fbpx

VRAĆANJE RUKOPISA I POTISKIVANJE NA MARGINU

“Imam muštuluk za tebe!”, reče mi dok smo se rukovali. “Kakav je sad muštuluk?”, pomislih. Nisam očekivao ništa lijepo. “Vidi, nemoj još ništa nikome govoriti, dobitnik si nagrade ‘Antun Branko Šimić’.” Očito je vijest još vrela, bit će da upravo dolazi sa završenog sastanka žirija za dodjelu nagrada. Na natječaj sam poslao zbirku Mysterium, dorađeni rukopis koji je bio odbijen u “Svjetlosti”

Piše: Ibrahim KAJAN

Prolazili su podstanarski mjeseci (a prikupilo se i nešto godinica!), pa prije nego što se navikneš na kvart na Trešnjevci moraš potražiti drugo stanište, u Sigetu, poslije u Zapruđu, a u međuvremenu, dok se snađeš i tražiš novu privremenu adresu, s novim skloništem za porodicu, možemo predahnuti mjesec-dva kod Smailinih roditelja… I tada smo, u tim intervalima, rasterećeni barem za kratko teškog bremena bezdomnosti, “otkrivali” taj čekani i od roditelja žuđeni susret s potomkom koji ih produžava, njihovim opipljivim “životom poslije života” u unuci, koja im doduše nije najstarija, ali jeste u Zagrebu jedina! Leyla s dedom Muharemom i s nanom Zuhrom! Smailini roditelji su iz pljevaljskih porodica, očeve, trgovačko-aginske, Kadribašića i majčine, vojno-begovskih i ulemskih, Selamnovića. Muharem je, briljantan matematičar, imao nevjerovatno pamćenje ljudi i događaja do kraja života. Majka Smailina bila je puna blagosti i razumijevanja “za svakoga”, puna nevjerovatnih priča “koje su joj se dogodile” i od kojih sam ja napravio dvije svoje, te objavio 1971. godine u Vjesniku (Bje li to pijetao) i Republici (Ima – nema sudbine).

UTRKIVANJE S KĆERKICOM-BUBLICOM U PUZANJU

A nas dvoje smo, začuđeno, gledali kako raste naša djevojčica! Nasmiješena bublica puzala bi i puzeći se utrkivala s nama po sigetskoj sobi, odakle bismo je svako rano jutro iznosili na bus krcat putnicima poput šipka puna košpica! Držao bih je u naramku i pokušavao se s papučice autobusa dublje uvući među pospane radnike i službenike. Našim bi tragom napredovala njezina mama. Rasla je brzo i iz lakokrile leptirice postajala sve više “kilogramima naprednija”, zaokruženija, nalik veselom bumbaru koji prve obavijesne rečenice svijetu – od jedne, ili dvije, pa i tri riječi – ne izgovara, nego pjeva!

Tako je sebe i svog koštunjavog i nejakog oca dovodila u centar pažnje u donjem dijelu busa. Odmah bi se našle i savjesne gospođe koje su tražile da se gospodinu tati i bebi hitno ustupi mjesto! Zimi je to bilo malo teže. Slijepljeni putnici činili su gotovo kompaktnu masu. Stoj gdje stojiš, lijevom se rukom čvrsto drži za gornju prečku, a desnom, utrnulom, ne dopusti da ti dijete isklizne u nevidljivi ponor gusto izmiješanih ljudskih noga! Ali, jednom se desilo i to. Jednostavno, svoju djevojčicu nisam mogao držati u naramku. Smaila ju je pokušala prihvatiti, ali se naša “napredna beba” spuzla i zaustavila – nogicama na podu! Pokušali smo je ograditi rukama. Počela je vriskati, udarati ručicama na sve strane i derati se kao bodenik: “Ne vidim ništa, samo guze!” Ljudi su se smijali, ali i svojski potrudili da spasimo dijete velike nevolje. Iza “Espalanade” izašli smo iz busa, a Smaila nas je, brižno, inspekcijski pregledala i “propitala naše stanje”. Mirno je mogla otpješačiti do svoje firme, a ja s veselom podstanarskom kćerkicom u dječiji vrtić preko puta Botaničkog vrta.

I U LILIPUTU IMA UŽASA, ALI PRAVDA JE OBEĆANA

U Knjižnici i čitaonici “Bogdan Ogrizović” bilo je jedno od onih zanimanja koje sanjate ako ste zarana opčarani bezgraničnim svijetom bajki i mitova. Daleko ste od doba kad će vam, potpuno odraslom, Heine moći potvrditi ono što ste spoznali kao dijete: da se najveće istine kriju baš u tim prvotnjim strukturama bajki. Tek ćeš se tada, odrastao, prisjetiti odakle sve istine svijeta zapravo znaš, da si ih u bajkama susreo i spoznao im nijanse nježnosti, bešćutnosti i postupke krvoločnih. I u Liliputu ima užasa, ali je pravda obećana.

