Vjerodostojni čuvar bosanskohercegovačke državotvornosti

Lišen i najmanje pomisli na trivijalnost, senzacionalizam, dnevnopolitičke koristi, Ratkušić se od samog početka izdigao iznad tema interesnih, usitnjenih grupacija, pokušavajući upozoriti na samu suštinu civilizacijskog toka, višestrano sagledavajući posljedice pokrenutih procesa. I upravo zato svi njegovi tekstovi i danas su jednako aktuelni kao i onog dana kada su objavljeni. Ljudima i ličnostima bavio se onoliko koliko su oni učestvovali u procesima, nikako na drugačiji način

Piše: Hasan EMINOVIĆ

Sredinom septembra ove godine u izdanju Centra za istraživanje i unapređenje duhovne i kulturne baštine u Bosni i Hercegovini objavljeni su izabrani eseji i kolumne pod nazivom Bosna je veća od Evrope književnika rahmetli Enesa Ratkušića. Okupljanje njegovih tekstova u jedinstvenu zbirku predstavlja znak poštovanja prema Ratkušiću, jednom od najrevnosnijih stražara nad idejom Bosne, njenih primordijalnih vrijednosti, bilo da su one društveno‑političke, privredne, kulturne, tradicijske, znanstvene, jezičke ili pak duhovne naravi. Sve su one Ratkušiću u isto vrijeme i na isti način podjednako bile važne i bitne.

Stepen društvene odgovornosti, kakav je njegovao Ratkušić, još od prvih demokratskih izbora u Bosni i Hercegovini, tokom agresije, obnove, u bukvalnom smislu, porušene državotvorne svijesti bošnjačkog naroda, do maglovitih tranzicijskih procesa vrijedan je svakog ljudskog divljenja. Svim svojim bićem zalagao se pronaći odgovore i svrsishodnost tek proklamiranih ideja o stvarnoj i navodnoj dobrobiti slobodne, nezavisne Bosne i Hercegovine, svih njenih naroda i narodnosti, ponajviše kada je u pitanju sudbina Bošnjaka, čija je pozicija, prije svega na međunarodnom planu, potom idejna cjelovitost sistematski slabljena i razbijana više od jednog stoljeća. I pritom nije kalkulirao niti se libio na sebi svojstven način sasuti cijelu istinu pred čitaocima ili svojim oponentima.

Vrijednost njegovih tekstova među prvima je primijetio savremeni ideolog velikohrvatskih aspiracija na biće i prostor Bosne i Hercegovine Ivo Lučić, pokušavajući satanizirati Ratukušićeve ideje poslije njegovog prvog objavljenog romana Zaboravljeni govor probuđenih. No, nije to ni najmanje obeshrabrilo Enesa da na isti način i s još više entuzijazma neprikosnoveno i beskompromisno brani istine, prosijava kukolj i rasplamsava nade. Enes je u svojim tekstovima, pored stvarnih autoriteta na svjetskom nivou na poljima filozofije i sociologije, često citirao Husagu Ćišića, Hivziju Hasandedića, Osmana Piriju, Džemala Bijedića itd., čime je zapravo na najljepši način posvjedočio da je pravovjerni slijednik emaneta svojih predaka, koji je vjerno nosio i prenosio na svoje mlađe i starije prijatelje. Bio je istinski čuvar “bosanskog štapa”.

Sva njegova saputništva uz dunjalučke uzbrdice i surove strmice označena su krajnjom iskrenošću prema drugim ljudima. Na tim dionicama životnih putovanja sa svima je bio iskreni i najbolji prijatelj. Njegov cilj bio je više nego jasan. Samo je pitanje koliko se ko s njim u tim vrletnim kušnjama družio i mogao podnijeti trnje u tabanima.

Ratkušić je tekstove objavljivao u brojnim bosanskohercegovačkim časopisima, dnevnim novinama, bio čest gost na naučnim skupovima, tribinama, a povremeno je sarađivao i s redakcijama u našoj dijaspori. Od svih njegovih tekstova redakcija tek objavljene Ratkušićeve knjige odabranih eseja i kolumni Bosna je veća od Evrope i njen urednik Filip Mursel Begović odlučili su se samo za tekstove objavljivane u magazinu Ljiljan, Islamskim informativnim novinama Preporod, portalu Al Jazeera Balkans i časopisu Stav. Premda knjiga ima pet stotina stranica, za nju bi se moglo kazati da je ona samo najkraći siže Ratkušićevog javnog oglašavanja, indikator i pokazatelj njegovog raskošnog intelektualnog, društvenog angažmana. Redakcija se odlučila javnosti predstaviti manji izbor Ratkušićevih originalnih promišljanja o najvažnijim društvenim tokovima.

