fbpx

VITEZ ZA SVA VREMENA

– Moj did ima jednu crno-bijelu fotografiju, iako je od starosti promijenila boju. Svi su u opremi i na konjima. I did je među njima. Pitao sam ga za jednog koji je ličio na viteza kako ga ja zamišljam. Jedino mu je odjeća bila drukčija. Pitao sam kako se zove i znaš šta mi je rekao? – Kako ću znati? – Švraka

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

Pričao mi Ahmet o svadbi u Krajini.

Nije hramao iako mu je porodično ime bilo hromo.

Napisao je nekoliko knjiga o kraljevstvu djetinjstva i sad je gledao i smiješio se kao da gleda odande.

Smiješio se iako je tad već bio bolestan. I zato mu je smiješak bio tužan. Jedanput smo zajedno posjetili njegovu rodnu kuću u blizini Petrovca.

Kad je sad govorio svoju priču o svadbi, vidio sam kako konjanici izjahuju iz kuća koje sam poznavao, opremljeni starinskom odjećom i oružjem.

Išli su po nevjestu.

I djeca su trčala za njima.

Među njima i mali Ahmet.

 

Činilo mi se da ih vidim.

Kao da su izjahali iz pjesama.

A pivačka tambura davala je konjima ritam.

 

A onda izbiše žandari.

Opasni gledaoci za prvi red.

Puške. Bajoneti. I sablje.

Sve dok se nije sve razjasnilo. I rastočilo u Ahmetovu osmijehu.

Tako je bilo i kad su se vratili.

Veselje je duboko ušlo u dan.

Bunovna djeca ništa od tog nisu razumjela.

Osim poneko starije.

 

Podsjetio me taj njegov smiješak na neke slike i razgovore.

 

Dječak kojeg sam upoznao ispod Zamka u Štajerskoj imao je o svemu tome zaista zanimljivo mišljenje. Rezbario je šahovske figure kao bosanske vitezove. Njegovi su bili iz Krajine. Iz kraja koji sam dobro poznavao. Zvao se Junuz (neki su ga vršnjaci zvali Janez). To je bio njegov povratak u zavičaj koji nikad nije vidio. Jednu je figuru posebno volio. Konjanika koji je imao ime. Zvao se Savaraka.

– Šta mu je to?

– Ne znam. Tako su ga zvali.

– Možda je bio dosadan kao svraka?

– Možda? To je neka nabrajalica. Ptice nisu isključene. Nadimak je nadimak. Tako ti je to.

Riječ je sama po sebi neobična i gotovo opasna, a još kad vidiš čovjeka koji se tako zove, odustaneš i prije same pomisli da ga o tom nešto pitaš.

Znanje opisivanja, kao i znanje crtanja, ne bi tu pomogli. Ono što je zaista posebno je pogled.

Jedino što se o njemu pouzdano zna jeste to da je bio član Reda bosanskih vitezova.

En ten tini, sava raka tini, sava raka tika taka, bija baja buf…

Dječija verbalna igra.

Neki kažu da je ta nabrajalica daleko od naivnosti, odnosno da je u njoj skrivena tajna poruka i tumačenje na sanskrtu. Kažu. Koji ne znaju – ne znaju.

Iz tih nerazumljivih nabrajalica i brojalica iskočio je na svom konju Savaraka.

– Tako je bio jasan da sam odmah znao i njegovo ime – tako mi je govorio dječak podno zamka. – I otad mi je ostao najdraži, bilo da igra lovca ili konja.

– Otkud si se ovdje toga sjetio?

– Zamak ima zbirku. Svašta je u njoj: karte, historija, slike svakodnevnog života, čak i neke rekonstrukcije, u prirodnoj veličini i male. Grofovski oklopi, ali i oprema njihovih vojnika. Grofovi su bili moćni. Unajmljivali su vojnike. A naši su zaista bili posebno vrijedni.

– I sve je to za te postao Savaraka?

– Valjda. Zovem ga tako.

– Zašto?

– Ne znam ni sam. A opet mi je nekako najdraži. Najviše se oko njeg trudim.

– Onda je nesumnjivo Savaraka.

 

– Moj did ima jednu crno-bijelu fotografiju, iako je od starosti promijenila boju. Svi su u opremi i na konjima. I did je među njima. Pitao sam ga za jednog koji je ličio na viteza kako ga ja zamišljam. Jedino mu je odjeća bila drukčija. Pitao sam kako se zove i znaš šta mi je rekao?

– Kako ću znati?

– Švraka.

– Naravno. To je često prezime. Tamo pogotovo.

– Znaš šta još?! Konj na kojem jaše šaren je. Crn i bijel. Iz daleka bi mogao ličiti na švraku…

– Zanimljivo.

– Nekad ga je neko vješto nacrtao. Sigurno je gledao u živa čovjeka. Viteza.

– Vjeruješ u to?

– Naravno da vjerujem. Pogledaj to lice. Zaista je posebno. Ne možeš to izmisliti.

Učinilo mi se da ga i ja prepoznajem.

I ta je svadba izazvala opasan urnebes.

Tako je dječaku djed ispričao.

Dok si se nakašljao, stiže milicija. Naoružana do zuba.

A i zubi naoštreni.

Izlaze iz kamiona s ceradom, postrojavaju se i gledaju.

Naredba se tu dvoumi.

 

Žandarmerija ili milicija – isto ti je to.

Samo je vrijeme drugo.

Postojala je još jedna golema razlika.

Između je bio rat s mnoštvom živopisnih događaja. “Kakva je to priča!”, kazao mi je jednom Branko “Huska. Krajina. Priča za sva vremena i sva iskustva. Velika kao Tihi Don (u očima sam mu vidio beskrajno apoteozično uvjerenje u svoj iskaz).” “Zašto je neko ne napiše?” “Mogu pokušati, ali to jedino Skender može napisati.”

Nikad nisam čuo da pisac tako govori o drugom piscu.

Poslije rata, u jednom trenutku, nakon nespretnih odluka uprave, nastalo je vrijeme golemog komešanja i glas gladi koji je nazvan pobunom. Takozvana Cazinska buna.

Mnogi su ljudi završili u zatvoru.

Neki su tamo pronašli svoj životni put.

Zanat.

Ili kakvo drugo zanimanje.

Sve je zanat.

Promijenile su se i svadbe. Sve je bilo sumnjivo.

A onda su došla nova, još tegobnija vremena o kojima smo šutjeli.

 

I gdje ćeš sad ti, Savaraka ili Švraka? U neki muzej gdje će te vidjeti ili samo zamišljati oni što dolaze?

O imenu ne mogu ništa više reći.

Ni o ljutoj, o dubokoj, i o tihoj krajini.

Uvijek se tako sluči.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Sve je to generirao bonluk, ugodan, lagodan, riječju, moglo mu se, s više strana lilo je kao iz česme, pa se, budući kreativno hiperaktivan i ne bez stanovite darovitosti, a osiljen uslijed bonluka, počeo upuštati u realiziranje skupih i oskudno profitabilnih autorskih projekata, a što, opet, za njega nije bio nikakav problem, jer lovu je imao i, posljedično, malo-pomalo, uvodio me je u svoj novootkriveni svijet

Iza naših leđa začuo se gromoglasan zvuk. Poput grmljavine, salva teškog kalibra sručila se na agresorske napadače. Naš četverocijevni protuavionski top došao je na kamionu s ceste, pedeset metara iza naših leđa, i dočekao agresorske vojnike. Veoma hrabar čin na koji bi se bilo ko teško odlučio. Uz veliki rizik i još veće iznenađenje, uspjeli su u potpunosti zaustaviti napad

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!