Poljoprivredno dobro “Begova zavija” registrirano je kao poljoprivredna zadruga jer je to zakonska osnova da bi mogli aplicirati na državne poticaje. Osnivači zadruge jesu džematlije Careve džamije, ali niko od njih ne uzima nikakvu zaradu za sebe, sva se ona koristi da bi se unaprijedio vakuf Isa-bega Ishakovića i, ako šta ostane, za aktivnosti džemata

Piše: Jakub SALKIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Na samo kilometar od Vijećnice, na nekoliko minuta vožnje cestom prema Palama, nalazi se Poljoprivredno dobro “Begova zavija”. Zanimljivo je iz više razloga. Prvo, to je vakuf osnivača Sarajeva Isa-bega Ishakovića; drugo, prostor na kojem se nalazi poljoprivredno dobro, kao i mnogo širi prostor sve do Bembaše, zaštićeni je nacionalni spomenik nulte kategorije; i, na kraju, parcela od 50 dunuma zemlje vjerovatno je jedna od najljepših, možda i u cijeloj državi – rijeka Miljacka opasala ju je s tri strane, s gornje strane povezana je s padinskim dijelom Trebevića, na sunčanoj je strani gdje uvijek pomalo vjetrić pirka, prirodno je odvojena od grada, a opet mu je tako blizu.

Ovo je najbolji primjer da su naši stari, kada bi nešto ostavili u vakuf, ostavljali ono što je najljepše, ne nešto što im ne koristi nego nešto najvrednije.

Vrijedne ruke džematlija Careve džamije, koja je također zadužbina Isa-bega Ishakovića, pretvorile su ovu parcelu u pravu malu “fabriku” zdrave organske hrane, gdje se danas uzgajaju jagode, maline, svakojako povrće, ovce, koze, kokoši…

“Ovo područje nacionalni je spomenik nulte kategorije zbog dva turbeta, dva nišana mevlevijskih šejhova i jedne pećine u kojoj su se pripremali, podučavali derviši. Mi smo kao džemat ušli u ovaj prostor prije četiri godine jer je ovo vakuf vezan za Carevu džamiju, vakuf Isa-bega Ishakovića. Željeli smo da ga vratimo sebi, da vodimo brigu o njemu, smatrali smo da je to ostavština koju smo obavezni čuvati. Zasadili smo sedam dunuma maline, prošle godine smo podigli dva dunuma maline da bismo zasadili jagode, imamo tri plastenika u kojima proizvodimo organsko povrće, zasadili smo oko petsto oraha i to je ono na što se oslanjamo u budućnosti, da će to neko brati, ako Bog da. U tome je velika vrijednost. Zatim, imamo ovdje kurbane za stalne potrebe ljudi u Sarajevu, da li za akiku, sadaku temelje kuće ili za Kurban‑bajram. Prošle godine ubacili smo i koke nosilje, imamo ih sad 250 komada, one ovdje slobodno hodaju. Hvala Allahu, ide sve svojim tokom, svake godine unapređujemo. Imamo nijet da sljedeće godine ovaj objekt uredimo tako da bude malo ljepši, da ovdje imamo malu klaonicu, posebno kada je Kurban-bajram. Onda ćemo stalno pomalo dograđivati. Evo, kupili smo mreže da možemo jedan dio ograditi za stoku. Imamo stalno desetak kurbana. Jedan hadžija, džematlija koji voli koze, zamolio je da bude tu s nama, on u tome uživa, pa sad ovdje imamo i koze. Ovo je posebno interesantno kad neko dođe s djecom, da djeca vide janje, jare u Sarajevu, da to ne gledaju samo na ekranu, da vide i uživo”, priča nam imam Careve džamije hafiz Sadrudin-efendija Išerić.

Poljoprivredno dobro “Begova zavija” registrirano je kao poljoprivredna zadruga jer je to zakonska osnova da bi mogli aplicirati na državne poticaje. Osnivači zadruge jesu džematlije Careve džamije, ali niko od njih ne uzima nikakvu zaradu za sebe, sva se ona koristi da bi se unaprijedio vakuf Isa-bega Ishakovića i, ako šta ostane, za aktivnosti džemata.