Isprativši Leylu u njezin vrtić, ušao sam u Knjižnicu. Dugo će godina biti moj stvarni i virtualni svijet. Mjesto susreta. Radosti, srdžbe. I “onaj san” – da ti u sastavu posla bude i čitanje. U najživljoj biblioteci grada Zagreba!

Od profesionalnih “izvještaja o novim knjigama”, moji su se zapisi pomjerali i prema kritičkim zapažanjima, opservacijama i recenzijama, pa su objavljivani u bibliotekarskom časopisu Knjiga i čitaoci, Vjesniku, u radioemisijama, kasnije u Oku i u TV emisiji Knjige i ideje.

U blizini “Bogdana Ogrizovića”, zapadno, u Masarykovoj br. 28, sjedište je jedne od najvećih izdavačkih kuća udžbenika i školskog pribora “Školske knjige”, s dva uredništva dječijih listova, za malene “SMIB” i za rane tinejdžere “Modre laste”. Prvi je, nedavno pokrenut, uređivala Marija Duš, a drugi, “Modru lastu”, vrlo je vješto i duhoviti vodio pjesnik Zvonimir Balog. Istočno, u Gajevoj ulici br. 1, na nekih 300 metara udaljenosti od moje biblioteke, bio je najpoznatiji, po raskošnim ilustracijama, nakladnik dječijih slikovnica “Naša djeca”. U njihovom sklopu maleno je uredništvo čuvenog časopisa Radost. Glavni urednik i neusporedivi ilustrator bio mu je veliki hrvatski slikar Oton Gliha Selen.

U tim listovima započele su izlaziti moje pjesme i priče… Kad bi bilo što izašlo, a izlazilo je, bio bih očaran ilustracijom i grafičkim smještajem. Bilo je “čudno” da si u istom broju dječijeg časopisa s akademikom Gustavom Krklecom i 17-godišnjim Šimom Ešićem, da ti je pjesma pored priče učenika II razreda OŠ “Garešnica” i Mate Lovraka.

PISMO MATE LOVRAKA

Možda i pod teretom nelagoda, dječija me je književnost relaksirala poput boravka u plutajućoj oazi iz koje se ne vide ni ljudi ni zemlje svakodnevice. Kad sam prije dvije-tri godine dobio pismo Mate Lovraka u kojem mi se zahvaljuje na kratkom tekstu što sam ga objavio u čast njegove 70. godišnjice života, kao da mi se javio čarobnjak osobno, pa sam se ibretio da je ipak sličan nama, običnim piscima u pokušaju, koji strepe šta će “urednik reći o njihovoj prvoj zbirci pjesama”. Poslao mi je pismo iz Opatije (1969) u kojem piše da je “ugodno iznenađen što ste uspjeli u kratkom članku mnogo pozitivnog napisati o mom književnog radu za djecu. Naročito mi je vrijedna ona oznaka: ‘Svojevrsni umjetnik’”. Dragi pisac mog djetinjstva piše mi i ovo u svom pismu: “Držim da ste mlad čovjek i da ste moje knjige kao dječak čitali. Mnogo je pera zabilježilo moju 70. godišnjicu povezujući je sa svojim uspomena iz djetinjstva. Među njima se naročito ističe esej Duška Cara (u 2. broju časopisa Umjetnost i dijete). On, Vi i još neki napisali su tople i zanimljive bilješke i nove misli o mom književnom radu i radi toga što me od djetinjstva poznaju i vezani su otad sa mnom. Poštuje i pozdravlja Vas Mato Lovrak.”

UREDNICI VRAĆAJU MOJE RUKOPISE

Kad vas javno “prozovu i politički prokažu” poput kakve bitange, ne možete ništa više značajno uraditi. Poslije javnog, počinju usmene kuloarske “preporuke” onima koji te trebaju izbjeći i onemogućiti u svim varijantama. Već sam spomenuo kako je urednik u “Svjetlosti” Risto Trifković, nakon što mi je već pisao i pitao me “u kojoj bih biblioteci želio svoju knjigu pjesama, u Nadi ili Savremenicima”, nekoliko dana kasnije – vratio rukopis bez obrazloženja!

Nedugo nakon Trifkovićeve koverte, stiže još jedna koverta iz “Svjetlosti” s rukopisom mojih odbijenih dječijih pjesama. Urednica Milica Grabovac nigdje u popratnom pismu ne spominje da je rukopis odbijen, nego da “nemaju adekvatnu biblioteku” za moje pjesme.

