Vratimo se sebi, zaboga

Najprije su muslimani počeli rušiti džamije, zatvarajući ih kao bogomolje i pretvarajući ih u galerije, skladišta i takozvane spomenike kulture, pa je onda došao agresor kojem ništa to ne treba, nego mu samo smetaju minareti, pa ih zato ruši i pali”

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Ovo, u mom slučaju, već postaje opće mjesto, ali, šta mogu, tako je: počesto mi se dešava da tražim nešto određeno, a pronađem nešto sasvim drugo, zatureno, zaboravljeno, a iznimno vrijedno. Slučajnost? Ne vjerujem. Zapravo, vjerujem da slučajnosti uopće nema, ali kako takvo šta nije predmet ovog teksta, ne bih se time bavio, a nema ni potrebe. Dakle, u potrazi za tim “nečim” pronašao sam poduži tekst pod naslovom Zašto muslimani stradaju autora Ahmed-efendije Mešića, kadije, profesora orijentalnih jezika i tarikatskog šejha, napisan septembra 1993. godine. Odakle mi ovaj tekst, zaista se ne mogu sjetiti, a nije mi poznato ni to da li je ikad publiciran. No, kako su na marginama ispisane moje primjedbe i sugestije, a tiču se stila i stilistike, pretpostavljam da mi je ovaj rukopis dao ili kadija Mešić ili neko njemu blizak. Kako god, donosim iz ovog teksta, bez stilskih i lektorskih intervencija, nekoliko, barem meni, zanimljivih i za promišljanje više no poticajnih fragmenata:

“Ruše se džamije, ali niko o njima ne govori kao o bogomoljama, nego ih svi žale kao kulturno istorijske spomenike. Šta će kome kultura, jer barbari i ne znaju šta je to kultura. Da oni to znaju ne bi bili barbari. A bogomolje? Pa ni današnjim naraštajima muslimana malo su ili nikako potrebne. Zato ih nestaje. Ali, mora se postaviti i pitanje: ko je, kako i zašto gradio te džamije? Možda zato da bi nekako okajao svoj nekakav mali ili veliki grijeh koji je učinio u životu, a imao je mogućnosti da sagradi takav jedan Bogu drag objekat. S kakvim malom je sagrađena takva džamija: s halalom ili pomiješano sa haramom? Dragi Bog je trpio i takve bogomolje, džamije, sve dok su one bile potrebne unucima i praunucima tih graditelja, a kada su im postale nepotrebne, Allah je poslao divljake da ih ruše.

Neki su muslimani prije mnogo godina izvjesnu džamiju u svom gradu pretvorili u galeriju slika i kipova i, umjesto da u džamiju idu da obožavaju Allaha Uzvišenoga, oni su u nju ulazili da gledaju i ‘obožavaju’ slike i kipove, pa i slike golih žena. A nije samo ova džamija doživjela ovakvu sudbinu, i ne samo u ovom gradu.

Prema tome, najprije su muslimani počeli rušiti džamije, zatvarajući ih kao bogomolje i pretvarajući ih u galerije, skladišta i takozvane spomenike kulture, pa je onda došao agresor kojem ništa to ne treba, nego mu samo smetaju minareti, pa ih zato ruši i pali!

Kod nas su, dakle, džamije najprije postale ihmal džamije ili gaflet džamije, pa je onda došao red da budu porušene, jer su ih najprije porušili bivši muslimani, pa onda nemuslimani.

Prema tome, i ovo što nas snalazi sigurno je rezultat našeg rada i vladanja, odnosno nerada. Postavlja se pitanje: Ima li spasa, ima li popravka i povratka? Ako ima, kako i kuda? Da li se štogod od nas bosanskohercegovačkih muslimana može spasiti to zna samo i jedino Allah Sveznajući i Svemogući, i jedini On može da nam daruje kakav spas ukoliko i koliko ga budemo zaslužili makar svojim budućim vladanjem i ponašanjem, ako to dosadašnjim životom nismo zaslužili.