Najčešći kupci proizvoda s Poljoprivrednog dobra “Begova zavija” jesu, priča nam Išerić, upravo džematlije Careve džamije, ali, dodaje, svako može doći i kupiti šta želi, ili samo doći s djecom, porodicom i uživati u ljepoti prirode.

“Imali smo nijet da na ovom dijelu uz rijeku, a tu je nekih petnaestak dunuma slobodnog prostora, napravimo jedan park. Međutim, zakonska regulativa je kočnica jer je nacionalni spomenik, što zbog kulturno-historijskih objekata koji se tu nalaze, što zbog endemičnih biljnih vrsta. Ako budemo mogli naći donatora, imamo nijet asfaltirati i osvijetliti pristupni put. Jedini nam je problem što nemamo ovdje pitke vode, skupo je da je dovedemo, ali i to ćemo uraditi kada budemo imali novca”, kaže hafiz Išerić.

Dok se spuštamo prema rijeci kako bismo posjetili dervišku pećinu, prolazimo pored parcele s jagodama i povrtnjacima. Domaćini nam objašnjavaju da nekoliko ljudi ovdje ima svoje male povrtnjake. Između ostalih, tu je i povrtnjak reisul-uleme Husein-efendije Kavazovića, koji on sam obrađuje. Nekoliko redaka krompira, salate, luka, začina…

Jagode su ove godine dobro rodile, a domaćini dodaju da su već prodali tonu. Jedan od planova koji se upravo ovih dana realizira jeste i unapređenje promocije i prodaje proizvoda s Poljoprivrednog dobra “Begova zavija”.

Uskoro će biti aktivne web-stranica i stranica na Facebooku, tako da će potencijalni kupci moći dobiti informacije koliko šta košta i šta ima u ponudi. Planiraju napraviti mailing listu kako bi direktno kupce obavještavali na sedmičnom nivou o ponudi i cijenama.

“Dostava treba da zaživi u narednih nekoliko dana. Mi smo se stavili na raspolaganje, da svako od nas po sedam dana radi dostavu, a kada se ovo sve digne na jedan veći nivo, ovdje ima potencijala za to, može se više ljudi zaposliti. Imamo fundamente da od ovog napravimo ozbiljnu poljoprivrednu kompaniju. U planu nam je da ovdje napravimo neki mali šadrvan da ljudi mogu tu doći, sjesti, odmoriti se”, priča Ibrahim Čelik, džematlija Careve džamije, koji je, kako kaže, uvijek na raspolaganju za sve što treba da se radi na poljoprivrednom dobru.

Trenutno su zaposlena tri čovjeka koji obrađuju imanje i brinu se o njemu, a kada su veće akcije, onda dođe dosta džematlija da pomogne.

Najstariji u ekipi koja se brine o Isa-begovom vakufu mutevelija je Kemal Čolak. On je, kaže, logistička podrška, ispomoć kada zatreba. Drago mu je doći ovdje s unukama jer one vole kokoši, ovce, koze… Vole se igrati ovdje, a Kemala to ispunjava. Sretan je jer je džemat na dobrom putu da bude dostojan čuvar vakufa Isa-bega Ishakovića.

Prije petnaestak godina Općina Stari Grad vratila je po Zakonu o restituciji Medžlisu Islamske zajednice Sarajevo vakufsko zemljište. Do prije nekoliko godina Medžlis je ovo zemljište davao u zakup. Kada je džemat Careve džamije izrazio želju da preuzme brigu o vakufu, zemljište mu je dato na upravljanje.

