fbpx

VUČIĆ PROTIV VUČIĆA ILI POLITIČKI GENOCID NAD OPOZICIJOM

Svakodnevno, rafalno i bez prestanka, iz svih bitnih srbijanskih medija, najogavnijom i najbezobzirnijom verbalnom municijom pucano je na opozicione stranke i njihove lidere. I Feniks bi nakon takvog stravičnog tretmana poželio da nikada više iz pepela ne vaskrsne, a kamoli obični čovjek. Već se godinama uporno i bjesomučno plasira tvrdnja da samo SNS Srbiju spašava i, ako SNS ode s vlasti, slijedi Sodoma i Gomora. SNS-ovci su sebe proglasili za srpske političke apostole, a Vučić je dugo očekivani politički mesija koji će Srbiju pretvoriti u novi edenski vrt

Piše: Esad RAHIĆ

 

Na parlamentarnim i lokalnim izborima u Republici Srbiji krajem marta 2020. godine vladajuća SNS će se boriti protiv imaginarnog protivnika, jer stvarnog, zbog vjerovatnog odustajanja opozicije od izbora, neće biti. Poslije čuvenog filmskog obračuna Kramer protiv Kramera, slijedi politički obračun Vučić protiv Vučića. Borba će biti žestoka, nemilosrdna, s krajnje neizvjesnom završnicom. Vučić je u biti i pozicija i opozicija. Klasičan primjer borbe protiv vlastite sjenke. Vučić je navikao da posredstvom savršeno razrađenog i uvježbanog predizbornog marketinga, preko širokog spektra medija koji su godinama u vazalnom odnosu prema njemu i njegovoj stranci, potuče i dotuče do nogu malaksalu i od virusa nesloge i dezorijentiranosti oboljelu opoziciju još u predizbornoj kampanji, dok se sam čin izbora svodio na obično i formalno proglašenje pobjednika.

Bit će to uvjerljiva pobjeda nad ničim i nikim i ostvarenje višegodišnjeg Vučićevog sna da višestranački izbori u Srbiji na kraju prerastu u jednostranačke. Nakon toga se može konačno ponašati poput svog idola Luja XIV i kočoperno izjaviti: “Država, to sam ja!” Srbija će definitivno dobiti svog kralja Kreza. U svojoj bezgraničnoj pohlepi prema bogatstvu, Krezu se ostvario životni san da sve što dotakne istog se trenutka pretvara u zlato. Eto, i Vučić je konačno nagrađen od boginje Viktorije (Nike) da se svi izbori na kojima učestvuje automatski pretvaraju u pobjedu. Ali lidijski kralj je tek nakon ispunjene životne želje shvatio da je najnesretniji, najusamljeniji i najpromašeniji čovjek na svijetu.

Tako će i na proljetnim izborima, nakon kojih će se definitivno ispuniti Vučićeva želja da vlada bez opozicije, ova “sjajna i uvjerljiva pobjeda” pretvoriti u nešto najgore i najporaznije što će Vučić doživjeti u svojoj političkoj karijeri.

U Srbiji je opozicija godinama sistematski i nemilosrdno uništavana, razarana i u same političke margine potiskivana. Jednom riječju, u Srbiji je opozicija doživjela politički genocid.

Svakodnevno, rafalno i bez prestanka, iz svih bitnih srbijanskih medija, najogavnijom i najbezobzirnijom verbalnom municijom pucano je na opozicione stranke i njihove lidere. I Feniks bi nakon takvog stravičnog tretmana poželio da nikada više iz pepela ne vaskrsne, a kamoli obični čovjek. Već se godinama uporno i bjesomučno plasira tvrdnja da samo SNS Srbiju spašava i, ako SNS ode s vlasti, slijedi Sodoma i Gomora. SNS-ovci su sebe proglasili za srpske političke apostole, a Vučić je dugo očekivani politički mesija koji će Srbiju pretvoriti u novi edenski vrt.

Opoziciju i njene lidere kontinuirano promoviraju u pale anđele i svaki njihov potencijalni lider medijski se anatemizira kao politički Lucifer, kome se ne smije po nikakvu cijenu dozvoliti da preuzme vlast. Opozicija je dovedena do beznačajnosti. Svjesna je da je izlazak na izbore borba između Davida i Golijata. Eventualno učešće opozicije na proljetnim izborima pod aktuelnim okolnostima vodi je pouzdano u još jedan težak poraz, uz davanje legitimiteta još jednoj Vučićevoj pobjedi. Ako je to svrha i cilj njihovog učešća na izborima, onda je bolje da oni ovaj put prođu bez njih.