MUŠTULUK VESELKA TENŽERE

Ali, sudbina moje knjige pjesama, umjesto u Sarajevu, iznenada se, kad sam najmanje očekivao, najavila jedne večeri na Trgu Republike u Zagrebu. Čekao sam tramvaj kad vidjeh Veselka Tenžeru uz novinski kiosk, uzima tek pristiglo prvo izdanje sutrašnjeg Vjesnika. Dade mi znak da ga pričekam. “Jedinica” je upravo dolazila, pa je propustih da se pozdravim s “komšijom iz Prozora”, cijenjenog Vjesnikovog kritičara i esejistu.

“Imam muštuluk za tebe!”, reče mi dok smo se rukovali.

“Kakav je sad muštuluk?”, pomislih. Nisam očekivao ništa lijepo.

“Vidi, nemoj još ništa nikome govoriti, dobitnik si nagrade ‘Antun Branko Šimić’.”

Očito je vijest još vrela, bit će da upravo dolazi sa završenog sastanka žirija za dodjelu nagrada. Na natječaj sam poslao zbirku Mysterium, dorađeni rukopis koji je bio u “Svjetlosti” pod drugim naslovom, obogaćen i novim pjesmama.

Nakon susreta s Tenžerom ne prođe dan-dva, a u Večernjem listu od 23. jula 1973. godine vidjeh objavljenu vijest koja me, od kako sam u Zagrebu, ponajviše obradovala. Prepisujem njezin prvi dio ne samo zbog sebe nego i zbog drugih imena, drugih dobitnika, među kojim se, dok je pročitavam, osjećam počašćenim i zadovoljnim, helem:

“Ovogodišnja nagrada iz Književnog fonda ‘A. B. Šimić’, koji je pri Centru za Kulturu sveučilišta grada Zagreba osnovan 1968. godine, pripale su Darku Gašpareviću – za knjigu kazališnih eseja, Dunji Grbić – za knjigu priča pod naslovom Oporuka, Pavlu Pavličiću – za knjigu priča Vilinski vatrogasac, Ibrahimu ibn Kajanu – za knjigu pjesama Mysterium. Svi nagrađeni rukopisi s ovogodišnjeg natječaja, na koji je prispjelo više od stotinu rukopisa knjiga poezije, proze i eseja, bit će objavljeni u biblioteci Fonda u okviru koje je do sada izašlo 25 knjiga (…).”

Ali, nije se tako desilo kako je bilo najavljeno: nagrađene se knjige nisu nikad pojavile u “uhodanoj” biblioteci Fonda! Objavili smo ih, svaki od nas, kod različitih hrvatskih izdavača. Moj je Mysterium promijenio ime u Kuću dok nađeš i pojavio se – pet godina poslije, 1978, a do mene je stigla tek iza dolazeće Nove godine! Prve primjerke dobio sam od direktora “Augusta Cesarca” Mirka Andrića.

Na novosadskim “Zmajevim dečijim igrama”, na koje sam pozivan vrlo često, podijelio sam nekoliko primjeraka dragim prijateljima, zemljaku Goranu Babiću, splitskom pjesniku Momčilu Popadiću (čini mi se da smo bili cimeri), kritičaru Sretenu Vujkoviću iz Banje Luke. Zaboravio bih ja na to, ali me podsjećaju njihovi tekstovi o knjizi, Vujkovićev u Putevima, a Popadićev, duhoviti i prijateljski u Nedjeljnoj Dalmaciji. Svoju je kolumnu, u nedjeljnom izdanju Slobodne, posvetio zapravo meni (Strpljivi sakupljač sanja), “s namjerom” – kako kaže – “da napišem koju rečenicu o lijepoj, čitkoj, pitkoj u svakom slučaju pravoj knjizi pjesnika Ibrahima Kajana: Kuću da nađeš, što ju je tiskao ‘August Cesarec’ u Zagrebu 1978. u biblioteci ‘Suvremeni pjesnici’. Valja tu knjigu pročitati. To je druga knjiga Ibrahima Kajana za koju je dobio nagradu ‘A. B. Šimić”, za 1973. godinu, pa bi bilo uputno pitati kako to da je tiskana (ova zbirka) tek prošle godine, ali…”

 

PROČITAJTE I...

Ma, znate šta – prekide šutnju Gadafi – naš svijet još misli da će ovo zlo koje nas je snašlo brzo proći, da je sve ovo nekakav nesporazum, greška. A vidi onog Jasera Arafata?! Počeo čovjek ratovati u petom razredu osnovne škole, a sad mu skoro sedamdeset! Možeš misliti, čovječe, koliko je on primirja potpis’o u životu, pa ništa

Kad sam upoznao Sulejmana Mašovića, imao je impresivnu biografiju iza sebe. Kazivao mi je dr. M. Huković da je svjedočio njegovim razgovorima s grupama ljudi na međunarodnim simpozijima – bilo je začuđujuće pratiti njegovo “prešaltavanje” iz jednog u drugi svjetski jezik, uz evropske i arapski i turski. Doktorat prava stekao je nakon što je diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1946. godine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!