fbpx

Vlast i mir

Nisu suptilna ni Mijovićeva prognoziranja o sjurivanja ulice protiv “Bakira, Fadila i Salke”, kojima, kako poručuje Mijović, više neće ni policija pomoći.

Nemamo običaj da jednu ličnost tretiramo dva puta u kratkom periodu, međutim, Vlastimir Mijović zaslužio je ovu privilegiju svojim novim tekstom koji je, ako je to moguće, još bezobrazniji, maliciozniji, ali i opasniji od prethodnog.

Sporni Mijovićev tekst Olovka ili ulica najbolji je primjer svega onoga što je mračno, zlokobno, opasno i abnormalno u avazovskom novinarstvu. Mijović prvo legalno i legitimno izabranu vlast u Bosni i Hercegovini naziva tiranskim režimom, zatim pokušava u protestima boraca pronaći klicu nekakvog mogućeg ustanka, a onda u tom smislu i izmišlja čitave događaje koji bi tome mogli poslužiti.

Mijović se čak gnuša dostojanstvenih protesta tvrdeći da oni ne daju željene rezultate. Doduše, i ne daju rezultate kakve Mijović priželjkuje – dolazak njegovog vlasnika Radončića s tornja u Predsjedništvo. Sasvim su neuvijene i Mijovićeve prijetnje u kojima barata s nekakvim dogorijevanjem strpljenja obespravljenih i poniženih, valjda misleći na dva puta poniženog Radončića, kojem nikako ne uspijeva da demokratski putem zasjedne u predsjedničku fotelju.

Nisu suptilna ni Mijovićeva prognoziranja o sjurivanja ulice protiv “Bakira, Fadila i Salke”, kojima, kako poručuje Mijović, više neće ni policija pomoći.

Naravno, Mijović je to začinio i omiljenim avazovskim terminima poredeći trenutnu, ponovimo to opet potpuno demokratski izabranu vlast, s diktatorom Čaučeskim i u osnovi zazivajući prevrat i likvidaciju po kratkom postupku svih onih koji su smetnja političkim ambicijama njegovog šefa i vlasnika.

Šta reći na ovakvo Mijovićevo smeće od članka osim da tu nije riječ o novinarstvu, nego o najcrnjoj propagandi i gebelsovskoj demonizaciji političkih protivnika.

PROČITAJTE I...

“Kad sam pogledao prema Komandantu, on je pucao iz stojećeg stava, blago raširenih nogu i raskopčanog gornjeg dijela uniforme, a svuda oko njega zabadali su se meci. U tim trenucima jedini je on ostao u stojećem položaju. Svi ostali bili su zalegli, i Alija, i Makić, i ja, i drugi. Mislim da su ih naši izviđači tukli nitroglicerinkama. Ogradila se strašna pucnjava. Mnogi nisu ni znali u šta pucaju ispred sebe, ali su pucali. Kad sam otkočio pušku, vidio sam Komandanta na desnoj strani puta kako u čučećem položaju mijenja okvir. Tad sam ga posljednji put vidio”

Hasan El-Basri, r. a., poznati tabi'in, jednu je noć pošao kod svog učenika Habiba Adžemija (habib Adžemij preselio je 130. godine po Hidžri). Po ovom imenu Adžemij vidi se da nije bio Arap. Kada mu je Hasan El-Basri došao, zatekao ga je kako klanja jaciju. Htio je da mu se pridruži u namazu, ali je čuo kako on, umjesto “Elhamdulillah”, uči “Elhemdilillah”. Kaže Hasan El-Basri sam sebi: “Ako mu se pridružim u ovom namazu, propast će mi namaz”, jer pogrešno uči, pa je sam tu noć jaciju klanjao. Posjedio je tu sa svojim učenikom, vratio se kući, klanjao jaciju i legao spavati. Tu noć usnije Gospodara pa ga Hasan El-Basri pita: “Gospodaru, u čemu je Tvoj raziluk, Tvoje zadovoljstvo?”, a Gospodar mu kaže: “Vidio si Moje zadovoljstvo, ali ga nisi znao cijeniti.” “Kako to, Gospodaru?”, upita Hasan El-Basri, a Gospodar mu odgovori: “Da si klanjao s Habibom, nad tim tvojim postupkom bilo bi Moje zadovoljstvo i taj namaz bio bi bolji od svih namaza koje si do sada klanjao. Ali, ti si u obzir uzeo pravilno izgovaranje harfova, a ne čisti nijet i čisto srce”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!