fbpx

Vlasnik kultne ćevabdžinice ukopan je u zemlji bosanskoj koju je neizmjerno volio

Hadžija Šahin Memeti u Sarajevo je iz rodnog Gostivara došao kao golobradi mladić od 16 godina i u njemu zauvijek ostao. Zaslužan je da njegovi ćevapi decenijama budu brend ovog grada i nezaobilazan gastronomski magnet za posjetioce iz zemlje i svijeta. Činio je hajrate po onoj narodnoj: Da ne zna lijeva šta dijeli desna ruka

 

 

Piše: Bajro PERVA

U Sarajevu je 19. septembra 2020. godine u 79. godini života na vječni svijet preselio hadži Šahin Memeti, ugledni ugostitelj, osnivač i vlasnik kultne sarajevske ćevabdžinice “Željo”. Dženaza mu je klanjana dva dana kasnije pred Begovom džamijom, a ukopan je na bakijskom mezarju Faletići 2 u Sarajevu. Vijest o Šahinovoj smrti odjeknula je Bosnom i Hercegovinom i Sjevernom Makedonijom. Mnogi posjetioci Sarajeva i Baščaršije, ma odakle dolazili, svraćali bi u “Želju” na ćevape jer je ova ćevabdžinica imala prepoznatljiv rejting među ljubiteljima jela s roštilja. Po saznanju da je umro dobri čovjek Šahin, porodici Memeti stizali su izrazi saučešća iz mnogih krajeva regije.

Braća Šahin i Hasan Memeti rođeni su u selu Čejle kod Gostivara. Uz blagoslov roditelja, kao golobradi mladići 1958. godine došli su u Sarajevo. Šahin je rođen u julu 1942, a Hasan u decembru 1944. godine. U početku su radili po sarajevskim aščinicama i ćevabdžinicama, da bi 1964. godine zajedno, popola, radili s ćevabdžinicom “Mrkva”. Četiri godine kasnije, 1968. godine, otvorili su samostalnu ćevabdžinicu “Željo 1”, a kasnije i “Željo 2”. O tome kako je ćevabdžinica dobila ime, Jusuf Memeti, Hasanov sin, a Šahinov bratić, kaže: “Oni su bili vatreni navijači FK ‘Željezničar’ i zato su ćevabdžinici dali ime ‘Željo’. Uvijek smo pomagali ovaj klub. Na otvorenju radnje gosti su bili svi igrači ‘Želje’, među kojima su bili i Ivica Osim, Škija, Bukal. Ostali smo kućni prijatelji s Ivicom Osimom.”

O velikoj ljubavi braće Memeti prema FK “Željezničar” svjedoče i brojne fotografije ovog kluba i njegovih igrača na zidovima unutar ćevabdžinica.

Braća Memeti bili su veliki humanisti i dobrotvori. Oni o tome nikad nisu govorili. Te su osobine prenijeli i na svoje potomke, nasljednike. O tome Jusuf Memeti kaže: “O našim dobročinstvima ne bih govorio. To dragi Allah najbolje zna kako i šta smo na tom planu učinili. Ako je sevab, On nam je i upisao kao sevab. Mi nećemo da se hvalimo.”

Međutim, hafiz Vehbija ef. Šećerović, najpoznatiji mujezin Begove džamije, želio je da istakne hajrate rahmetli Šahina i njegovog brata Hasana. Evo njegovog kazivanja:

“Hadžija Šahin nikada nije krio svoje hajrate, ali se nije ni hvalio njima. Nikada nije volio o tome pričati. Međutim, da ne bi bilo zaboravljeno ono što je za života činio, kazat ću nekoliko detalja iz njegovoga dobročinstva. Kad je došao u Sarajevo, radio je po aščinicama i ćevabdžinicama kod drugih ljudi. Tada sam se počeo upoznavati s njim i njegovim bratom hadži Hasanom. Čim su otvorili vlastitu ćevabdžinicu i stali na noge, počelo je njihovo dobročinstvo. Hajr-djela činili su po Sarajevu, Gostivaru i mnogim drugim mjestima. Uvijek su bili spremni da pomognu onome kome je pomoć bila potrebna. Ne volim upotrebljavati riječ siromašan, koju često upotrebljavamo za one koji su u potrebi. Siromašan je onaj koji nema srca i duše. Čovjek može biti u potrebi mjesec dana, tri ili godinu, pa da više ne bude. On bi otiđi u Gazi Husrev-begovu medresu, na blagajnu, i zatraži od blagajnika da mu preporuči jednu ili dvije učenice ili jednog ili dva učenika koji nisu platili internat za ovaj period.

