Visoko je uvijek izražavalo jedinstvo vjere i nauke, šerijata i tarikata

Bušatlić je posebno istaknuo neodvojivost šerijata i tarikata, znanja i spoznaje, džamije i tekije u visočkom kraju, podsjećajući da je Visoko jedno od mjesta u Bosni gdje je napravljena prvo tekija pa džamija. Stoga je ovaj grad, kako je rekao, dobio svoju duhovnu dimenziju veoma rano. “U Visokom je oduvijek bilo izraženo jedinstvo vjere i nauke, šerijata i tarikata. Mi nemamo zabilježene primjere da je na ovim prostorima ikada bilo sukoba na toj relaciji. To se preplitalo. Mi ovdje imamo imame šejhove – Paloš i Lemeš, zatim muderise šejhove – Husni ef. Numanagić, ali i kadije šejhove – Sulhi ef. Hadžimejlić”

U okviru manifestacije “Dani bosanske duhovnosti – Karići 2019”, a u organizaciji Muftijstva sarajevskog s medžlisima Islamske zajednice Vareš, Olovo, Breza, Visoko, Gračanica, Kakanj i Medresom “Osman ef. Redžović”, održan je 22. jula okrugli stol na temu Istaknuti alimi visočkog kraja u XX stoljeću. Riječi dobrodošlice prisutnima iskazao je sarajevski muftija Enes ef. Ljevaković, a učešće na okruglom stolu uzeli su akademik Enes Karić, dr. Hilmo Neimarlija, dr. Ismet Bušatlić i dr. Ferid Dautović. Moderator je bio mr. Dženan Handžić, direktor visočke medrese. Bila je to doista lijepa prilika da se prisutni podsjete na znamenite Visočake koji su dali izuzetan doprinos islamskim, humanističkim i prirodnim naukama tokom 20. stoljeća.

 

OTVARANJE ZAPADU UZ ČUVANJE TRADICIJE

Da bi se razumjela pozicija visočkih alima tokom 20. stoljeća, akademik Karić govorio je o društveno-političkom okviru u kojem su se zatekli Bošnjaci nakon dolaska Austro-Ugarske i promjene dotad važećih paradigmi. Karić je podsjetio da dolazak Austro-Ugarske nije bio tek smjena vlasti, već i promjena kulturno-civilizacijskog kruga u kojem su Bošnjaci duže od četiri stoljeća živjeli i djelovali. Krupna pitanja koja su određivala našu sadašnjost u to vrijeme bila su pitanja ostanka ili iseljavanja iz Bosne i Hercegovine, organizacije vjerskog života, prevođenja religijskog registra iz arapskog u bosanski jezik, posebno nakon prijevoda Kur’ana Miće Ljubibratića u Beogradu 1895. godine.

“Taj je prijevod čitan kradomice i ilegalno rasturan po Bosni i Hercegovini. Malo-pomalo počeli su se pojavljivati tekstovi o tom prijevodu, o terminologiji i nužnosti prevođenja islamske terminologije na bosanski jezik. List Bošnjak, koji je osnovao Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, osvrnuo se u nekoliko notica na taj prijevod. U tom listu se predlaže da naši alimi urade jedan takav prijevod”, kazao je Karić.

Sva navedena pitanja dočekala su znamenitog reisul-ulemu Džemaludin efendiju Čauševića. On je u Sarajevo došao 1903. godine, kako je kazao Karić, te zatekao neke od navedenih dilema. “Čaušević je uvidio da islamsko mišljenje u Bosni ne treba razvijati na arapskom, turskom i perzijskom, već na bosanskom jeziku. On je nastojao izvršiti reforme hutbi, tražeći da one budu na bosanskom jeziku. Čaušević je stoga pristao na saradnju sa svjetovnim intelektualcima, kao što je bio Bašagić, traživši od njih da mu pomognu u ‘prevođenju’ vjerske terminologije. Zbog toga je naša sarajevska svjetina na časnog Čauševića bacala jaja koja su se slijevala niz njegovo džube, ali on je to strpljivo podnosio”, objasnio je Karić, istaknuvši da je svojim reformizmom Čaušević normalizirao proces integracije Bošnjaka u zapadnoevropski kulturni krug.

Nakon Karića, koji je detaljnije objasnio i društveno-političke tokove u periodu nakon odlaska Austro-Ugarske, skrenuvši pažnju na tematski okvir unutar kojeg su promišljali bošnjački intelektualci, prisutnima se obratio dr. Hilmo Neimarlija, koji je, također, govorio o društveno-političkom okviru u kojem su djelovali bošnjački alimi tokom 20. stoljeća. Posebno se osvrnuo i na neke znamenite Visočake koji su odigrali važnu ulogu u intelektualnim i društvenim tokovima tog vremena. Neimarlija je istaknuo da je dolaskom Austro-Ugarske nastupio civilizacijski šok, a da je i taj kulturno-civilizacijski okvir i pravni sistem, na kojeg se Bošnjaci još nisu bili privikli, ubrzo smijenjen ulaskom Bosne u sastav Kraljevine Jugoslavije, koja je bila, kako je rekao, ipak srpska, bizantijska kultura, a ne zapadna.

“Sve što su napravili Bašagić i Čaušević izgubilo je na važnosti jer je nastupila promjena paradigme”, zaključio je Neimarlija. Na nove izazove trebalo je dati i nove odgovore iz pozicije vjere, što je bio jedan od temeljnih ciljeva naše uleme. Oni su iz pozicije vjere, kako je kazao, pokušavali razumjeti novu stvarnost u kojoj su se zatekli, te pronaći vjerski mjerodavan odgovor na izazove te stvarnosti. “To se odnosilo i na ovaj naš visočki kraj. Ono što su radili Bašagić, Čaušević, Azapagić i ostali radila je i visočka ulema. U tom smislu, ovdje imamo dva osnovna, generalna odgovora na tu stvarnost. Jedni naprosto nisu prihvatali tu stvarnost, odbacivši potpuno ono što je bitna moć zapadne civilizacije – a to je nauka. Najmarkantniji primjer jeste profesor i hafiz Hasan Mehmedagić, koji je u Visoko došao iz Sarajeva i tu, na Grlića brdu, našao i osobno utočište za svoje negiranje zapadne, evropske stvarnosti. U to isto vrijeme živi i Salih Hadžialić, koji piše tekstove o islamu i budućnosti. Hazim Šabanović i Salih Hadžialić dali su doprinos svjetskoj nauci, a iz ovog su kraja. Mehmedagićevu i Hadžialićevu kuću dijelio je jedan kilometar. I dok prvi odbacuje stvarnost pred sobom, Hadžialić piše o nužnosti našeg otvaranja prema sadržajima zapadne nauke, ali uz zahtjev da očuvamo bitne forme naše tradicije. Hadžialić u Kairu studira i fikh na arapskom, ali tamo studira i njemački jezik. Taj je čovjek zadužio svjetsku nauku radeći na svjetskoj bibliografiji radova o religiji, jer je mogao čitati na 20 jezika”, kazao je Neimarlija.

 

NEODVOJIVOST ŠERIJATA I TARIKATA

Dr. Ismet Bušatlić osvrnuo se na dvadeset i četiri znamenitih alima visočkog kraja koji su dali ogroman doprinos našim vjerskim i humanističkim naukama. Naravno, Bušatlić ih je stavio u kontekst istaknuvši bitne sličnosti i razlike u njihovom radu, ne osvrćući se na pojedinačne biografije svakog od njih. On je posebno istaknuo neodvojivost šerijata i tarikata, znanja i spoznaje, džamije i tekije u visočkom kraju, podsjećajući da je Visoko jedno od mjesta u Bosni gdje je napravljena prvo tekija pa džamija. Stoga je ovaj grad, kako je rekao, dobio svoju duhovnu dimenziju veoma rano.

“U Visokom je oduvijek bilo izraženo jedinstvo vjere i nauke, šerijata i tarikata. Mi nemamo zabilježene primjere da je na ovim prostorima ikad bilo sukoba na toj relaciji. To se preplitalo. Mi ovdje imamo imame šejhove – Paloš i Lemeš, zatim muderise šejhove – Husni ef. Numanagić, ali i kadije šejhove – Sulhi ef. Hadžimejlić… Jedan od tokova koji je pomogao da ovaj kraj dođe do određenih vidika jeste i taj što je u ovaj kraj dolazila ulema iz Sarajeva. Ovih dana je u pripremi knjiga o ishodnim kućama u visočkom kraju. Prvi reisul-ulema je imao takvu kuću u Lješevu, pa onda njegov sin i njegov zet, pa onda i zet od njegove unuke; na prostore Breze dolazili su Smailbegovići, a u visočki kraj i Tulići”, podsjetio je Bušatlić.

On je istaknuo da je sve to doprinijelo otvaranju Visokog prema različitim vrstama znanja, a islam je, kako je kazao, porušio sve granice kada je u pitanju potraga za znanjem: i one spolne, i dobne, i geografske. Bušatlić se posebno osvrnuo na neka njemu važna imena, istaknuvši Saliha Traku, čije je poznavanje orijentalnih jezika i sposobnost čitanja starih rukopisa bilo na tako visokom nivou da su stručnjaci s Orijentalnog instituta dolazili Traki ukoliko bi imali određene nedoumice.

“Ja sam tada bio imam u Trebinju i imao sam čast da mi Trako dođe ‘na noge’, da me nauči kako se obrađuju stari rukopisi. Radilo se o 70 rukopisa nađenih u zaostavštini medrese i kući Osman-paše Resulbegovića. Trako je kao stručnjak govorio šta treba pisati, a ja to poslušno bilježio kao ćato. Tih 70 rukopisa nije bilo puno, ali jedan od njih me već tada proslavio. Radilo se o Gazalijevom djelu Kitabul-mehabbe, koje je tada bilo starije od 800 godina. Salih efendija je bio skroman i nije želio da od toga pravi senzaciju, ali meni je bilo stalo do toga da se to zna, pa su mnogi mediji to prenijeli. Čak sam tada gostovao i na sarajevskom Dnevniku, u vremenu kad se hodža pojavljivao na televiziji samo kada ga osude na robiju”, ispričao je Bušatlić. Kazao je da neki stručnjaci nisu vjerovali da je nađena tako vrijedna i stara knjiga pa su to došli provjeriti u Trebinje, ali ono što bi Salih Trako provjerio više nije bilo potrebe provjeravati. Na kraju je nastupio i dr. Ferid Dautović, direktor Instituta za islamsku tradiciju Bošnjaka, koji je govorio o znamenitim imamima visočkog kraja i njihovoj misionarskoj ulozi u očuvanju ispravnog vjerovanja.

 

 

Prethodni članak

Žene na stadione

Sljedeći članak

Prvi evropski “neboder”

PROČITAJTE I...

Definitivno, došao sam do zaključka da su u svim razdobljima Bošnjaci bili izuzetno odani Mađarskoj, u kojoj su živjeli. Mogu čak reći da su bili izuzetno dobre patriote koje su branile teritorijalni integritet ove države. Pisao sam mnoge studije o tome na mađarskom jeziku jer su to izuzetno važne teme. Trenutno sam baziran na učenje bosanskog jezika kako bih svoje doktorsko istraživanje upotpunio

Prenosi se da je ovu možda i najmanju sarajevsku džamiju narod i izvan njenog džemata posjećivao od njenog postanka. O samom njenom nastanku Vejsil Ćurčić piše kako je oko 1000. godine po Hidžri u Sarajevu živio hadži Mustafa Grlica, te da je imao svoje vinograde i čajire. “Pošto nije imao evlada (potomaka), okrenuo je čajir u vakuf, današnje Grlića Brdo, sjeveroistočno od grada, a vinograd je ostavio i dalje. Kad su došli muhadžiri iz Budima, bio je megju njima i neki muftija hadži Mustafa ef. Rogo, koji je kupio taj vinograd i poviše istoga podigao mahalu, koju i dan danas narod zove Vinograd, dok se zvanično piše Rogo-zade mahala. Više Vinograda ima džamija, tu je ukopat Rogo”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!