Izbor tekstova i tema, koje je konačno selektirao i priredio Begović, bez sumnje Ratkušića našoj javnosti pokazuju kao stamenu intelektualnu veličinu, što on uistinu i jeste bio i što je konačno potiho osjećao svaki njegov sagovornik. Nažalost, prostora za uvrštavanje dodatnih tekstova nije bilo. Moglo bi se kazati da je to tek jedna petina onoga što nam je Enes u amanet ostavio. S druge strane, ništa manje bitnim ne čine se ni njegovi klasični novinarski tekstovi u kojima on izvještava bosanskohercegovačku javnost o prilikama u Mostaru, Stocu i Hercegovini, kao i mišljenja njegovih sagovornika koji nisu objavljeni, jer Enes je, od ulaska u svijet novinarstva do svoje smrti, bio i ostao najobrazovaniji novinar (u pravom smislu te riječi) u Hercegovini.

Lišen i najmanje pomisli na trivijalnost, senzacionalizam, dnevnopolitičke koristi, Ratkušić se od samog početka izdigao iznad tema interesnih, usitnjenih grupacija, pokušavajući upozoriti na samu suštinu civilizacijskog toka, višestrano sagledavajući posljedice pokrenutih procesa. I upravo zato svi njegovi tekstovi i danas su jednako aktuelni kao i onog dana kada su objavljeni. Ljudima i ličnostima bavio se onoliko koliko su oni učestvovali u procesima, nikako na drugačiji način. Kao ilustraciju i potvrdu ovog stava, možemo navesti Ratkušićeve tekstove o Aluminijskom kombinatu. Zato možemo slobodno kazati da je imao toliko visok stepen intelektualne pronicljivosti da za teme odabira samo one koje imaju šire i dugoročnije značenje i posljedice. Ili drugačije kazano: sve teme kojima se bavio još uvijek su otvorene, još uvijek su nezaključene.

Čitaoci će se posigurno uvjeriti u to dok budu čitali tekstove uvrštene u njegovu knjigu iako su oni objavljeni prije skoro trideset godina ili uoči Enesovog preseljenja, kao što su: Previsoka cijena neosviještenosti, U jedan saf, nema nam druge, Srpska metafora Branković i hrvatsko da, Herceg-Bosna u zamrzivaču – Grude kupuju vrijeme, Trojanski magarci, Neum kao imperativ – neumlje kao esencija, Ubice zločinačke vjeroispovijesti, Malterisanje rupa u mostarskom velikom Berlinskom zidu, Pretvaranje Mostara u hrvatski stolni grad, Logika bošnjačke šutnje, Dokle će Ravnogorski pokret u BiH uživati status folklornog društva, Šta se krije iza knjige “Čuvari Jugoslavije”, Proganjaju nas aveti Jugoslavije, Dokle ćete šutjeti, gospodine kardinalu, Za dostojanstvo ovaca u demokratskoj Francuskoj, Islam ne treba teatralce, Dokle će prekrajači historije marširati javnom scenom, Između tradicije i konvencija, Povratak kao mjera državnosti, Socijaldemokratija ne stanuje ovdje, Stolački recept za Konjević-Polje, Pare naprijed, Arapi stoj, Neuki ne pišu scenarije užasa, Gradski fakini i seoski filozofi, Dodika je izabrala međunarodna zajednica, a ne narod, Je li unitarizam za BiH najbolje rješenje, Istina je – između Republike Srpske i NDH nema razlike, Pročitajte knjigu o Stocu pa razgovarajte o Mostaru, Ko čuva državu – znalci ili patriote, Ukrcavamo li se u Daytanik, Treći entitet između Graza i Banje Luke, Mehmed Fatih i partizani znali su tajnu Bosne i mnogi drugi tekstovi koji bez ikakve sumnje tumačeći prošlost pomažu razumijevati sadašnjost.

