Vojvode u Mostaru

Zanimljivo je da je ovaj pokušaj historijskog revizionizma naišao na malo reakcija, te da se niko, osim Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca, nije oglasio u vezi s ovakvim sramnim provociranjem građana kojima su kojekakve vojvode tri puta u toku proteklog stoljeća radile o glavi.

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

 

Nakon što se jedan vojvoda, onaj crveni, po imenu Vuk Bačanović, razočaran i nepriznat vratio iz samonametnutog egzila u Srbiji, gdje je tvrdio da je “protjeran od sarajevske javnosti zbog drugačijeg mišljenja”, nije trebalo dugo da se to desi i s još jednim vojvodom – Stepom Stepanovićem.

Ova su dva slučaja, naravno, povezana, jer sam Bačanović, nakon svoje marksističke faze u kojoj je bio miljenik sarajevskih “građanskih” medija, već više godina predano zagovara rehabilitaciju i legitimaciju velikosrpskih gledišta, mitova i heroja, naravno, ne u srpskoj javnosti, jer su oni ondje “zdravi i živi”, nego u bošnjačkoj!

Ovaj su put za to iskorišteni godišnjica završetka Prvog svjetskog rata i Srpsko prosvjetno i kulturno društvo “Prosvjeta”, kako bi se u Mostaru pokušala amnestirati velikosrpska okupacija Bosne i Hercegovine 1918. godine (kao i svi užasi koji su nakon nje uslijedili, pogotovo legalizirane pljačke bošnjačkog naroda pod parolom “agrarne reforme”).

Ova drska provokacija nije slučajno izvedena baš u Mostaru, niti je Bačanovićevo rovarenje po Hercegovini nasumično, jer je u duhu čvrstog antibošnjačkog savezništva Dodika i Čovića već neko vrijeme primjetno da se preko Mostara pokušava izvesti delegitimizacija srpskih javnih ličnosti koje su probosanski raspoložene, a koje se naziva “Alijinim Srbima”, dok se kao autentični i legitimni pokušavaju predstaviti, a zatim u kulturna društva i uopće u fokus javnosti infiltrirati oni koji gaje velikosrpske stavove poput Bačanovića ili njegovog intimusa Veselina Gatala.

Naravno, Čovićeva politika i njeni medijski trabanti podržavaju ovakve zahvate, kao što i odobravaju ovakve manifestacije, sve dok se one odvijaju na lijevoj obali Neretve.

Mostar je izabran i kao zaobilazni put do Sarajeva u kojem bi ovakva manifestacija izazvala daleko veću kontroverzu nego što je to slučaj u Mostaru, u kojem se danas Srbi pokušavaju predstaviti kao najveći stradalnici protekle agresije, prije svega zahvaljujući tome što je u kolektivnom sjećanju građana Mostara velikohrvatska agresija iz 1993. godine nekako gurnula u zapećak onu velikosrpsku iz 1992. godine.

Zanimljivo je da je ovaj pokušaj historijskog revizionizma naišao na malo reakcija, te da se niko, osim Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca, nije oglasio u vezi s ovakvim sramnim provociranjem građana kojima su kojekakve vojvode tri puta u toku proteklog stoljeća radile o glavi.

Logična posljedica legitimizacije ovakvih skupova jeste da možemo očekivati da u budućnosti svjedočimo manifestacijama kojima će se nagrade za humanost zvati po đeneralu Perišiću ili će se tražiti da se u bošnjačkim sredinama slave “oslobađanja gradova”, kako se to uostalom danas radi u poklanom Višegradu ili na etnički očišćenoj zapadnoj strani Mostara.

 

PROČITAJTE I...

“Pravila se nekakva privatna monografija, privatna istorija o jednoj zaista sportskoj sredini”, govori Vidaković i dodaje da je inicijator izrade monografije, prema njegovim saznanjima, Čedo Vrbović. On je prije rata bio direktor “Ćilimare”. U toku rata nestao je s Ilidže, a “Ćilimara” je opustošena. Sada živi u Beogradu. Jedan od inicijatora je i Ljubiša Marković, bivši SDP-ov načelnik Općine Centar Sarajevo, te Vahid Ibranović. Sve trojica bili su košarkaši ilidžanskog košarkaškog kluba. Vjerovatno su oni angažirali Miroslava Jankovića da napiše monografiju.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!