Voice of Naša Stranka

Svi simptomi političke ideologije Naše stranke prisutni su u ovom prilogu Glasa Amerike: insistiranje na nevažnosti ratnih biografija, nipodaštavanje ratnih zasluga, amnestiranje dezerterstva kao karakterne mane, lakonsko tretiranje straha građana od novih sukoba, želja da se skloni fokus s lekcija i pouka agresije i tako dalje. Kao potvrda ovakvom štihu priloga izneseno je još nesmislenih tvrdnji tipa da “oni političari koji često naglašavaju prošlost obično nemaju šta ponuditi građanima u sadašnjosti ili budućnosti”

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

 

Poznato je da Bosna i Hercegovina još od završetka rata i pretvaranja, kada je o medijima riječ, u svojevrsni međunarodni poluprotektorat, ima problema sa stranim propagandnim medijskim servisima. Ovi servisi, koji se predstavljaju neutralnim, a koji su tek propagandne ispostave čija je svrha artikulacija i legitimizacija političkih, ideoloških i kulturnih vrijednosti vlastitih država, ovdje su dugo doživljavani neupitno neutralnim i relevantnim. Toliko neutralnim i toliko objektivnim da je bilo kakvo propitivanje njihove neutralnosti smatrano politički nekorektnim, a time i suspektnim.

Takvi servisi dugo su se, naime, doživljavali kao naši “zapadni prijatelji” koji bolje od nas samih znaju šta je za nas dobro. Doduše, tako je bilo i širom svijeta, pa je tek pojava njihovih ruskih, iranskih ili kineskih suparnika dovela do šire društvene debate o tome kakvu i koliku ulogu ovakve vrste stranih propagandnih medija imaju u informiranju ili, bolje rečeno, sistemskom dezinformiranju javnosti ciljanog društva i države. Pogotovo su pod lupu javnosti došle situacije kada se ovakvi servisi počinju miješati u unutrašnja politička pitanja neke države te otvoreno pokazivati naklonost prema jednoj ili drugoj političkoj opciji.

LOGORAŠ TIHIĆ OPTUŽEN DA JE DEZERTER

I dok propagandni servisi poput notornog ruskog Sputnika to rade sasvim primitivno i otvoreno, propagandno djelovanje tradicionalnih zapadnih servisa u Bosni i Hercegovinu, kakvi su Deutsche Welle (DW), Radio Free Europe (RFE) ili Voice of America (VOA), bilo je poprilično suptilnije. Oni su svoje političke preference sakrivali iza uopćavanja i floskula o zlim nacionalističkim i dobrim građanskim strankama. No, maska suptilnosti već je neko vrijeme skinuta, pa smo, recimo, na stranicama DW-a mogli čitati kako se profesionaliznom i objektivnošću opravdava proskribiranje cvijeta Srebrenice na javnim servisima u Bosni i Hercegovini, gledati kako se stranica na Facebooku RFE nazvana “Ne u moje ime”, a koja, kako se tvrdi, “otvara nova polja u digitalnom prostoru za dijalog o radikalizmima i ekstremizmima”, bavi islamom i muslimanima s krajnje problematičnih orijentalističkih, političkih i granično islamofobnih polazišta, ali i svjedočiti kako VOA, poznatiji na našim prostorima kao Glas Amerike, pokušava utjecati na politiku u Bosni i Hercegovini, i to na nivou Kantona Sarajevo.

Sramni prilog Glasa Amerike naslova SDA logika, kojim su se željele obesmisliti opravdane kritike opozicije upućene novoizabranoj Vladi Kantona Sarajevo, tačnije njenom premijeru (i potpredsjedniku Naše stranke) Edinu Forti, jer kao vojno sposoban muškarac nije branio Bosnu i Hercegovinu od srpske i hrvatske agresije izazvao je neočekivani kontraefekt. Inače, uvijek opoziciji naklonjeni VOA, za koju “nacionalistička vlast” nikada nije mogla uraditi ništa dobro, svojom pristranošću pokazao je svu neautentičnost i nenarodnost novoformirane koalicije i njenu klijentelističku “ambasadašku” prirodu.

Također, sramna je i prizemna malicioznost spornog priloga jer se u njemu proziva rahmetli Sulejmana Tihića, logoraša koji je izgubio zdravlje u srpskim koncentracionim logorima, što kao vojno sposoban muškarac “nije bio u ratu”, dok se predsjednika SDA Bakira Izetbegovića, koji je u ratu sa svojim ocem, predsjednikom RBiH Alijom Izetbegovićem, obišao skoro sve ratne linije, proziva jer je radio u “kabinetu svog oca Alije”.

Udrobljeno je tu još kojekakvih propagandnih floskula, poput toga da je “Sarajevo grad sa najzagađenijim zrakom na svijetu” ili da “stručnjaci” (koji stručnjaci i na osnovu kojih metodoloških postupaka?) predviđaju da će se broj stanovnika u Bosni i Hercegovini prepoloviti. Sve je kontekstualizirano tako da se moramo opredijeliti hoćemo li se baviti pitanjem nečije kvalificiranosti (ili same moralnosti) da vodi grad kojeg je izbjegao braniti onda kada je bilo najteže, ili pitanjima zagađenja i emigracije, a ne i jednim, i drugim, i trećim, kao da ovo prvo isključuje sve drugo. To je već dobro poznata lažna zabluda i lažna dilema koja je redovna stavka političke propagande ama baš svake “građanske” ili “ljevičarske” stranke.

