Vrijedi li banana zalijepljena na zid 120 hiljada dolara

Početkom ovog mjeseca Cattelano je predstavio u Miamiju svoju novu umjetničku instalaciju. To što se u ovom slučaju naziva “umjetnička instalacija” ne treba kod naših čitalaca stvarati velika očekivanja, jer identično umjetničko stvaralaštvo možemo bez puno muke “instalirati” u svojim kućama. Potrebni su nam samo jedna banana i široko ljepilo. Upravo je to ono što je kipar Cattelan predstavio pod nazivom Komedija: Banana zalijepljena na zidu. Ovaj italijanski umjetnik napravio je svega tri ovakva umjetnička djela. Međutim, jedna od zalijepljenih banana prodala se za čak 120 hiljada dolara

 

 

Piše: Amina ŠEĆEROVIĆ-KAŞLI

 

Mnogi umjetnici ne budu shvaćeni niti dobiju na važnosti tokom svog života. Vjerovatno najpoznatiji takav slučaj jeste Van Gogh, jedan od najvećih slikara svih vremena, čija su djela danas od neprocjenjive vrijednosti, a koji je za života prodao samo jednu svoju sliku.

U januaru 2019. godine Modern Art Museum na svom profilu na Twitteru objavio je fotografiju japanskog fotografa i arhitekta Hirošija Sugimotoa. U opisu crne, prazne fotografije pisalo je: “Pri prvom pogledu ova fotografija Sugimotoa izgleda prazna. Tek nakon pažljivog gledanja… nastaje suptilni jonski morski prizor.” Komentatori su se uglavnom ismijavali s ovom objavom.

Koliko ljudi zaista vidi ono što je fotograf želio prikazati, upitno je, međutim, jednobojne slike pojavljuju se još pedesetih godina prošlog stoljeća. Yves Klein, francuski umjetnik, između ostalog poznat je po svojim jednobojnim slikama, kakva je Black Monochrome, radio je na muzičkom aranžmanu Monotone Silence Symphony, sastavljenog od jednog akorda u trajanju od dvadeset minuta. Poznat je i po pronalasku nijanse plave boje koja je dobila ime International Klein Blue. Jedna od njegovih slika Plavi monohrom iz 1956. godine predstavlja jednobojnu plavu sliku bez ičega.

Njemački filozof Johann Gottfried u 19. stoljeću definirao je slikarstvo kao “snoviđenje”, a skulpturu kao “krutu stvarnost”.

Možda je italijanski kipar Maurizio Cattelan umjetnik “krute stvarnosti” koji će biti bolje shvaćen tek nakon svog života, ali ovih dana dobio je pažnju koju možda ni sam nije očekivao.

Naime, početkom ovog mjeseca Cattelano je predstavio u Miamiju svoju novu umjetničku instalaciju. To što se u ovom slučaju naziva “umjetnička instalacija” ne treba kod naših čitalaca stvarati velika očekivanja jer identično umjetničko stvaralaštvo možemo bez puno muke “instalirati” u svojim kućama. Potrebni su nam samo jedna banana i široko ljepilo, jer upravo je to ono što je kipar Cattelan predstavio pod nazivom Komedija: Banana zalijepljena na zidu. Ovaj italijanski umjetnik napravio je svega tri ovakva umjetnička djela. Međutim, jedna od zalijepljenih banana prodala se za čak 120 hiljada dolara. Uz ovo umjetničko djelo kupac je dobio i certifikat u kojem stoji da bananu, ako istruhne, može zamijeniti drugom.

Cattelan je za strane medije izjavio da već duže radi na ideji ove instalacije, a Emmanuel Perrotin, vlasnik umjetničke galerije koja je prodala “bananu”, izjavio je za medije da “na početku izgleda kao šala, ali kada se udaljite korak nazad i još jednom pogledate, dobije potpuno novi smisao”. Perottin je također istakao da je banana simbol globalne trgovine, kao i sredstvo komedije, te da ovo stvaralaštvo, kombinirajući kritiku i humor, ima dvostruko značenje. Billy i Beatrice Cox, bračni par koji je kupio jednu od banana, u izjavi za Page Six kazali su da su se na kupovinu odlučili nakon diskusije o umjetnosti i društvu “koje je prouzrokovala banana”. “Znali smo da rizikujemo, ali smo osjećali da će banana s vremenom postati ikonični historijski objekt”, kazao je ovaj bračni par.

Priča s bananom ne završava ovdje. Umjetnik performer David Datuna prišao je ovom djelu dok je banana bila izložena u umjetničkoj galeriji, odlijepio je, a zatim je, rekavši da je gladan, pojeo. Nakon tog “incidenta”, zatraženo je od njega da napusti galeriju, a, umjesto pojedene banane, zalijepljena je druga.

Možda zaista ova umjetnička instalacija i vrijedi 120 hiljada dolara jer predstavlja “umjetnost” koja doslovno zadovoljava apetit i nema kraja sve dok ima novih banana.

