeni stećci čiji se krov mogao podignuti i unutra bacati i sipati otpatke i smeće.</p>
<p>Nijedan istraživač nije stigao do mjesta koje je tražio bez putokaza i bez pokazivača putokaza.</p>
<p>Na kraju priče o istraživanju i otkrivanju sve se čini kao sudbinski i logični sklad.</p>
<p>Iako:</p>
<p>Putokazi su ponekad strašni.</p>
<p>Pokazivači često prevrtljivi ili samouvjerene neznalice.</p>
<p> </p>
<p>Slijedim slutnju.</p>
<p>Kroz svijest mi prolazi sve što sam ikad čuo o ovom dijelu teksta zemlje, a najviše fascinacije starog prijatelja, fascinacije brojevima i mogućnošću otkrića teksta u samom sebi.</p>
<p> </p>
<p>Prijateljevao sam dugo s Bradom, čovjekom koji se oduvijek smatrao Bošnjaninom. Čitao je knjige koje su oni čitali (apokrifne?!) i tumačio ih na vrlo blizak način. Na svoj način.</p>
<p>Prezime njegovo Bunić dobar je putokaz za sva čitanja. Kao i navedeni tekst iz moje stare priče koji govori o njegovom usponu na zaboravljeni grad u Ošanićima.</p>
<p>Knjigu bi bilo najispravnije nazvati <em>Čitanka</em>, kao i sve bitne knjige u povijesti svijeta. Ime im je skromno i ono uglavnom znači <em>ono što treba pročitati, štivo, tekst… znači – čitanka</em>.</p>
<p>Odnos ljudi prema važnim stvarima prečesto je smiješan.</p>
<p>Knjiga mu kaže: Čitaj me i shvati što u meni piše. On na to oprema knjigu u kožu, optače je dijamantima i stavlja je na mjesto gdje je nikad niko neće pročitati.</p>
<p>Tako je to s knjigama, manje-više oduvijek do danas.</p>
<p>Moj prijatelj bio je uvjeren da je ovaj grad – Grad Vrata ili Vrata‑Grad ili Vratnik. Vjerovao je i da je to suštinsko značenje njegova prirodnog imena (iako je zapisano kasnije po imenu onih koji su živjeli ovdje).</p>
<p>Naravno, u Daorsonu su pretežno živjeli Daorsi, što je u njegovoj svijesti odzvanjalo kao Vratari. “Vratari čega?!”, pitao se i sam.</p>
<p>Tajnu je bilo moguće otkriti samo na dva mjesta. Sve je ostalo skriveno u zemlji.</p>
<p>Jedno od njih jeste nekropola Radimlje, čiji je današnji izgled iz kasnijeg vremena, ali izgled koji je pratio logiku povijesti ovog područja i gdje je bilo moguće čitati (i pročitati konačno možda) istinitu priču skrivenu u znakovima, unatoč tolikim barbarskim oštećenjima i intervencijama u ambijentu.</p>
<p>Drugo je, naravno, davno uništeni, masakrirani i napušteni Grad kiklopskih zidina – Daorson.</p>
<p> </p>
<p>Koliko sam se samo puta zamislio nad jezičkim naslijeđem koje ponekad neočekivano iskoči u razgovoru ili u nekom napisanom tekstu, a nismo ga u stanju u potpunosti protumačiti.</p>
<p> </p>
<p>Neke su se stvari dogodile zbog knjige. Neke zbog potvore.</p>
<p>I bosanska je priča počela tako.</p>
<p>Traje i dan danas.</p>
<p>Govorim to jer znam.</p>
<p>Znam kako već znam.</p>
<p> </p>
<p>Tako sam pisao svoj roman o sokolarovom sonetu.</p>
<p>I pronalazio dobre dane u svom životu. U zemlji koja je uvijek pulsirala kao srce.</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Šta učiniti sa zaglavljenim autobusom punim četnikaSljedeći članak
Putovanje kao samootkrivanje
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo