fbpx

Visoko podignuta ljestvica: Sat i pet minuta čiste magije u Vijećnici

Desio se direktni TV prijenos koncerta na kojem je pjevao naš bulbul Amira Medunjanin, a samo uz pratnju gitare Boška Jovića. Bilo je to jedan sat i pet minuta čiste magije koja kao da se na nas spustila poput melema u ova gluha vremena direktno iz dženeta

 

Piše: Ognjen TVRTKOVIĆ

Godinama ispunjavamo ili pokušavamo ispuniti nekakve kriterije koje pred Bosnu i Hercegovinu postavlja Europska unija, da bismo jednog dana kao bili dio te velike zajednice naroda. U subotu navečer na ekranima bosanskohercegovačke televizije, a u prekrasno obnovljenoj Vijećnici, desilo se nešto gdje smo mi, koje svi tako rado minimiziraju, postavili standarde toliko visoko da u toj istoj Europskoj uniji trebaju dobro razmisliti kako ih uopće doseći. Desio se direktni TV prijenos koncerta na kojem je pjevao naš bulbul Amira Medunjanin, a samo uz pratnju gitare Boška Jovića. Bilo je to jedan sat i pet minuta čiste magije koja kao da se na nas spustila poput melema u ova gluha vremena direktno iz dženeta.

Pjevajući tek deset pjesama, mahom sevdalinki ili pjesama skladanih po uzoru na sevdalinku, uz jedan instrumentalni intermeco, ovaj je dvojac kreirao čaroliju kakvu odavno nismo doživjeli, pojačanu pritom i prekrasnim prostorom čija je ljepota naglašena diskretnim poigravanjem svjetlima, te iznimno inteligentno postavljenim scenarijem koji je učinio sve da manje postane više, odnosno da taj unaprijed zadani minimalizam – veliki prostor i tek dvoje u njemu, jedan glas, jedna gitara i ništa više od toga – ne budu ograničavajući faktor, nego prednost koju treba pažljivo i pametno iskoristiti. I to se upravo desilo, ta svedenost na elementarno, ta fokusiranost na ono što je bitno, bez ekstrovertnih, da ne kažem ekstatičnih efekata tako svojstvenih našoj estradi, cijelom je performansu dala dodatnu dimenziju decentnosti, naglasila svu filozofičnost i dubinu poruka pjesama koje su njih dvoje te magične večeri izveli.

Dakle, devetog smo maja slavili Dan Europe i netko se dosjetio da u direktnom prijenosu ponudi nastup sevdalijske dive Amire Medunjanin i njena stalnog suradnika klasičnog gitariste mr. prof. Boška Jovića, a u ime RTV Bosne i Hercegovine, točnije njenog glazbeno‑zabavnog programa (urednica Maja Miralem, a u ime Odjela za međunarodne poslove Lejla A. Babović) za Euroviziju koja bi to prenosila, što direktno, što za odložno emitiranje.

Ponavljamo, sve bi ovo bilo nekako skromno i bez prave esencije da se netko nije dosjetio da taj čarobni sat načini inteligentno “skovanim” scenarijem, sve samo ne monotonim i zvučno i vizualno ravnim. Pa se naša diva, odjevena u prekrasnu crno-bijelu kombinaciju, dostojanstveno došetala u Vijećnicu dolazeći preko Šeherćehajine ćuprije, dok ju je đuvegija s tamburom čekao u dvorani u kojoj nije bilo više nikoga osim naokolo raspoređenih kamera. Boško Jović pleo je svoje magične melodijsko-harmonsko-ritmičke partove i arabeske, a Amirin glas dodao je toj magiji neponovljive interpretacije poznatih, ali i manje znanih pjesama. Njih, zapisali smo, deset, pažljivo odabranih i za one koji poznaju povijest svake od njih s gomilom referenci iza sebe. Jer, kad Amira i Boško izvedu Kad ja pođoh na Bembašu, svi znamo da se ona referira na dio grada koji je tu pored Vijećnice i da to nije samo ljubavna žalopojka. Kad pjeva Sejdefu majka buđaše, prepoznajemo klanjanje jednoj davnoj ikoni sevdalinke Kseniji Cicvarić, a kod interpretacije Zapjevala sojka ptica opet reference idu na druge dvije dame narodne pjesme iz prošlosti: Vasiliju Radojčić i Zilhu Bajraktarević, u narodu poznatiju pod imenom i prezimenom Silvana Armenulić (čijim se opusom Medunjaninova želi ozbiljnije uhvatiti u koštac u narednom projektu, kako smo saznali). Onda, Što te nema, koju opet čitamo kao dostojanstveni omaž nikad prežaljenoj Jadranki Stojaković, a u jednom trenu dobili smo i komornu izvedbu pjesme Kemala Montena Dušo moja, opet nikad prežaljenog sarajevskog kantautora koji nas je prerano napustio, a u čijim je pjesmama patos i intima sevdalijskog ljubavnog žala uvijek bila prisutna u ogromnim količinama. Davorinu Popoviću opet se naklonilo onom sevdalinkom o žutim dunjama i dragoj koja čeka svog dragana da ih donese iz Stambola, nikad ga ne dočekavši.

Pjesmu Pjevat ćemo što nam srce zna njih su dvoje izveli kako bi pokazali da pjesma napravljena po uzoru na sevdalinku može nastajati i živjeti i u sadašnjosti i da ima autora koji je mogu donijeti dostojanstveno u ovom vaktu koji živimo. Autor joj je Damir Imamović. I na koncu, set pjesama zaokružili su znani naslovi Ah, što ćemo ljubav kriti, Kradem ti se u večeri rane te Jutros mi je ruža procvjetala.

Sevdalinka i jeste intimna, komorna, kamerna forma u svom esencijalnom obliku, pjesma žene koja treperi za ljubavlju i slobodom, pjesma finih damara i osjećanja, ali su joj te magične večeri Amira i Boško dali dimenziju više. Gitara Boška Jovića, klasično tretirana, i njegov part potpuno odvojen od Amirina glasa, gradi neki svoj svijet koji sav u arpeđima i harmonsko-ritmičkim stilizacijama može živjeti sam za sebe. Kad ga kontrapunktira ženski glas, onda nastaje – nema druge riječi i epiteta – čarolija.

Uz sve to, na sredini će biti puštena unaprijed snimljena instrumentalna varijacija nazvana Sarajevo, s kadrovima jezovito pustog grada, dok će se oboje u tom intermecu iz sredine dvorane premjestiti na balkon – a naša ljepotica će promijeniti haljinu, sada samo u decentno crnoj boji. Sve je to omogućilo da se drama izvođenja dodatno potencira, da sve ide nekako protočno i cjelovito i da, to posebno, ponavljamo, nikada ne padne u puki eskapizam i monotoniju.

Snimci načinjeni dronovima pokazali su nam Vijećnicu u bojama zastava Europske unije i Bosne i Hercegovine, tonsko oblikovanje i režiju radili su također mladi kadrovi naše televizije (Ashar Kurtović bio je producent, a režiser Vedad Hodžić), obavivši svoj dio posla na najvišoj razini. Tomu treba dodati i vrhunski designirane podnapise, a saznadosmo da su nas u ovom projektu, odnosno BHRT, podržali Ambasada Švedske, Direkcija za europske integracije i Delegacija EU u BiH.

Na koncu, kamera se digla visoko iznad Vijećnice, a naša se diva dostojanstveno odšetala ka izlazu direktno stupajući ondje gdje joj je i mjesto – u legendu. Ejvala, i aferim svima koji su nam ovu čaroliju priredili.

I na kraju mala osobna digresija, koju ne mogu a da ne kažem. Nakon što sam poslao link prijateljima diljem dunjaluka, stizale su mi dramatične poruke kako se slušalo plačući, komplimenti su letjeli na sve strane – od Australije i Novog Zelanda do Švedske, od Kanade do Danske i Nizozemske, i gdje sve još ne. Kažem vam, sat i pet minuta čiste magije!

 

PROČITAJTE I...

“Na jednom evropskom festivalu imao sam čast razgovarati s čuvenim, svjetski poznatim režiserom Stevenom Spielbergom. Spielberg je, onako usput, izjavio da je imao priliku gledati filmove Hajrudina Krvavca. Stekao sam dojam da se Spielberg, snimajući film Saving Private Ryan, koji je osvojio pet Oskara, vodio filmskom niti koju je Šiba Krvavac kreirao mnogo ranije”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!