“Ovo je, dakle, vakuf utemeljitelja Sarajeva. Jedan od objekata koje je izgradio jeste i mevlevijska tekija na Bembaši. Ona je bila dio onoga što se zove Isa-begova zavija, a zavija se proteže od tekije i konaka za putnike namjernike do ove ovdje parcele, značajne i zbog pećine u kojoj su se derviši osamljivali. Poznato je da je Isa-beg bio pripadnik mevlevijskog tarikata, a dva nišana na vrhu ove parcele govore tome u prilog. Kada pogledate tu vremensku distancu od 560 godina, svi oni hajrati koje čovjek čini iskreno traju. Njegova jedina želja bila je zadovoljstvo Gospodara svjetova. Nisam morao ovo kao imam da radim niti su džematski odbor i džematlije Careve džamije bili obavezni da ovo rade, ali presretan sam što mi je Allah dao tu mogućnost, tu želju da oživimo i ojačamo ovaj vakuf, da bude primjer drugima kako se može urediti”, kaže hafiz Išerić, imam Careve džamije u Sarajevu.

U obrazloženju odluke o proglašenju prirodno-graditeljske cjeline Isa-begove zavije nacionalnim spomenikom Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH navodi da se, kao urbano mjesto, Sarajevo počinje razvijati sredinom 15. stoljeća podizanjem zadužbina Isa-bega Ishakovića. On je još 1457. godine podigao džamiju koju je poklonio sultanu Mehmedu Fatihu, po čemu je džamija i dobila ime Careva. Nakon toga, podigao je upravno središte – dvor (saray), po kojem je grad Sarajevo dobio ime. Smatrajući srednjovjekovno selo Brodac, koje se nalazilo na Bembaši, pogodnim da u njemu zasnuje novi grad, Isa-beg je to zemljište izuzeo od ranijih vlasnika, a u zamjenu im je dao zemljište u selu Vrančić u Hrasnici. Kao poklonik derviša, tu je sagradio tekiju, do nje musafirhanu, nešto niže na Baščaršiji han (Kolobara), most preko Miljacke, hamam uz Carevu džamiju, izvjestan broj dućana, te mlinove na Miljacki. Isa-begova tekija i musafirhana više su puta obnavljane.

Radi regulacije saobraćaja 1941. godine, tadašnja vlast NDH donijela je nove planove o rekonstrukciji prostora Bembaše, kada su bili napravljeni nacrti za rušenje Isa-begove zavije, ali koji nisu realizirani zbog ratnih dešavanja. Nakon Drugog svjetskog rata, ovo je pitanje nanovo aktuelizirano pa je 1950. godine Izvršni odbor Gradskog narodnog odbora Sarajevo odlučio da provede novi regulacioni plan koji je zahvatio i ovo područje. Te je podrazumijevalo i rušenje zavije. I pored javnog negodovanja stručnjaka i građana, zavija je 1957. godine srušena, a njeni temelji zatrpani nanosima zemlje. Ispod nasipa ostali su neki od mezara zavijskih prvaka. Širi prostor tekije također je devastiran kasnijom izgradnjom novih sadržaja – benzinske pumpe, hotela, parkirališta… Kompleks zavije, koji je sniman u periodu od 1953. pa do 1957. godine, sačinjavali su: avlija s mezarjem, avlijski zid, objekt zavije, te šadrvan i ahar.

Kompleks Šehove korije sačinjavali su sljedeći objekti: mevlevijska zavija – nekad nazvana ljetnom ili čak Šehovim čardakom, te dva derviška mezara, najvjerovatnije pripadnika sufijskog reda. Ovi spomenici skoro su do turbana utonuli u zemlju. Nišani su bez natpisa i najvjerovatnije da su derviši koji su ukopani na ovom mjestu umrli prije 1662. godine.

Uz put od Isa-begove zavije do Šehove korije nalazila su se i druga mjesta koja su imala posebno sakralno značenje u duhovnom životu mjesnih sufija. To su vrelo Abu Hayat, Šehov čair, pećina, jedna ili više njih u funkciji prostora ćilehane ili ćelije. O ovoj pećini zna se vrlo malo. Hadžijahić navodi da su u njoj derviši provodili erbein, osamljivanje u trajanju od četrdeset dana.

Posebno značenje cjelini daje osobenost prirodnog okruženja. Radi neponovljivosti i obilja biljnih vrsta koje su zastupljene na tom malom prostoru, savremeni istraživači ga nazivaju “prirodnim botaničkim vrtom”.