Uvjet je bio da su dobri učenici. Kad bi blagajnik izlistao i pronašao odgovarajuće učenike, za njih bi on platio internat za čitavu godinu dana. Istina, bilo je plaćanja i za mjesec-dva, ali je najčešće plaćao za cijelu godinu. Bio sam s njim na hadžu. I tamo je dijelio. Za one koji su malo potrebniji dao bi meni novac da im ga ja uručim. Imao je običaj reći: ‘Nosi ovo onom čovjeku i ne govori ništa.’ Kad god je zatrebalo za neku instituciju da se napravi iftar, on bi samo pitao koliko treba porcija i u koliko sati treba da se dostavi. On sve od sebe dadne i dostavi na lice mjesta. To je veliki hajrat. Svi ovi po čaršiji trebali bi uzeti ibret od njega jer takva djela se nikada neće moći potrošiti. Dokle god teku ta dobra djela i dok se priča o njima, njemu teče nagrada od Allaha. Bilo bi još mnogo toga da se kaže o dobrim djelima rahmetli hadžije Šahina. Trebamo biti ponosni da mi u Sarajevu imamo takvih ljudi koji hoće u radnju i hoće u džamiju.”

Hafiz Vehbija ef. Šećerović rekao je i to da je u familiji Memeti poštivanje starijih zakon svih zakona, te nastavio: “Njih dvojica su poštovali roditelje i došli ovdje. Nikada nisu zaboravili namaz, ramazan. Mnogo njihovih hajrata ostat će nezapisano. Braća Memeti, hadži Šahin i Hasan, sve ovo su prenijela i na svoju djecu. Danas oni čine što su oni činili. Molim dragog Allaha da hadžiji Šahinu bude kabul sve ono što je učinio i da se sretnemo u Džennetu.”

Kažimo na kraju da su djeca hadžija Hasana i rahmetli Šahina rođena u Sarajevu, da se slažu kao rođena braća. Kao ilustraciju toga navest ćemo činjenicu da je bratića Jusufa rahmetli Šahin volio kao rođenog sina. Nakon 62 godine života u Sarajevu, Šahinovo tijelo ukopano je u zemlji bosanskoj koju je neizmjerno volio.

PROČITAJTE I...

Izložbu čini 15 panela koji predstavljaju autore mevluda u Bosni i Hercegovini: Ali-dede Bošnjaka, Sulejmana Čelebija, Saliha Gaševića, Muharema Dizdarevića, Arifa Sarajliju, Safet-bega Bašagića, hafiza Seida Zenunovića, Musu Ćazima Ćatića, Sejfullaha Prohu, Rešada Kadića, Ešrefa Kovačevića i Mustafu Jelovca. Rukopisi i štampana djela ovih autora čuvaju se u fondovima Biblioteke.

Zasigurno će ovaj slučaj negativno utjecati na opće raspoloženje kada su u pitanju humanitarne akcije i prouzrokovati nepovjerenje i prema onima koji su do sada radili posve transparentno te nisu bili predmet istraga i sumnjičenja. I to je nepopravljiva šteta koja je već učinjena ovim slučajem jer nijedno udruženje ili organizacija ne daju novac iz svog džepa, već od onog koji dobije od donatora. Stoga je urušavanje povjerenja javnosti najgore što se može desiti, posebice ako se slučajevi pronevjera posve ne rasvijetle, ako se dopusti kruženje glasina, ako se mogući krivci na vrijeme ne kažnjavaju. Upravo zato komentari koji se mogu pročitati na društvenim mrežama da se u slučaju Batko “hapsi najveći humanitarac” nisu na mjestu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!