Srpska opozicija konglomerat je stranaka s često ekstremno različitim političkim, ekonomskim i ideološkim programskim načelima. Ona nema u svojim redovima nijednog lidera sa snažnom harizmom koji bi bio pogonsko gorivo koje pokreće opoziciju i Srbiju u pravcu demokratizacije. Najborbeniji i najodlučniji u njihovim redovima jeste Boško Obradović. Ali, nažalost, u pitanju je čovjek zarobljen u ljušturi nacionalističkih i velikosrpskih ideja koje mogu privući samo jedan dio ekstremne, ali ne i demokratske Srbije. Njegovo prisustvo u opoziciji automatski od te iste opozicije udaljava pripadnike nacionalnih manjina i njihovih političkih opcija.

Nažalost, i pozicija i opozicija opterećene su nacionalizmom i velikosrpskim idejama. I jedni i drugi, tobože, brane otcjepljenje Kosova. Čak je opozicija u tom pogledu još navodno borbenija, odlučnija i agilnija. Kosovo je izgubljeno još 28. juna 1389. godine. Izgubili su ga te daleke godine knez Lazar i Vuk Branković. Kosovo, u koje je ušla srpska vojska 1912. godine, nije bilo više Kosovo iz 14. stoljeća. Ogromnu većinu stanovništva već su odavno i uveliko činili neki drugi narodi i neke druge konfesije.

Opozicija sebe dovodi u tragikomičnu poziciju tvrdnjom da navodno Kosovo brani ne samo od Albanaca i međunarodne zajednice već i od Aleksandra Vučića, a onda se i međunarodna zajednica i dio demokratski nastrojene srpske javnosti pita: Da li je tzv. srpska opozicija još ekstremnija i još ratobornija u svojim stavovima prema Kosovu nego aktuelna vlast? Pa samim tim, da li bi uklanjanjem Vučića i njihovim eventualnim dolaskom na vlast balkansko bure baruta još brže i prije eksplodiralo? Njihovo političko sljepilo da je na Kosovu sve isto i kao da se ništa nije dogodilo 1999. godine prosto je zapanjujuće i zabrinjavajuće.

Oni Srbiju trebaju braniti od Vučića iz drugih razloga i povoda, a ne zbog njegove tobožnje izdajničke politike prema Kosovu, ali valjda na taj način misle da će lakše privući jedan dio nacionalizmom i iluzijama opterećenog srpskog glasačkog tijela. Novoproklamirani lider opozicije Ivan Jeremić sebe promovira u novog kneza Moravske Srbije, za novog kneza Lazara, spremnog za odbranu Kosova po svaku cijenu. U svojim nastupima ponaša se kao da je spreman za novu Kosovsku bitku i za novi Gazimestan.

Aleksandar Vučić, doduše, ima uz sebe, kao svojevremeno i Boris Tadić, dvojicu “poslušnika” koji su fenomenalni igrači u sportskoj političkoj disciplini: iskrcavanje iz političkog broda koji počinje da tone i munjevito svrstavanje uz novog kapetana broda. To su Ivica Dačić i Milorad Dodik.

Njih dvojica bit će uz Vučića do onog trenutka dok ne osjete da je frapantno oslabio i da ga je međunarodna zajednica otpisala. Čim osjete taj trenutak, uslijedit će njihovo političko prestrojavanje. Bit će vjerni Vučiću onoliko koliko su bili i Tadiću.

Ne vjerujem da gospodin Vučić nije svjestan da mu “nevjera sjedi do koljena”. Radi se o dva čovjeka koji su samo dosljedni u jednom: da se po svaku cijenu održe na vlasti, bez obzira koliko svojih šefova morali dovesti do političke giljotine.

Niko se ne pita da li će se to dogoditi. Pitanje je samo kada će se to dogoditi. Oni su Vučićeva Ahilova peta, vjerni su mu koliko i žena koja je već prevarila nekoliko muževa. A takve žene i političari, po običaju, najviše se kunu u poštenje i vjernost do groba.

Sandžački Bošnjaci zasićeni su Vučićevom demagogijom i šećerlema pričom bez konkretnih i vidljivih rezultata u sandžačkoj regiji. Sandžački Bošnjaci žele investicije, fabrike i radna mjesta, a ne Vučićeve retoričke bravure i egzibicije bez ičega konkretnog u sandžačkim gradovima. Srpski gradovi dobijaju fabrike, a Sandžak prazna i otrcana obećanja o ljepšoj budućnosti.