Ali, za svaki slučaj, poslušajmo šta je poručio Božiji poslanik Muhammed, sallalahu alejhi ve sellem, kako kazuje Ebu Hurejre, redijallahu anhu:

‘Dobrim djelima preduhitrite smutnje (ubijanje, pljačku i neslogu među muslimanima), jer te smutnje mogu (za vas) da budu kao tamne noći tako da čovjek osvane musliman, a omrkne nevjernik, i da omrkne musliman, a osvane nevjernik, jer svoju vjeru proda za neki dunjalučki cilj (time što sebi dozvoli ono što je inače vjerom zabranjeno da bi tako ostvario neki ovosvjetski cilj).’ (Muslim po Mešariku, II svezak, str. 274)

Sveznajući Allah, dželle šanuhu, lijepo je opisao i takve ljude: ‘Kada čovjeku (svakom čovjeku, dakle ljudima) darujemo svoje blagodati (nimete), on okrene glavu i uzoholi se, a kada ga snađe (kakvo) zlo, on onda uči duge i široke dove, molitve.’ ( Fussilet, 51. ajet)

I naše postojeće i otvorene džamije pune se klanjačima i mlađim i starijim, skoro sve samim novajlijama, što se lijepo vidi po tome jer ni stari ne umiju lijepo da sjede na ettehijjatu, neka je hvala Allahu Uzvišenome. Traže, dakle, ljudi spasa, jer vide da ga na drugoj strani nema, pa to treba iskoristiti i što bolje poučiti ih u vjerskim pitanjima, a onda se nadati da nam Allah, dželle šanuhu, daruje spas da ostanemo živi, ali i da sačuvamo dini islam u svojim dušama, u svojim kućama i avlijama, u svojoj domovini i da Mu to nikada ne zaboravimo ubuduće, nego da Ga se uvijek lijepo sjećamo i da Mu svakom prilikom iskreno, samo iskreno zahvaljujemo na svim blagodatima koje nam je darovao uvijek do sada i da Ga molimo da nam te svoje blagodati nikada ne ustegne, jer ako nam ih on ustegne niko drugi nam ih ne može dati. I tako dalje, vel hamdu lillahi Rabil alemin. Neka je vječna zahvalnost Allahu Gospodaru svjetova!

Kako će ko primiti ove moje lične zabilješke o stanju među bosanskohercegovačkim muslimanima, nije bitno. Biće ih sigurno koji će – kao i Đozo – reći: ‘Nema Mešić drugog posla, pa piše’, jer je i on tako rekao kada sam prije mnogo godina ovako ukazivao na neke stvari u IVZ koje su se događale, a nisu morale da se događaju (ne mogu se pravdati antireligijskim terorom bivših vlasti).

Ja sam star čovjek i želim da u mojoj zaostavštini ostane napisano i ovo moje razmišljanje o uzrocima onoga što se događa sa ehli islamom u ovim krajevima, možda će nekada neko i ovo pročitati s pažnjom i uvažavanjem i iz ovoga izvući kakvu pouku, pa meni osim toga ne treba nikakvo priznanje ni nagrade ili pohvale. El hamdu lillahi Rabil alemin!

Tuzla, rebiul ahir 1414. godine, septembar 1993. godine”

 

Na koncu, fragmenti su, da se to jasno uočiti, ispisani realistično i bez uljepšavanja, otrežnjujuće, rekao bih, uz bezmalo vapaj autorov da se napokon, ali zaista napokon vratimo sami sebi, jer drugog izbora nemamo. Pa, ako je tako, vratimo se sebi, zaboga!

PROČITAJTE I...

Dan je neuobičajeno miran, bez razmjene vatre na inače vazda uzavreloj liniji. Naime, tog jutra jedan od četnika, znan iz Tuzle Karanu i meni, a i mi njemu, počeo me je imenom dozivati. Odazvao sam se. Zamolio je, ako ikako možemo, da tog dana ne pucamo, jer rodio mu se sin, želio bi to proslaviti i dodao da ni oni, ako im udovoljimo, neće do kraja smjene otvarati vatru na nas. Okrećem se prema Karanu, jer komandir je voda, i pokretom glave pitam šta da radimo

Kad smo bili u Egiptu Ajnuša i ja, vratili smo se s mnogo uspomena, u duši i u prtljagu. Bilo je tu i raznovrsnih skarabeja od srebra i plavog kamena. Naušnice. Prsten. Privjesak. Kupljeni su ispred piramida ili na najvećem otvorenom bazaru na svijetu – Han el Halili

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!