Cattelan je poznat i po osamnaestokaratnoj zlatnoj toaletnoj školjci koju je nazvao “Amerika”. Na umjetnikovu žalost, školjka je ukradena.

Millie Brown još je jedna umjetnica performerka koja ima neobičan oblik izražavanja. Brown crta povraćajući. Pije mlijeko u raznim bojama koje poslije, na poseban način, stežući mišiće povraća po papiru i tako “crta”. Kako bi povraćala samo tečnost koju popije, Brown, osim tečnosti, ne jede ništa dva dana prije performansa. Na ovaj način crta od 2007. godine, a da joj je to donijelo i popularnost, pokazuje i njena uloga u spotu za pjesmu Lady Gage. Da ovaj oblik “umjetnosti” nije svima čudan, vidljivo je i kroz činjenicu da se njene slike prodaju za po nekoliko hiljada dolara.

Ona nije jedina koja crta na “čudan” način. Amerikanka Kira Ain crta svojim grudima, dok Ani Kay to čini jezikom, zbog čega ima i teške glavobolje, mučnine i slično.

Yoko Ono, američko-japanska umjetnica i muzičarka, udovica Johna Lennona, imala je 2010. godine u muzeju Modern Art u New Yorku performans Voice Peace for Soprano, gdje je približno dvije minute “vrištala”. Ipak, ovakav performans nije ništa novo. Naime, 1972. godine Jochen Gerz uradio je performans pod nazivom Zov do iznemoglosti. Gerz je udaljen šezdeset metara od kamere i mikrofona vikao što je glasnije i duže mogao, sve dok nije promukao i na kraju postao nečujan. Snimak traje 25 minuta i urađen je u crno-bijelom tonu.

U knjizi Ruhrberga, Schneckenburgera, Frickea i Honnefa Umjetnost 20. stoljeća stoji da je “performans umjetnost kojoj ne trebaju mediji, te da se njegova informacija odašilje izravno, bez posrednika”. Navodi se da je to jedinstven poetski događaj koji “može potrajati samo ako nepredviđeno zaživi u glavama gledatelja, te se iz tih razloga ne može adekvatno dokumentirati”. Ipak, piše da performans nikada ni bi dostigao značenje da mu uključivanje filma, fotografije i videa nije omogućilo razvijanje spektra izražajnih mogućnosti. Na kraju, kao razlog utjecaja umjetničkog performansa danas navodi se to što živimo u vremenu u kojem nam prijeti gušenje našim vlastitim proizvodima.

Da se samoranjavanje može nazivati umjetnošću, odnosno performansom, prvi je pokazao književnik Acconci, koji se performansom počeo baviti 1969. godine. Acconci je četrnaest dana sjedio ispred ogledala u galeriji Leo Castelli u New Yorku, gdje je svoje tijelo izlagao rendgenskom zračenju i samoranjavanju, a posjetioci su sve to mogli pratiti na ekranima.

Slične radove vidimo i kod Marine Abramović i Ulaya, koji su do sada imali brojne performanse. Osamdesetih godina prošlog stoljeća izveli su performans Nightsa Crossing, u kojem su sjedili za jednim stolom i samo gledali jedno u drugo. Zatim, u performansu Imponderabilia posjetioci galerije morali su proći “kroz” uski prolaz koji su činili goli Marina i Ulay. Par se razišao 1988. godine, kada su sa suprotnih strana započeli marš Kineskim zidom dug četiri hiljade kilometara. Marina je nastavila raditi sama, te je u galeriji u New Yorku u performansu House with the Ocean View provela dvanaest dana bez jela, pića, odlaska u toalet i pričanja.

Jedan od njenih najpoznatijih performansa jeste Rhythm-0, kada je pored stolice na kojoj je sjedila postavila predmete kao što su ruža, vino, parfem, nož, žilet, šibice, kao i pištolj. Na papiru na stolu napisala je da joj s tim predmetima posjetioci mogu raditi šta žele. Kraj performansa bio je kada je jedan od posjetioca uperio pištolj u Marinu. Godine 1997. izvela je Balkanski barok, kada je četiri dana provodila po šest sati čisteći ostatke krvi i mesa s kravljih kostiju, čime je privukla pažnju na ratna dešavanja na Balkanu.

Odgovor na pitanje da li zalijepljena banana za zid zaista predstavlja neku vrstu umjetnosti i da li vrijedi 120 hiljada dolara, možda ćemo dobiti tek za nekih pedesetak godina.

PROČITAJTE I...

Iskender Čelebija bio je poslije sultana Sulejmana Veličanstvenog Zakonodavca (1520–1566) najbogatiji čovjek u Osmanskom carstvu, daleko bogatiji i od velikog vezira Ibrahim-paše Pargalije (1523–1536), s velikim autoritetom i utjecajem, što će na kraju izazvati veliku ljubomoru i sujetu kod spomenutog velikog vezira, zahvaljujući čijim će podmuklim i lažnim optužbama i spletkama Iskender Čelebija biti najprije smijenjen s dužnosti defterdara i zatvoren 4 mjeseca i 20 dana, a potom i obješen

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!