Istančan osjećaj prepoznavanja suštine, zbilje, pravde i istine izvan hrpimice naturanih laži, pragmatičnih rješenja čiji je konačni utok bila lična korist pojedinaca jedna je od osnovnih karakteristika Ratkušićevih tekstova. Na kompromise ojačane lažima nikada nije pristajao. Snagom argumenta, lahkom i visprenom logikom skoro da nije ostavljao mogućnost repliciranja ili, ne daj Bože, eventualnog daljeg polemiziranja, a sučeljavao se britkom mišlju s najpoznatijim društveno-političkim autoritetima i o najvažnijim temama razastrtim preko ovovremene Bosne i Hercegovine. Ovaj lajtmotiv prepoznatljiv u cijelom njegovom radu nalazimo u tekstu Kako preduhitriti topove. “Izgleda, ‘pravovjernost’ se u našoj političkoj praksi mjeri aršinima nepopustljivosti u monopolu na istinu. Ta nepopustljivost, međutim, nije produkt našeg vremena, kako se obično misli, nego je, nažalost, fenomen koji je u kontinuitetu prisutan, bez realnih izgleda za promjenu.

Pisanju historije, na našu nesreću, nije prethodila bilo kakva rasprava, razuman dijalog, nego su njene temeljne postavke bile stvar najobičnijih direktiva od onih koji su nakon ratova i revolucija uzurpirali moć, prenoseći je na sve oblasti društvenog života, pa čak i na samu nauku.” Tekstovi Enesa Ratkušića, kako oni uvršteni u knjigu odabranih eseja i kolumni Bosna je veća od Evrope, tako i oni koje redakcija prvog izdanja čuva u svom arhivu, ni u kom slučaju se ne mogu nazvati historijskim, jer svi procesi o kojima je pisao, mada se na društvenoj scenu smijenilo nekoliko generacija političkih aktera, i danas su jednako otvoreni i bitni za bosanskohercegovačku državotvornost, posebno za Mostar, Stolac i Hercegovinu.

Takvi će i ostati sve dok Bosna i Hercegovina bude imala ovakav ustavno-pravni okvir. Stoga će se za njegovu knjigu eseja i kolumni, bez zadrške, može kazati da je najbolji podsjetnik svim bosanskohercegovačkim patriotima i najjasnija početnica mladim i ambicioznim političarima, društvenim i javnim radnicima. Jer, bez Enesa Ratkušića skoro da je nemoguće razumijevati aktuelne bosanskohercegovačke prilike i neprilike. Izdavač i redakcija njegove knjige Bosna je veća od Evrope već početkom oktobra planira organizirati promocije u Mostaru, Stocu, Sarajevu i drugim sredinama koje pokažu interesiranje.

 

PROČITAJTE I...

Školuju se na bosanskom, srpskom i albanskom jeziku. Prema popisu stanovništva 2011. godine, u Srbiji (bez Kosova) je živjelo 7.767 Gorana. Prema procjenama, Gorana ima više od 60.000. U Gori ih trenutno živi i radi između 6.000 i 8.000. Gorani su se do 1991. godine nacionalno izjašnjavali u popisima kao Muslimani. Pod utjecajem manipulacija kojima su bili izloženi od Miloševićevog režima, Srpske akademije nauka i umetnosti i Beogradu poslušnih kadrova rodom iz Gore, geografska odrednica Gorani pretvorena je u nacionalnu komponentu i preko noći stvorena novokomponirana nacija Goranci. Cilj je bio da se Gorani vještački i neprirodno odvoje od muslimanskog (bošnjačkog) nacionalnog korpusa i tako oslabe i podjele muslimanski (bošnjački) narod

Poziv da se Bošnjaci politički organiziraju prihvata se s rezervom. Naši ljudi koji iole ulaze u te procese to prihvataju s dozom snishodljivosti, kao da nekom treba da se pravdaju, da se izvinjavaju za taj ipak ljudski i krajnje opravdan čin. U ovim okolnostima, početkom 2017. godine, rađa se ideja o formiranju Foruma Bošnjaka Makedonije s osnovnom idejom, pred dolazećim generacijama, da očuva ono što jesmo, da pomogne proces promoviranja nacionalne svijesti i očuvanje vlastitog političkog i kulturnog identiteta

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!