ČETVRTINA AMERIČKIH PREDSJEDNIKA BILI SU GENERALI

Ustvari, čitav prilog napravljen je kao da je sastavljan u PR odjelu Naše stranke, i to od volontera iz neke sarajevske gimnazije, a ne u uredništvu nekad respektabilnog i ozbiljnog propagandnog servisa najveće svjetske demokratije. Svi simptomi političke ideologije Naše stranke prisutni su u ovom prilogu: insistiranje na nevažnosti ratnih biografija, nipodaštavanje ratnih zasluga, amnestiranje dezerterstva kao karakterne mane, lakonsko tretiranje straha građana od novih sukoba, želja da se skloni fokus s lekcija i pouka agresije i tako dalje. Kao potvrda ovakvom štihu priloga izneseno je još nesmislenih i u historiji nepotvrđenih tvrdnji tipa da “oni političari koji često naglašavaju prošlost obično nemaju šta ponuditi građanima u sadašnjosti ili budućnosti”.

Oni koji su pravili ovaj prilog valjda ne shvataju, ili ne znaju, da pitanja rata i mira ili ratnog angažmana političara, kao dokaza njegovog patriotizma, autentičnosti i ispravnosti, ovdje nisu nekakva prošlost nego sadašnjost, i to prije svega zato što to živimo u državi čija je podjela na dva entiteta, ali i sam de facto ustav, skrojena, gle čuda, u američkom gradu Daytonu, i to, kako se danas tvrdi, polovično, preko koljena i nabrzinu, a sve radi približavanja tadašnjih izbora za predsjednika SAD-a. Zanimljivo da nas oni koji su nam svojevremeno skrojili i nabrzaka obukli luđačku košulju danas prozivaju zbog navodne ludosti. Uostalom, šta nam imaju u vezi sa sadašnjošću i budućnosti ponuditi oni “lideri” koji su u prošlosti pokazali da su spremni prilikom prve krize gledati kako spasiti sebe i svoju stražnjicu, ostavljajući vlastiti narod i državu na cjedilu? I, onako usput, bilo bi lijepo kada bi nam sadašnji kantonalni premijer objasnio kako i na osnovu kojih je potvrda – liječničkih ili vojnih – izišao u ratu iz Sarajeva i na koji je način izbjegao mobilizaciju tokom agresije.

Da amaterizam i malicioznost ovog priloga budu kompletni, pobrinuli su se njegovi autori iznoseći tvrdnju da “ratne zasluge nemaju puno veze s rezultatima u miru”, argumentirajući to primjerom unionističkog generala Granta, koji je, iako vojni zapovjednik pobjedničke strane tokom Američkog građanskog rata, navodno postao “najnesposobniji i najkorumpiraniji” predsjednik u američkoj historiji.

Ovakve tvrdnje ne samo da su sporne s historijske tačke gledišta, što je stvar za širu polemiku kojoj ovdje nije mjesto, one su i poprilično zlonamjerne jer se prešućuje činjenica da su dvanestorica američkih predsjednika bili generali, uključujući i prvog predsjednika Georgea Washingtona, kao i to da su, od četrdestpeterice američkih predsjednika, svi osim četrnaestorice imali neku vrstu vojne službe i iskustva. No, ovakve tvrdnje, naravno, nemaju mnogo veze sa samim SAD-om koliko s našim društvom. Kao da nam se želi poručiti da je nevažno je li neko dokazao patriotizam tokom rata, štaviše, da je učestvovanje u odbrani države i naroda ustvari politički minus jer su patriote valjda korumpirane i nesposobne, a dezerteri i pobjegulje oličje progresa, integriteta i efikasnosti.

Nadati se da je ovakav bljutavi, sramotni, zlobni, ali prije svega neprofesionalni prilog stvar političke ostrašćenosti i amaterizma lokalnog dopisništva Glasa Amerike, a ne njenog uredništva “na jezicima naroda Bosne i Hercegovine”, jer on zaista ne služi na čast ovom medijskom propagandnom servisu, ni s moralne, ali ni sa zanatske strane.

 

Sa Igmana pogledat je lijepo

“Nakon tri pune godine opsade i granatiranja nisam razmišljao o tome šta me čeka vani. Imao sam samo jedan cilj, a to je završiti fakultet. Pred sami rat sam upisao mašinstvo i prvobitno sam mislio da ću to i nastaviti, ali prilike su me odvele u sasvim drugom pravcu. Lako sam otišao. Mislio sam da se nikad neću vratiti. Nakon prolaska kroz tunel i pješačenja na Igman, prije ulaska u autobus, okrenuo sam se prema gradu i naglas rekao: ‘Ja se ovdje više ne vraćam.’ Poslije sam se predomislio.” (Edin Forto, intervju: https://edinforto.wordpress.com/2014/10/11/edin-forto-intervju-osoba-sam-koja-voli-rjesavati-probleme/)

 

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • bosanac2 14.01.2019.

    E pa Kojovicu dabogda ti prosao golgote koje prosao rahmetli Sulejman Tihic jadu smrdljivi

    Odgovori
    • Nizo 15.01.2019.

      Amin ja Rabbi svi nepopravljivi monstrumi !!

      Odgovori

Podržite nas na Facebooku!