Srpska omladina dobija radna mjesta u svojim gradovima, a sandžačka odlazi u pravcu Zapada i radi najprljavije, najnapornije, najrizičnije i najteže poslove. Gospodin Vučić morao bi da nam odgovori na jedno krajnje jednostavno pitanje: Kako to da u sandžačkoj regiji za sve vrijeme njegove višegodišnje vladavine nije doveo nijednog investitora i nije podigao nijednu fabriku u Sandžaku? Da li je to bila puka slučajnost ili je u pitanju dugoročna ekonomska strategija vladajućeg SNS-a i njegovog lidera u Sandžaku? Vučić nije ničim zadužio sandžačke Bošnjake, ništa im nije dao i nema pravo ništa tražiti od njih.

Nažalost, sandžački Bošnjaci nisu oduševljeni ni srpskom opozicijom i njenim programom, niti njenim sastavom, a ni njenim liderima. U Savezu za Srbiju mnogi su ljudi iz prethodne vlasti koji također ničim nisu zadužili Sandžak. Neki od njih ekstremni su nacionalisti čiji dolazak na vlast ne bi donio ništa dobro sandžačkim Bošnjacima. I njihov najistureniji lider Vuk Jeremić, umjesto da ponudi realna i izvodljiva rješenja za mnoga krucijalna pitanja, kao što je kosovsko, pokušava da se predstavi kao još veći i tvrdokorniji nacionalista i velikosrbin i od svog rivala Vučića. Njihova politička vizija ni u čemu nije progresivnija od Vučićeve. Umjesto da im u žiži interesiranja bude aktuelno stanje u Srbiji gdje postoji realna srpska vlast, njima je centralno pitanje Kosovo i kosovski zavjet.

Nijednim postupkom ne pokušavaju da na svoju stranu privuku nacionalne manjine. Čak su neke njihove koncepcije neozbiljne i diletantske.

Jedina politička snaga prema kojoj sandžački Bošnjaci imaju određenu empatiju jeste Pokret slobodnih građana. Istina, njegov predsjednik, glumac Sergej Trifunović, ima povremene nedovoljno kontrolirane verbalne izlete, ali za razliku od pozicije i opozicije, on javno, jasno i glasno govori o genocidu u Srebrenici. Također, zbog svoje mladosti, hrabrosti i odlučnosti, velike simpatije kod sandžačkih Bošnjaka uživaju studenti iz udruženja “1 od 5 miliona”, kojima je jasno, kao i Sandžaklijama, da ovakva Srbija nema budućnosti.

U Srbiji racionalni bošnjački glasač među srpskim strankama i nema svog favorita. Izbor je nevjerovatan. Nismo u prilici da glasamo za boljeg, već isključivo za manje lošeg. Srpska politička scena i aktuelna ponuda nikad nije bila gora, jadnija i lošija. Nemamo razloga niti da se radujemo porazu aktuelnog režima niti pobjedi ovakve opozicije. Srpska politička scena liči na pijani brod bez ikakvog orijentira gdje je krenuo, niti gdje će stići.

Jedino što je svakom glasaču savršeno jasno jeste da i pozicija i opozicija žarko žele vlast, ne zbog dobrobiti naroda i stvarne demokratizacije zemlje već isključivo zbog privilegija koje će im donijeti posjedovanje vlasti. Srbija nema niti političke stranke niti političke lidere koji bi je konačno poveli u pravcu ljepše, perspektivnije i sigurnije budućnosti.

 

PROČITAJTE I...

Potpredsjednik SDA Denis Zvizdić u posljednja dva dana nastupio je u medijima ističući “brutalan poraz” SDA na lokalnim izborima 2020, iznoseći podatke da je “ovo najveći poraz u historiji SDA“ (Klix.ba), a zatim s malom korekcijom dan poslije izrekavši na TVSA da je ovo najgori poraz u “historiji SDA u Kantonu Sarajevu”. Činjenice i brojke pokazuju da je Denis Zvizdić obmanuo javnost izrekavši oba puta netačnosti.

Knezović je upao u sevdah i ekstazu proslavljajući izborne rezultate u Novom Travniku, gdje je Konakovićev NiP guranjem svoga kandidata za načelnika općine podijelio bošnjačko glasačko tijelo i donio pobjedu kandidatu HDZ-a. “Sjajno je gledati kako Hrvati vraćaju Središnju Bosnu, kolijevku hrvatstva... Dite vraćamo materi i uskoro mu dajemo ime”, klikće Knezović i u vjersko-nacionalnom zanosu poentira: “Zvat će se Republika Herceg-Bosna i svi ćete biti pozvani na krštenje!”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!